Kako doći iz pustinjske oaze do najbližeg većeg pustinjskog grada, a nema redovne busne linije, tj. svi putevi vode okolo naokolo i putovanje bi trajalo barem 10-tak sati. TAKSI! Relacija Garmeh - Yazd je savladana za 4 sata, 350 kilometara i 35 dolara! Kad se podijeli na dvije osobe, ispada da me je put do tamo koštao manje od 90 kuna. Od centra Zagreba do aerodroma, taksi košta barem duplo toliko. Još jedan razlog putovati u ovu zemlju, taksi vam je jeftiniji od rentanja auta i ne morate se zamarati oko vraćanja auta, tankanja, parkiranja.
Tih 350 kilometara prema jugu nas je opčinilo. Nisam nikad vjerovao da pustinje mogu biti tako lijepe, raznolike, brdovite, šarene. Cesta prazna, tek poneki kamion, temperatura proljetno solidna oko 25 stupnjeva. Vozač dere po gasu, mi malo guštamo u krajoliku, malo spavamo, malo se zafrkavamo i vrijeme je brzo prošlo. Yazd nas je očekivao upravo u rano poslijepodne, sunce na obzoru.
Već iz daljine smo shvatili da je ovo opet nešto novo i drugačije od do sada viđenih stvari u Iranu.
Unesco kaže da se radi o jednom od najstarijih naseljenih gradova na svijetu. Pitanje je kako toliko dugo opstati usred pustinje? Jednostavno, treba biti inovativan i kreativan, a stariji Perzijci su to i bili.
Karakteristično za ovaj dio zemlje su građevine koje su omogućile normalan život na visokim temperaturama. Kao prvo, to su wind towers, tornjevi postavljeni kao dimnjaci, samo što služe tome da hvataju vjetar, spuštaju ga dolje u kuću i vraćaju se nazad. Nisam tehničke struke, pa ne znam najbolje objasniti, no stajati ispod njih je doživljaj koji ukazuje na to da je ovo preteča klima-uređaja, stara preko tisuću godina. Zanimljive su te građevine s tornjevima, neke kuće imaju četiri, one veće i po šest komada.
Druga stvar koja je ovdje bila bitna je voda. Kako doći do vode kad je nema nigdje nego duboko ispod zemljine površine. Ti bunari se ustvari zovu qanat. I to su savladali drugačijim sistemom kopanja i dovođenja vode na površinu, kako bi si osigurali preživljavanje i na temperaturama od 50 stupnjeva. Danas je naravno priča modernizirana, no vidjeli smo nekoliko tih rezervoara koji se koriste i dan danas, tako su dobro osmišljeni i izgrađeni. Naravno, većina su pretvoreni u muzeje.
Još čudnije je bilo vidjeti spremište leda! Da, led u pustinji. Zgrada mora biti u obliku kupole, način spremanja i zatvaranja objekta je posebno dizajniran, kako bi led potrajao barem 9 mjeseci godišnje. Kupola je ogromna i možete danas ući unutra, tako je savršeno napravljena da ako prislonite uho na zid, čujete šaptanje onih koji su dijagonalno nasuprot vas iako ima barem 30-tak metara razdaljine.
Ovdje starost građevina se mjeri u tisućama godina, pa sad recite što hoćete, no jedna od kolijevki civilizacije se nalazi upravo ovdje i to dobro očuvana.
Yazd je poznat i po najvećoj zajednici Zoroastrijanaca u Iranu, pa i u svijetu. Zajedno sa Hinduizmom, smatra se jednom od najstarijih religija na svijetu, otprilike oko 1500 godina prije Krista. Smatra se prvom monoteističkom religijom na svijetu. Bog se zvao Ahura Mazda. U Perziji se zadržala kao dominantna religija do 7. stoljeća nove ere, kada dolazi Islam na ovo područje i kreće druga priča. No eto, zadržali se i do dan danas iako ih ima sve manje, jer se uglavnom žene između sebe s obzirom da Islam ne odobrava brakove sa ljudima druge vjere ukoliko će osoba zadržati svoju staru religiju.
Kod njih je svjetlost početak svega, pa je tako simbol vječne vatre smješten u jednom od njihovim hramova i navodno se ta vatra nije ugasila stotinama godina, postoji čovjek kojem je jedina briga održavati tu vatru neprekidno.
Još nevjerojatnija su im groblja i mjesta gdje pokapaju svoje mrtve. Iako im je Iranska vlada zabranila tradicionalni način pokapanja, oni se ponose upravo tim svojim načinom. Zovu ih Tornjevi šutnje. Zamislite veliku građevinu oblika valjka koji u promjeru ima 40 metara. Na vrhu je otvorena, nema krova a na sredini ima veliku rupu. Mrtve bi donosili na vrh i stavljali ukrug oko rupe i čekali da lešinari pojedu ostatke, dakle sve osim kostiju. Na taj način su mogli spriječavati širenje zaraze među ljudima. Kosti bi bacili kroz rupu i palili ih u podnožju, tako da je uvijek sukljao dim iz tih valjkastih građevina. Obično su te građevine bile na rubnim dijelovima grada, tako da smo ih vidjeli nekoliko na ulazu u grad. Danas su turistička atrakcija.
Da bi doživljaj bio veći i bolji, uzeli smo vodiča na cijeli dan i platili 20 dolara, te saznali sve iz prve ruke, jer se radilo o mladom Zoroastrijancu, koji je bez dlake na jeziku govorio prošlost svog naroda, a i budućnost koja nije svijetla. Bilo je tu dosta i političkih komentara.
Par stvari je još u gradu koje ne treba propustiti, uz veličanstvenu džamiju, tu je i jedan mauzolej, zatim zatvor koji je navodno gradio Aleksandar Veliki i naravno bazar. Shvatili mi da naš vodič zna puno, pa ga angažirali i sutradan, ovaj puta s vozilom, platili 40 dolara za vožnju naokolo i njegovo vođenje na izvrsnom engleskom jeziku.
Prvo nas je odveo u Chak Chak, sveto zoroastrijansko mjesto/planinu , gdje se nalazi hram svjetla, visoko u brdima. Umor nas je savladao dok smo se popeli gore, nakon vožnje od sat vremena do tamo, ali cijeli kompleks izgleda famozno, kao i pogled koji puca na dolinu ispod nas. Pustio nas stari čuvar u hram, malo smo se osvježili izvorskom vodom, legenda kaže da su to suze kćerke zadnjeg perzijskog vladara koja se ovdje htjela skriti od invazije Islamista, pa se molila Bogu, a on je za nju otvorio planinu i sakrio ju unutra. Ovo mjesto je izuzetno posjećeno ljeti kada dolaze hodočasnici iz svih krajeva Irana i Indije.
Nastavili smo dalje prema Meybodu, koji je 50-tak kilometara udaljen od Yazda i ima nekoliko prekrasnih starih građevina. Na kraju smo mu rekli da nas odvede negdje gdje inače ne vodi turiste i on nas je odveo u napušteno selo u pustinji odakle potječe njegova obitelj.
Naime, selo je prije 40-tak godina izgubilo sve dotoke vode i stanovnici su ga jednostavno napustili. Tako smo se šetali po krovovima kuća od blata i cigle koje su dijelom prekrivene pustinjskim pjeskom, vidjeli kuću u kojoj se rodila njegova majka, gledali kako samo par kilometara dalje postoji život u drugom selu jer njihov dovod vode još funkcionira, no kod njegovih predaka nažalost nije bilo tako.
Sve to smo okrunili pregenijanim ručkom u jednoj obližnjoj zalogajnici koja je nekad služila kao stanica za karavane tj. tu su se odmarali putnici s devama koji su išli prema Indiji i Kini. Ako se ikada uputite prema Yazdu, preporučam da aganžirate ovog vodiča : Siamak Kolahdouz; mob. 0098 913 154 08 87, mail: Seyamkk@yahoo.com.
Što se tiče smještaja, moram preporučiti Slik Road Hostel, jer je to bio upravo onakav hostel kakav očekujete u srcu Irana. Tradicionalan u smještaju i ozračju, sa proaktivnim gazdom koji sve ali baš sve može dogovoriti, sa predivnim krovovima na kojima se nalazi i restoran gdje se možete odmarati na laganom večernjem povjetarcu prateći sunčeve zrake kako padaju za obližnje planine, dok vam iz obližnje džamije stiže poziv na molitvu sa minareta.
Tu smo upoznali i jednog neobičnog mladića, Afganca izbjeglicu, koji radi u hostelu za hranu i smještaj, jer kao izbjeglica nema papire i ne može naći bolji posao tj. plaćeni posao. Ne smije se vratiti u Afganistan jer bi tamo bio ubijen s obzirom da pripada nepoželjnom plemenu, iz Irana ne može nikuda drugamo jer nema nikakvu putovnicu i otprilike je zatočen na ovom mjestu, možda i doživotno.
Koristi svaku priliku da komunicira sa strancima i uvježbava svoj engleski jezik, jer se ipak nada da će nekad negdje i njemu svanuti. Vrlo je ogorčen na političare i vojsku, no s druge strane ne bježi od činjenice da je Iran prenatrpan izbjeglicama iz Afganistana i Iraka, pa ni sami ne znaju kako riješiti taj veliki problem. S njime bi sjedili u kasnim večernjim satima, pijući čaj i slušajući priče koje odista idu u red znanstvene fantastike za naše pojmove ljudskih prava, prava na izbor, slobodu kretanja...tužna priča, no drago nam je bilo da se i to dogodilo. Red je krenuti prema našoj posljednoj destinaciji, Shirazu.
