Sjeverna Koreja za početnike - četvrti dio

Dio putovanja izvan glavnog grada se uglavnom svodi na vožnje dugim i širokim i praznim cestama, poneki monument vođama, grad Kaesong, u kojem konačno spavamo u nečemu što liči na tradicionalni hotel i iz kojega se lako dolazi do 38 paralele i posjeta najčuvanijoj granici na svijetu. Također, ono čime se ponose su i muzej s poklonima koje je Vječni vođa dobio i za života i nakon smrti, te velika brana koju su izgradili da bi kontrolirali poplave, more i što već su mislili da bi mogli kontrolirati.
Kad izađete iz glavnog grada, konačno ćete doživjeti da vas ljudi gledaju, ok, nisu to klasična piljenja i buljenja, ali pogled prema sebi ne možete izbjeći, ponekad i ukradeni osmjeh, a nekad i neku verbalnu reakciju, no ništa nećete razumijeti jer obični ljudi ne govore ništa osim koreanskog jezika.

U Kaesongu smo smješteni u hotelu u kojem doslovce spavamo na podu, tradicionalno i nekim velikim vrećama za spavanje, komarci nas ubiše u pojam, tople vode slabo, a i struje baš nema. No tu jedemo u nekom finom restoranu za strance tj.goste i vodiče, te političare, pa možemo reći da smo privilegirani. Općenito svi obroci su diktirani unaprijed i nema biranja, sve se zna par mjeseci unaprijed i gdje i što jedete, ne možete samo tako otići s ručka ili večere i jesti negdje drugdje, jer restorana po gradovima nema, kao ni dućana u kojem bi vi nešto mogli kupiti, ili uopće stići do njega.

Posjet DMZu tj. demilitariziranoj zoni je jedan od posebnih doživljaja. Kao prvo naziv je smješan, DMZ, a toliko vojske s obje strane, toliko oružja, da te dođe strah da netko ne aktivira kakvo oružje za vrijeme posjeta. Ta zona je na nekim mjestima široka svega metar, a negdje i po par kilometara. Sjeverni ljudi će vam pokazati i UN-ove bunkere sa posebnih posmatračnica i reći kako je sve to smišljeno da se odvoji jedan narod na dva dijela, te naravno opetovano kritizirati amerikance. U daljnii kroz te dalekozore se vidi i neka autocesta u Južnoj Koreji, gledaš aute kako piče, i ne možeš vjerovati da je neki drugi svijet, nadohvat pogleda.

Svaki puta kada gledate nešto od državnog značenja, dobijete dodatnog vodiča, eksperta, obično vojnu osobu s višim rangom. U jednoj situaciji smo mogli postavljati pitanja, no suputnik Njemac je očito postavio preosjetljivo pitanje, jer se pukovnik predavač toliko razbijesnio da smo naglo završili s predavanjem. Iako su prijašnja iskustva u muzejima bila vrlo ugodna, ovaj lik je puko. No to nije bio kraj. Nakon što smo pogledali bunkere iz daljine, vode nas putem u kojem s obje strane stoje kameni i betonski blokovi koji uvijek mogu biti gurnuti na cestu, ako krene ofenziva s juga, i dolazimo do objekta u kojem su se vodili pregovori o okončenju rata. Pokazuju nam relikvije tog doba, tko je što rekao i potpisao, tko je kriv, o tko je kriv...općenito i naši vodiči se ovdje drugačije ponašaju, jer ovdje glavnu riječ vodi vojska, pa su i oni malo po strani, šute i gledaju u pod. Razgledavanje prostora na samoj 38 paraleli i crti razgraničenja i svih objekata koji se tamo nalaze je toliko osjetljivo, traži se mir i tišina i poniznost, jer je to mjesto boli za Koreance.

I ko za vraga, nama se pridruži grupa Kineza koji su došli u isto vrijeme na ovu točku, oni su toliko glasni, lupaju fotićima, pljuju i tako to...i naravno, veća grupa nije ostala neprimjećena...u tom momentu zapovjednik ovog okruga se toliko prodere na naše vodiče, postroje nas u vrstu (!!! poslije mi kaže jedan švabo da mu je to prvi put u životu da ga je netko uopće uspio natjerati da se stane u vrstu), i krene deračina. On galami na svom jeziku i traži od vodiča da prevode na naše jezike. Vodičima neugodno, pogotovo našima, jer buku i galamu nismo izazvali mi, nego kinezi, no koga briga...i slušamo mi tako 15 minuta postrojavanja, liku iskočile žile na vratu, na čelu, iako se nije ni rodio u vrijeme rata, no toliko je prisutan u toj boli da puca po šavovima...prijeti izbacivanjem iz zemlje ovaj čas jer ne poštujemo ovo posebno i sveto mjesto...ušutimo mi tako svi..krenemo dalje, i konačno dobijemo priliku slikati tu osjetljivu crtu. Naime, na fotkama s druge strane kućica se odma vidi Južna Koreja, jer su plave kućice i napravljene tako da je pola u jednoj, a pola u drugoj državi.

Naravno, turistički obilazak je napravljen tako da sjevernjaci imaju pola dana za obilazak, a južnjaci drugu polovicu, tako da nema sudaranja i sretanja ljudi. U jednom momentu dok si u toj plavoj kućici, ustvari se nalaziš u Južnoj Koreji. Vojsku Južne Koreje nismo vidjeli, sve je prazno s druge strane, no zato s naše strane ih ima tisuće.
Nedaleko od ovog mjesta se nalazi i tzv. pokazno selo, koje su sjevernjaci izgradili kao Potemkinovo selo, dovoljno blizu da južnjaci mogu dalekozorima gledati što ovi na sjeveru rade, pa je tako naravno sve moderno u tom selu i fejkano do boli. Nisu nas vodili u pokazno selo, jer su i sami svjesni njegove iluzije. Ono što nije iluzija su dva jarbola sa zastavama s obje strane, naravno da je na sjevernoj strani veći, kažu i najveći na svijetu. Opet problemi s egom!
Što tek reći za muzej u kojem se čuvaju svi pokloni koje su tata i sin dobili od stranih država i državnika. To je jedna ogromna i raskošna zgrada, koja je podijeljena po državama jer je od nekih država dobivao tako puno stvari da su morali napraviti posebne dvorane. Ima tu nevjerojatno rijetkih primjeraka iz umjetnosti i vrlo vrijednih starina, no brate ima tu takvih gluposti, da ne povjeruješ. Da danas pošaljete magnet iz Zagreba tamo i kažete da ste grupa ljudi koja poštuje Vječnog vođu, to bi završilo u tom muzeju.
Meni osobno je bilo zanimljivo vidjeti dva putnička vagona kojima se vozio Kim Il Sung, jer se bojao letjeti avionima, pa je putovao isključivo vlakom. Jedan vagon je dobio od Staljina, drugi od Mao Ce Tunga.
Naravno tu je i kolekcija iz Jugoslavije, drug Tito mu je poklonio zlatne tabakere za duhan, pa neke super udobne i raskošne fotelje, pa koje kakve puške...oružje je uglavnom dobivao iz Afrike. Ima tu poklona i sa zapada, neki su ozbiljni ali neki su takva glupost, kao što su nam suputnici iz Portugala preveli da je neki lik poslao kutiju prehrambenih namirnica i to je tamo izloženo, ovi valjda nisu imali pojma što je to, pa su izložili u čast vođi. Ruski i kineski pokloni su najimpresivniji i dvorane su im uvjerljivo najveće. Tu sam napravio svoj najveći incident za boravka u zemlji. U jednoj dvorani je kip Kim Il Sunga u prirodnoj veličini, poklon od Kineza i napravljen je kao voštana figura. I stanemo mi ispred, već znamo proceduru i krene klanjanje, grupa i vodiči, i meni u glavi prođe misao, što će biti ako se ne naklonim, iza nas nije bilo nikoga, rekoh, ajd da vidim.

I tako se oni svi naklone u isti čas, ja uspravan. Vrate se oni nazad, a s moje obje strane ugledam poglede svojih suputnika s dozom nevjerice i lagane panike, hoće li se što dogoditi?? Naravno, nitko nije skužio, ništa se i nije dogodilo, ja sam tek za sekundu bio mali heroj koji se suprotstavio sustavu.
Također nas vode da vidimo selo u kojem se rodio vođa, no sve je to namješteno jer tu sela nikad bilo nije, zamislite umjetni Kumrovec. Mali Irac mi kaže da se on uopće nije ni rodio u Koreji nego negdje u Rusiji u nekom logoru, no ovdje povijest ima sasvim drugačije značenje i mjesto u društvu. 
Pokazuju nam i budistički hram, jedini koji je ostao u zemlji, no sve je prazno, jer religija je zabranjena osim državne, o njoj ću nešto reći u slijedećem postu.

Priroda u ovoj zemlji ima svojih predivnih momenata, no problem je što sami domaćini ne vjeruju da su to dijelovi koje mi želimo vidjeti, tako da se uglavnom iz busa divimo krajolicima. Životinja skoro da nismo vidjeli. S obzirom da se govorka da se ovdje umire od gladi kad je sušna godina i riža ne uspije, ne bi me čudilo da su pojeli sve što su mogli uloviti. Jedino što je strašno je broj zrikavaca i skakavaca. Gdje god došli, to je jedini zvuk, toliko intenzivan i sveprisutan, da je već nakon par sati postane frustrirajuće, nije nam bilo jasno koji je tome razlog, a domaći vodiči u tome ne vide ništa posebno, navikli se ljudi. Ptica nema. Pasa nema. Mačaka nema.

Sjeverna Koreja za početnike - prvi dio

Putovati u Sjevernu Koreju je vrlo jednostavno. Postoji svega nekolicina tour operatora na svijetu koji organiziraju putovanja u ovu neobičnu zemlju iz željezno-čelično-metalne zavjese. Pitanje je zašto bi netko uopće želio putovati tamo?!

Iskreno, kad mi je ta ideja pala na pamet, bila je uglavnom produkt želja za posjetom što neobičnijoj destinaciji na svom godišnjem odmoru. A kud ćeš neobičnije od ovoga?! Potraga za agencijom je brzo završila, moj izbog je bio Koreakonsult, švedska agencija koja organizira nekoliko tura godišnje. Gledajući konkurenciju, shvatio sam da manje više svi nude isti program iz jednostavnog razloga: ture definira državna turistička agencija i oni vam slažu što smijete vidjeti i kada. Jedina uloga je bila cijena, a ova agencija je nudila nešto manju cijenu od ostalih, a u konačnici ni to nije bilo tako malo, cca 1400 EURa, no u toj cijeni je praktički uključeno sve osim osobnih troškova, cuge i suvenira. I naravno, vrlo bitna činjenica da se na put kreće iz Pekinga, tako je da potrebno i platiti avion do kineske prijestolnice. Individualno putovanje ili backpacking ne postoje u Koreanskom riječniku, pa si uštedite vrijeme i nemojte istraživati opcije, barem dok je ovaj sastav vlasti.
Nevjerojatno, ali našao sam i suputnicu za ovu sedmodnevnu turu, pa nas je ukupno od 10 ljudi u grupi, bilo dvoje Hrvata.
Neobična destinacija privlači i neobične putnike, željne raznih spoznaja i senzacija, stoga me nije nimalo iznenadio proces apliciranja za vizu. Sve moguće podatke koji se mogu dati, sam poslao u agenciju i njihov je zadatak ishoditi vizu za vas u Pekingu. Bed je samo što ne znate da li ćete i dobiti vizu, pa se morate otrgnuti do Pekinga prije svega. Mi smo imali backup plan u slučaju da dan prije saznamo da nismo poželjni u zemlji, no to se ipak nije dogodilo. Svih 10 putnika u grupi je dobilo svoju vizu, i tako smo se i upoznali u jednom pekinškom hotelu, gdje smo dobili i uputstva o tome što se smije, a što se ne smije raditi za vrijeme boravka u Sj.Koreji.
Pa evo i sažetka upute, prije nego se odlučite za putovanje:
1. Korea je za strance cash društvo, stoga svoje kapitalističke kreditne kartice ostavite doma, treba vam EURO, DOLAR ili kineski Yuan.
2. Obavezno napravite putno osiguranje! (nažalost mene je moj osiguravatelj prvi puta nazvao da me pita jel ja to ozbiljno vadim osiguranje za Sj.Koreju i da oni uopće nisu sigurni da li će se ti troškovi moći opravdati, jer ta zemlja stvarno nema previše kontakta s ostatkom svijeta)
3. Ukoliko putujete avionom do Sjeverne Koreje , zabranjeno je unijeti bilo koju količinu alkohola u svojoj ručnoj prtljazi.
4. Mobilni telefoni i GPS su zabranjeni u DPRK. Ako, ipak, njih ponesete na ovaj put, budite spremni da ga predate cariniku koji će ih zadržati za vas u prtljazi na aerodromu. Na izlasku iz zemlje ćete ih opet dobiti nazad.
5. Laptopi su ok, kao i MP-3 playeri.
6. Nemojte sa sobom uzeti knjige koe opisuju Sjevernu ili južnu Koreju ili časopisime koji pokazuju zapadni način života. Lonely Planet vodiči i drugih o Sjevernoj Koreji se ne preporučuju nositi na putovanje.
6. Tijekom svog boravka u DPRK, molimo da slijedite vaš vodič s uputama i ne ostavljate ga u hotelu i ne idete nigdje bez znanja svojih vodiča. Pokušajte pokazati poštovanje za Koreansku tradiciju i način života, čak i ako su drugačije od onoga što mislite da bi trebali biti.
7. Električni napon u Sjevernoj Koreji je 220 V i električne utičnice su istog tipa kao u zapadnoj Europi. Nestašica električne energije se može dogoditi s vremena na vrijeme, tako da je preporučeno da ponesete baterijsku lampu.
8. Budite svjesni da će vaša prtljaga biti temeljito pregledati i u dolasku i odlasku.
9. Dozvoljeno je fotografirati za vrijeme putovanja, ali, molimo, uvijek pitajte za dopuštenje ako želite fotografirati ljude, a posebno vojne osobe.
10. Zabranjeno je donijeti biljke i njihovo sjemenje u Sjevernu Koreju. Lokalno cvijeće Kimjongilia i Kimilsunglia dva su cvijeta koje predstavljaju sjevernokorejski vođe. Možete kupiti ove biljke u obliku biljaka u saksiji. Cijene su između 8 i 10 eura.
11. Ako posjećujete neka sveta mjesta i spomenike, prikladna odjeća je obavezna. Pogotovo kada posjetite Mauzolej - Kumsusan Memorial Palace (odavanje počasti balzamiranom tijelu  vječnog vođe, Kim Il Sunga).
12. Stranci ne smiju plaćati ili kupovati u lokalnoj valuti (North Korean Won). Čak niti kao suvenir.
13. Uzmite sa sobom sve lijekove koje inače koristite. Dobra ideja je imati lijekove za želudac.
14. Ako putujete između lipnja i kolovoza trebate kišobran za mokro vrijeme.
15. Bilo bi lijepo imati sa sobom male poklone i suvenire za lokalne vodiče i djecu . Muškarci će cijeniti cigarete (većina koreanskih muškaraca su pušači), a žene će cijeniti jeftinu kozmetike. Ne preporučaju se pokloni proizvedeni u USA i Južnoj Korei. Prije odlaska iz zemlje, pristojno je ostaviti malu napojnicu za vodiče (njih troje) te vozača (10 eura za svaku vodiča i 5 Eura za vozač
To su dakle pravila prije nego što uđete, ali nakon ulaska se pravila mogu i drastičnije promijeniti i na dobro i na loše.

Dobili vize, skompali se s ekipom, dva Njemca, dva Portugalca, Irac, Danac, Poljak, Amer(sa UK putovnicom) i dvoje Hrvata. Eto nas sutradan na aerodromu u Pekingu, došli mi super rano, tko zna kakva je provjera. Uzbuđenje raste od same činjenice da ćemo letjeti u Pyongyang i to s kompanijom kojoj je zabranjeno letjeti skoro svugdje osim u svom okruženju, dakle u Kinu i Rusiju. Letimo avionom koji još koriste samo dvije kompanije na svijetu, jedna od njih je Cubana, druga Deta air i naravno Air Koryo. Iako je avion star, kaže mi jedan od suputnika da se ne trebamo brinuti, piloti su uglavnom vojni i ako nešto krene po zlu, sigurno je da će nas znati spustiti gdje treba. Utješno ili ne, nije me frka, više mi je adrenalin od čekanja da uopće uđemo u avion.

Gledam ekipu koja čeka na let, osim nas šačice turista (kažu da i nema više od 2000 turista godišnje), tu su neki čudni crnci iz Afrike u odijelima, ne znaš jel političar ili švercer oružjem, i naravno tu su Koreanci koji se vraćaju s neke partijske dužnosti iz Kine, a to je za njih kao odlazak u teški kapitalizam. Svi ponosno imaju značku s likom Velikog vođe na reveru, baš svi! Brijem da oni koji mogu izaći iz zemlje i vratiti se nazad, imaju vrlo ok život u Koreji jer treba nekako i održavati taj sistem zatvorenosti, to je nešto poput zatvorskih čuvara. Svi su toliko ozbiljni, nema šale i zezancije, nema komunikacije, nema djece na letu, sve, ali baš sve govori da je ovo putovanje u nepoznato.

Ukrcamo se u letjelicu, nije baš savršeno iznutra, ali dobro, nije dug let, dobivamo i neki oblik hrane, riža s mesom, voda, osoblje vrlo službeno, osmijesi baš i nisu poželjni. Ispred nas prazna sjedala bez brojčane oznake, poslije dolaze tri tipa koji iz svemira izgledaju kao tajna služba i sjedaju na ta mjesta, očito rezervirana za njih na svakom letu. Let brzo prolazi, nema nikakve drame, i nakon cca dva sata i druge vremenske zone, slijećemo u Pyongyang. I odma se vidi da je tu nešto drugačije nego bilo gdje drugdje na svijetu. Slijećemo na pistu, oko nas samo livada i šuma u daljniji, vozimo se po pisti, pa skrenemo lijevo, pa desno, pa ravno, pa desno, pa lijevo...i dalje ničega, ni ljudi ni zgrada ni drugih aviona ni aerodromske zgrade, kao da su sve sakrili prije našeg dolaska. Nakon cca 20 minuta vožnje, ne rulanja po pisti, nego vožnje kroz šumicu, stižemo do aerodromske zgrade. Čim izađeš iz aviona želiš dohvatiti kameru i snimati sve ovo nestvarno i nelogično, Veliki vođa koji se smiješka s pročelja zgrade, prazna pista, nema uopće letova taj dan, osim ovog našeg.
Popunjavamo obrasce za ulazak, treba napisati sve što imaš u prtljati, mali Irac nosi 15 knjiga pa mora pisati sve naslove (mali je neki genij-freak - čita dvije knjige dnevno). Mobiteli se oduzimaju i stavljaju u koverte koje se pečate. Prtljaga se pregledava, ali opet, ne tako dubinski kako sam mislio, svima iz grupe vidiš na licu neko čudno sjajilo, kao ponosni smo što smo tu, a opet nas je malo frka, ne znamo što očekivati, što ćemo smjeti a što ne, bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom idućih tjedan dana.
Naši vodiči nas čekaju na izlazu iz carinske zone, oni već sve znaju o nama, mene pozdravlja i kaže DOBAR DAN !!! a ja padam na glavu i mislim, koja je ovo zona sumraka. Srećom, brzo shvaćam da je naučio samo pozdrav na našem jeziku, no ostali putnici su u puno većem komunikacijskom problemu. Naime, naših troje vodiča (i jedan vozač) govore engleski (jezik koji govori cijela grupa), njemački (jezik koji mogu govoriti dva putnika) i portugalski (za još dva putnika)...i ispada da se samo ja i moja suputnica možemo razgovarati na materinjem jeziku a da nas baš nitko nitko ne razumije. S vrata je očito da je samo jedna od ovih osoba vodič, a ostatak ekipe je neki oblik sigurnosti, tajne službe ili nešto treće, pa čak i vozač. Vrlo su svi ljubazni, mi poluludi od želje da krenemo van aerodroma, pa hajmo...dobrodošli u Sjevernu Koreu.