Jedna od najpoznatijih regija u Vijetnamu, koja je praktički uključena u svako putovanje u ovu predivnu zemlju, je svakako delta rijeke Mekong, na krajnjem jugu zemlje. Ova moćna rijeka izvirne negdje ispod Tibeta i prolazi kroz zemlje Indokine, prije nego se ulije u Južnokinesko more. Ova rijeka u slobodnom prijevodu bi bila Majka rijeka, i ona to odista predstavlja za brojno stanovništvo ove regije. Neki prijevodi ovu rijeku zovu Velikom, a drugi rijekom devet zmajeva, jer se rijeka u zadnjem toku razdvaja na devet krakova i predstavlja novih devet rijeka. Kažu da se samo u delti Mekoga proizvede više riže nego u Japanu i Koreji zajedno.
Delta je toliko široka i rasprostranjena da se već u prvim kilometrima od Saigona osjeća i vidi njen utjecaj. Ići samostalno je vjerojatno fora, no i ovaj puta zbog vremenskog ograničenja, kupujemo mini aranžman od tri dana preko lokalne agencije i u društvu para iz Belgije krećemo prema delti, skupa sa vozačem kombija i nevjerojatno iskusnim i informiranim vodičem. Agencija je pouzdana, Sinhbalo, i organizira putovanja po cijelom Vijetnamu, preporučamo!
Mala smo grupa, pa smo dosta i fleksibilni, tako da možemo stati gdje hoćemo i kad hoćemo, ali imamo i okvrini itinerer unutar kojega ćemo posjetiti gradove Chau Doc, Can Tho (koji je veći od Zagreba), selo Cham naroda, inače muslimansko, što nije uobičajeno u ovoj dominantno budističkoj zemlji, penjat ćemo se na svetu planinu na granici sa Kambodžom odakle puca panoramski pogled na susjede, ići ćemo u rezervat ptica, vozit ćemo se uskim kanalima rukavaca rijeke, te naravno posjetiti poznate tržnice na vodi i obaviti kakav šoping.
Već na prvom stajanju, vodič nas vodi na najjeftiniju kavu na svijetu, po našem grubom izračunu šalica košta oko 40 lipa i s obzirom na njihovu ozbiljnost u proizvodnji, mogu samo reći da je vrlo fina i snažna. Vrlo brzo nakon toga se ukrcavamo na riječni trajekt i kako ćemo poslije otkriti, često ćemo korisiti ovo transportno sredstvo. Izlazimo van guštati na zrak, naravno, odmah privlačimo pozornost lokalnih ljudi, vodič nas uvodi pričom u regiju i već sad kužimo kako će ovo biti vrlo zabavno i korisno iskustvo. Vodič je dosta fleksibilan pa nas pita što nas zanima, te da prilagodi svoje vođenje našim interesima, pa nas tako na prvo razgledavanje vodi u jednu seosku obitelj koja se bavi proizvodnjom mirisnih budističkih štapića. Gledamo kako žena nevjerojatnom brzinom ručno proizvodi jedan štapić za drugim, zatim druga odnosi na sušenje, raspoređene u cvjetove pune štapića, moja suputnica pokušava napraviti jedan, jer izgleda jednostavno, no naravno, majstor je majstor, a početnik se brzo zbuni, u svakom slučaju se domaći zabavljaju našim pokušajima.
Slijedeća stanica su ptice tj. jedno neobično ogromno dvorište koje izgleda kao mala prašuma i u kojem se nalaze stotine i stotine ptica, koje se ovdje druže, pare, jedu i naravno seru na posjetitelje, jer da bi se popeli na mjesto odakle ćemo ih dobro vidjeti, moramo proći ispod gustih krošnji po stazama uz jedan rukavac. Red slikanja, male curice koje nas žicaju da nešto kupimo od njih, i idemo dalje.
Sve ovo izlgleda kao jedna velika neurbana Venecija, jer je svuda oko nas voda, a ceste po kojima se vozimo i nisu baš reprezentativne, pune rupa, često su i radovi na cesti, pa radimo obilaske, očito je puno korisnije imati čamac, pa nam se i to događa, jer čim smo pomislili, to se i dogodilo, i vozimo se rukavcima Mekonga, gledajući bogatu zelenu prirode, kuće koje su postavljene na visokim stupovima od drveta, praktički se vozimo kroz dvorišta ljudi koji tu žive. Voda je toliko prljava da je njena prirodna boja smeđa, no to ne spriječava klince da se kupaju, majke da peru robu ili ispiru hranu, sva kanalizacija ide u rijeku...iole gadljivi ljudi neka ostanu doma.
Prolazimo pokraj katoličke crkve na riječnom otoku, budističkog hrama na vrhu svetog brda, odakle gledamo Kambodžu, sve je isto kao i u Vijetnamu, barem s našeg vidikovca, tu je bilo dosta krvavo dok su Crveni Kmeri vodili glavnu riječ. U budističkom svetištu gledamo kako lokalci prilažu pečene svinje kao prilog bogovima, poslije se ta hrana dijeli siromašnima. Oko hrama je hrpa mesnica koje peku svinje jer se sve poslije seli u hram, vrlo mirisno i poznato Slavoncima.
Dalje nas vodi ka selu koje je cijelo na vodi i ispod svake kuće se ustvari nalazi ograđeni bazen u kojem uzgajaju ribu. Gledamo hranjenje, idemo od kuće do kuće, koje su spojene daskama ispod koje se samo nalazi moćni Mekong, cijele obitelji žive samo od ribogojstva ispod svoje kuće. U muslimanskom selu odmah kužimo razliku u odjevanju i pristupu, no klinci su svugdje isti. Napadaju me 3 klinke od 5-6 godina sa svojim crvkutavim glasovima da kupim nešto krušno, zapakirano u plastične vrećice. Ne mogu kupiti samo od jedne, pa uzimamo od svake ponešto, nije ukusno, dosta je suho, ali nismo ni platili previše. Par klinaca igra odbojku uz vodu, lupaju servise kao veliki. Žene su sve pokrivene oglavljima, posjećujemo i lokalnu džamiju, koja je naravno prazna, došli smo u vrijeme kad nema molitve.
Hrana je i dalje ukusna, kao u ostatku zemlje, samo je ovdje fokus na ribi, i skoro je svaki obrok neki novi riblji specijalitet, pa nastavljamo širenje novih gustatornih spoznaja. Hoteli u kojima spavamo nisu previše posebni u ničemu, osim što nas u jednom napadaju horde letećih mušica, komaraca, pa cijelu noć spavamo s uključenim tamaniteljem letećih gamadi, sutra dan se pametno mažemo od glave do pete, svim mogućim sredstvima za odbijanje komaraca.
Jutarnja vožnja rukavcima nije baš bila sretna za jedan čamac pun stranih turista, nasukali su se pa vozač barke mora u vodu i gura čama ispred nas, sve si mislim jesam li pojeo previše za doručak i hoćemo li i mi zapeti u blato i mulj. Iako se čini da je plitko, ovdje se nikad ne zna, jer poplave znaju biti tako obilne da su čamci jedina opcija, a opet evo vidimo da zna bili i previše plitko, barem za skupinu debelih njemaca.
Ploveće tržnice su ustvari veleprodajne tržnice. Veliki brodovi dovoze hranu i onda mali čamci i barke idu od jednog do drugog i kupuju ono što im treba, te nakon toga se odvoze u svoja sela i tamo preprodaju voće i povrće. Svaki veliki brod ima štap na pramcu, na kojem vise primjerci povrća ili voća koje prodaju, tako da izdaleka znate što ima, pa ako vas ne zanima, nećete ni ići prema njima. Tržnica je dosta živahna, super su nam starije gospođe koje imaju mini restoran u svom čamcu, kuha i hrani ekipu na velikim brodovima, vesla od jednog do drugog, i tako svaki dan.
Jedan lik u svom čamcu vozi i prodaje srećke za lutriju. Birtija u čamcu je naravno nezaobilazna. Puno je brodova koji prevoze i drugu robu, a kako su oni često veći od svih, treba im više prostora, pa im se svi miču. Nevjerojatno je koliko su ovdje svi toliko iskonski povezani s vodom. I mali i veliki znaju veslati i savladavati moćnu rijeku i njene rukavce.
Vodič nas vodi na šetnju, dosta nam je plutanja i vožnje. Hodamo kroz vrtove i dvorišta, pokazuje nam grobnice koje (barem u ovom dijelu Vijetnama) ljudi imaju u dvorištu, tako da brinu za svoje pretke cijelo vrijeme. Što god vidjeli u prirodi, vodič pojašnjava svrhu istoga u kuhinji, naravno, govorimo o biljkama. Zašto je hrana tako jeftina? Zato jer sve moguće raste u divljini i samo trebate otići i ubrati, ili uzgajati. Od začina do zelenjave, za sve ima neku priču i neku informaciju. Inače je pasionirani ljubitelj nogometa, koji štedi lovu da ode u London na nogometnu utakmicu Arsenala.
Opraštamo se od ove regije, nesretni što ne možemo u Kambodžu jer nas čeka dalje putovanje na sjever u središnji dio zemlje, poznat po predivnim gradićima, važnoj povijesti i pješčanim plažama.
Jutarnja vožnja rukavcima nije baš bila sretna za jedan čamac pun stranih turista, nasukali su se pa vozač barke mora u vodu i gura čama ispred nas, sve si mislim jesam li pojeo previše za doručak i hoćemo li i mi zapeti u blato i mulj. Iako se čini da je plitko, ovdje se nikad ne zna, jer poplave znaju biti tako obilne da su čamci jedina opcija, a opet evo vidimo da zna bili i previše plitko, barem za skupinu debelih njemaca.
Nema komentara:
Objavi komentar