Povratak u Hanoi, hotelska soba nas očekuje, ovaj puta dobivamo i nešto bolju sobu, ali i dalje smo u staroj četvrti glavnog grada. Tu se nalazi većina hotela niže kategorije, koji nude ono najbitnije, krov nad glavom, čistu sobu i kupaonu, osnovni doručak, internet i dovoljno informacija na recepciji.
U staroj četvrti su ulice podijeljene po vrstama 'biznisa', pa tako u svakoj dominira grupa proizvoda koja se prodaje po cijeloj ulici, npr. ulica ženskih haljina, ulica voća, ulica ruksaka, ulica metala...itditd, takav oblik grupiranja poslova u jednoj ulici je čest u Aziji, tako da nemate razloga lutati okolo po gradu, jer sve što vam treba je naći pravu ulicu.
Zgrade su vrlo stare, utjecaji francuza u arhitekturi se vidi i danas, tako je ovaj mix zapada i istoka prilično zanimljiv, iako ponekad zbrkan količinom ljudi i motora i rikši na ulici. Borba za svakog kupca je nemilosrdna, jedino što se svima pristupa s određenom pažnjom, nećete biti zaobiđeni ili ignorirani.
Hanoi je dosta velik, cca 7 milijuna ljudi živi ovdje, pa je pitanje koliko dana provesti ovdje da se sve vidi, što je važno, dok je drugo pitanje, kako? Sam ili s agencijom? Agencije nude cjelodnevne ture po gradu unutar kojeg vam pokažu ono najbitnije, a kako ih je puno, zaista se može birati i birati. Teško je reći koja je bolja, no generalno, bitno je da lova ostaje tu u zemlji i da se ne financira neki veliki lanac. Najčešće je u turu uključen i ručak, a i dobivate informacije iz prve ruke od lokalnog vodiča.
Što obići, vidjeti? Svakako treba vidjeti mauzolej Ho Chi Minha, ponosa Vijetnama. Jedan vodič nam je ispričao nevjerojatnu priču, koju smo poslije čuli nekoliko puta. Stric Ho (kako su ga popularno zvali) je bio vrlo skroman čovjek i prije smrti je tražio da se od njegovog lika ne rade nikakve egzibicije, jer je vidio kako su drugi komunistički lideri napravili sebi svoja zadnja počivališta, jedini cilj koji je imao za života je bio ujediniti Vijetnam i osloboditi ga od utjecaja onih koji su ga iskorištavali. Međutim, nisu ga poslušali, pa su tako balzamirali, sagradili mu mauzolej i izložili svima na promatranje.
U obilasku njegovih radnih prostorija i muzeja, dobivate osjećaj koliko je on ovdje cijenjen. U dugim redovima je najviše domaćih ljudi, od klinaca do staraca i svi na velikoj vrućini strpljivo čekaju da dođu na red pogledati njegovu ostavštinu.
Nadalje, svakako je dobro obići One Pillar pagodu, najstariji hram pismenosti, koji je bio jedan od prvih univerziteta osnovan prije skoro 1000 godina, nekoliko muzeja revolucije i rata, u kojima se vidi previše oružja i podsjetnika na bol. A to je nešto što ova zemlja ne želi zaboraviti. Rane su duboke, iako su oni oprostili svima koji su ih ugnjetavali i danas prilično dobro zarađuju na turistima upravo iz zemalja koji su ih najviše gazili, Amerikanaca, Francuza, Kineza i Japanaca.
Hoan Kiem jezero se nalazi odmah pokraj stare četvrti i zanimljivo je šetalište u večernjim satima, oko jezera kruže mladi na motorima kojih je bezbroj, i dok se voze, razmjenjuju poruke na mobitelima, pričaju, druže se, prije nego stanu negdje sa strane i odluče pojesti nešto lagano iz ponude uličnih restorana. Zamislite da dobro kuhate jedno jelo, odete na najbliži trg ili prostor kojem kruže ljudi, instalirate svoju pećnicu ili naložite vatru, stavite oko sebe par malih klupčica ili spužvi, i eto vam restorana. Nema komunalih redara ili zagrebparkinga da vas makne odande, kupci dolaze vrlo brzo. Obzirom da je većina hrane koja se tako prodaje, kuhana ili pečena, nema veće opasnosti od bilo kakve zaraze.
Bia Hoi (svježe pivo) je natpis koji stoji praktički na svakom uglu. Dovoljno je imati bilokakav lokal, male plastične sjedalice (kao da ste ih kupili u Ikei za klince), izbacite ih na ulicu ili pločnik i prvi gosti dolaze. Domaća točena piva je omiljen napitak i lokalnim ljudima i strancima, te je neki poseban doživljaj dijeliti ovaj dokoni običaj s domaćim ljudima. Svakako je dobra zabava prije nego posjetite vrlo neobičan lutkarsko kazalište na vodi. To je posebna tradicija u ovom dijelu zemlje i čak i svjetska atrakcija, jer su svi izvođači u vodi cijelo vrijeme predstave, no gledatelji vide samo lutke, i čuju pjevače koji su sa strane. Naravno, pitamo se kako to izvode, a da se ne utope ili kako dolaze po zrak, zaranjaju li svako malo...nismo saznali, naime, to je i danas velika tajna, jer se glumci regrutiraju iz jednog obližnjeg sela, koji jedini znaju kako to raditi, te ne žele podijeliti svoj zanat s drugima. Ako sjedite bliže podiju, sigurno ćete biti malo mokri od prskanja lutaka. Predstave se naravno izvode na vijetnamskom jeziku, cijene su malo veće od ostalih ulaznica, no vrijedi pogledati ovu neobičnu lutkarsku predstavu. Klinci obožavaju ići tamo.
S obzirom na blizinu, dobra je opcija otići na jednodnevni izlet u Tam Coc i Hoa Lu. Sve agencije spajaju ova dva lokaliteta u cjelodnevni izlet. Malo ćete vidjeti ruralni dio sjevernog Vijetnama, malo ćete posjetiti lokalitete prvog glavnog grada iz 10.stoljeća i domove prvih kraljeva, te tri grote na rijeci, okružene rižnim poljima, koje su kao Halong Bay ali na obali. Kraške stijene do kojih se vozi malim čamcima, koje voze uglavnom žene i to veslaju svojim nogama, sunce vas može opako spržiti u vožnji ukoliko ne kupite tradicionalni azijski šešir. Svakako vrijedi posjeta.
Putovanje u Vijetnam odista ne zahtjeva previše pripreme oko rezervacija i organizacije, dovoljno je ugrubo znati kamo želiš ići, a sve se obavlja na licu mjesta. Brzim surfanjem oko toga kako ćemo ići u zaljev Halong (Halong Bay), smo zaključili da je najbolje uzeti najbolje. Kako je Vijetnam jeftin, za ovaj izlet smo odlučili potrošiti malo više novaca, jer želimo neponovljivo iskustvo za sva naša čula.
Prvo smo odabrali najbolju džunku (junk) - stari kineski brod, čija gradnja datira u daleku povijest. Oni su i danas u upotrebi upravo najviše u ovom dijelu Južnokineskog mora. Našli smo agenciju koja plovi s njima bez većih problema. Kabine su klimatizirane, svaka ima svoju kupaonicu i sanitarije, hrana obećava, tura čisto zgodna. Rezevirali iz hotela, ekipa došla po lovu i dali nam upute, kada dolaze po nas.
Od Hanoia do zaljeva Halong je oko tri sata vožnje kombijem od agencije, unutar kojega vam se pružaju prvi zanimljivi vidici izvan glavnog grada. Upoznajemo se sa svojim suptnicima, izmjenjujemo informacije oko toga tko je odakle, tko kuda putuje i što je već prošao, te dobivamo zanimljive preporuke. Čim smo došli u Halong City, voze nas dalje u luku i slijedi ukrcavanje, gledamo koji će nas brod zapasti, i stvarno, izabrali smo najveći i naljepši te usudim se reći i najodržavaniji brod. Ovo iskustvo nas košta 100 dolara po glavi i u cijenu je uključeno sve unutar ta dva dana koje ćemo provesti na brodu, i vožnja iz Hanoia i povratak, i kruzarenje i hrana i izleti i cuga. Ima i budget opcija, no kad smo vidjeli te brodove, nije nam bilo žao, znali smo da si želimo priuštiti malo luksuza.
Brod brzo isplovljava, te vrlo brzo se približavamo ovim neobičnim kamenim formacijama u moru. Legenda kaže da ove stijene imaju nekakve veze sa zmajevima iz daleke prošlosti. Stvarnost je vrlo opčinjavajuća s prizorima brojnih stijena između kojih plovimo, koje su u svojoj nedostupnosti toliko privlačne, da te srce boli što se ne možeš popeti na većinu njih.
Hrana na brodu je izvrsna, posebno lijepo dekorirana i guštamo u svakom zalogaju. Iako podsjeća na kinesku, ipak se osjeti razlika, po meni čak i finija od ostale azijske kuhinje. Kabine su male, obložene drvetom, tradicionalni kreveti od drveta, te je baš poseban gušt provoditi vrijeme na džunki. Posebno je zanimljivo biti na krovu broda i posmatrati sve ljepote kraj kojih prolazimo. Osoblje na brodu nevjerojatno uslužno i ljubazno, vidi se da smo platili ekstra. Ostali putnici su uglavnom iz anglo-saksonskih zemalja, pa smo mi uz jedan brazilski par, prava atrakcija, jer dolazimo iz tako male i nepoznate zemlje.
Kupanje u južnokineskom moru i nije neki doživljaj, voda je pretopla, mutna, plaže su pješčane, pa je to jedini gušt u kupanju. Većina gostiju na plažama su naravno stranci, domaći kao da ne doživljavaju ove blagodati ili su se pak navikli. Sela na vodi su posebna priča, Imaju sve što im treba za život upravo na vodi, u pravilu su blizu neke stijene, čamac ima svaka kuća, žene voze male čamce koji glume dućan ili birtiju i idu od broda do broda ili od sela do sela. I nama se nudi ako želimo voziti kajak po zaljevu, no prelijeni smo i ostajemo uživati na brodu.
Nekad sam gledao ove prizore na Discovery-u, a sada smo tu. Vode nas na izlete po špiljama i mjestima koja su posebna u ovom zaljevu, tako da je non stop neki 'muving'. Dobro iskorišten potencijal ovog zaljeva koji spada u najljepše na svijetu i naravno, zaštićeno je oznakom UNESCO-a kao dio svjetske baštine. Eto kako se krševite stijene mogu dobro iskoristiti u promidžbene svrhe. Posjet jednoj od tih špilja nas vraća doma, jer ovakve stvari se lako mogu vidjeti i kod nas, pa se eto malo čudimo sličnostima koje vidimo.
Navečer ležimo na krovu broda, gledamo zvijezde, oko nas ostali brodovi usidreni, sa svojim malim svijetlima, čine poseban ugođaj ovoj čarobnoj atmosferi. Pričamo o smislu života, budućnosti, relaksiramo se tako daleko od kuće, bezbrižni i smireni. Nakon 48 sati ugađanja i uživanja, vraćamo se u Hanoi, koji nas čeka u svojoj vrevi ljudi, motocikala, zvukova...spremni za nastavak putovanja.
Jutro je. Čekamo bus da dođe po nas i odvede u razgledavanje vijetnamske prijestolnice. Doručak klasični zapadni, tost i “dječije radosti” (pekmez & putar), nije mi se dalo mlatiti po jajima tj.omletu. Vrat ukočen jer u ovoj sobi mi klima dere direktno u moju stranu kreveta. Čudno, kao da još nisam spavao dvije noći u istom krevetu, non stop neke promjene. Srećom je ista osoba u njemu, zabrinuo bih se za tolike šetnje od postelje do postelje. Pokušavam se sjetiti kako samo uopće dospjeli amo, temo nekad prije samo 5 dana smo krenuli iz Zagreba, pa sletiti u Ljubljani da pokupimo još kojeg putnika za Istanbul, pričekali slijedeći let do Pekinga, gdje smo trčali s ruksacima na novi “check-in” za Hanoi, ali preko Guangzhoua (nekad Kanton, grad u južnoj Kini). Kako smo mijenjali avione i vremenske zone, mijenjali su se i naši suputnici.
Od domaćih do “domaćih” ali sa nešto iskošenim očima, laganijom građom tijela ,crnom kosom i tamnim očima, te žutom/smeđom puti. U avionu iz Pekinga do Hanoia smo bili rijetki zapadnjaci, i to se kuži, jer smo rijetka pojava, pa nas svi pogledavaju sa znatiželjom. Letimo China Southern Airlines koja se u svom magazinu hvali da je 9 kompanija na svijetu po broju prevezenih putnika, a ima svega 2 leta za Evropu; to jasno govori kojim stopama i ovaj segment kineskog gospodarstva grabi. Jedino im se ne mijenjaju navike tako brzo. Slabo slušaju (ili uopće ne) domaćicu aviona, pale mobitele, razmijenjuju smsove, ne vežu se, još smo samo čekali da zapale cigaretu…stvari koje mi pristojni ljudi sa zapada itekako pazimo, jer to negdje piše ili je nacrtano, a mi poslušni i spremni na usvajanje naredbi i sugestija. Utjecaji zapada su očiti, ali i teškoće koje žuta rasa ima u prihvaćanju istih. No kad promatram letjelice tog “moćnog” avioprijevoznika na pekinškom aerodromu, razlučujem da je pitanje dana i mjeseca kada ćemo biti pokoreni od strane mojih avio-suputnika.
No moje putovanje odista započinje slijetanjem u Hanoi (glavni grad Vietnama) nakon 24 sata provedenih u avionu (bilo je kraćih verzija, no skupljih). Carinske formalnosti, vizni režim, sve prolazi elegantno, jednostavno, ljubazno i za čas smo u auli aerodroma ispred kojega se nalazi hrpa ljudi s natpisima raznih osobnih imena i hotela, koji čekaju da ugrabe svog putnika i dovezu ga na njegovog odredište. Pored njih su “lešinari” koji vrebaju putnike bez rezerviranog hotela, kako bi ih odvezli u hotel u kojem oni imaju proviziju za svakog doveženog putnika i koji će vam vjerojatno odrati kožu na samom ulazu u Vietnam. Odmah ću naglasiti: ovo je super jeftina zemlja za putovati i boraviti, no činjenica da ste stranac će vam ipak odmoći u nastojanju da ispregovarate realnu cijenu za bilo koju uslugu ili proizvod.
Za one koji prouče forume na internetu ili pročitaju vodiče malo unaprijed, lako je znati da će svaki hotel u kojem rezervirate sobu biti voljan poslati taxi na aerodrom da vas pokupi po fer cijeni, jer im je u cilju da vi doista i dođete do hotela. Naime, ako nemate rezeviran hotel i taxi, ali imate listu poželjnih hotela sa sobom koji su vrijedni vaše pažnje, na aerodoromu će vam taksist pokušati prodati priču kako hoteli s vaše liste i nisu tako dobri, ili se renoviraju ili su zatovreni ili su daleko od centra grada, a radi se samo o činjenici da on ima dogovor s nekim od hotela i dobiva postotak za svakog klijenta kojeg doveze direktno s aerodroma. Stoga, ako imate ideju gdje biti smješten, rezervirajte smještaj unaprijed bar za dan-dva i tražite ih taxi.
U pravilu će vas to koštati 10 USD, bez obzira da li putujete sami ili u četvorci. Vozite se do starog centra grada bar 40-tak minuta tako da se za naše financije i udaljenosti, ovo svakako isplati. i dođete u hotel u kojem ste rezervirali sobu i onda vam kažu da nemaju slobodnih soba?!??? Nevjerica na vašem licu ! Upitnici iznad glave ?! Pa imam ispis rezervacije s neta na kojoj stoji potvrda bookinga !! Skoro je 23:00, pa kud sad?? I nemam pojma što nam se događalo u tome periodu (umor u kostima, dišemo na škrge), no uskoro su nas posjeli na motore i odbacili do drugog hotela. Ispalo je da naša rezervacija postoji, no netko od gostiju ih je molio da ostanu koji dan duže, pa je “naša” soba ostala zauzeta. I eto nas u hotelu još niže kategorije (da ne povjeruješ, no oči te ipak ne varaju). Sobe bez prozora, bez klime, s ogromnim bučnim ventilatorom.
Nismo u Vijetnamu ni 2 sata, a već sam 4 puta bio mokar. Vlaga dere jako puno i cijelo vrijeme imaš dojam kao da se tuširaš u vlastitom znoju. Prva vožnja xe-om (tako nazivaju motoriće, kojih btw. u zemlji ima skoro 10 milijuna) je bila malo zastrašujuća, držiše se za malog Vijetnamca (koji je možda i stariji od tebe…godine su ovdje relativan pojam), nitko ne poštuje znakovlje, semafori su rijetkost ali ni oni ne služe svrsti. Sve je jedna velika zbrka, gužva, kakofonija zvukova, svi trube, galame, razgovaraju dok se voze međusobno, pričaju na mobitel, ima ih po dvoje, troje, četvero…rekord koji sam vidio je bilo 5 ljudi na jednom motoru ( da se razumijemo, ne pričam o nekim makinama od motora, nego najobičnijim motrokotačima/mopedima), no vrlo rijetko ćete vidjeti nesreću. Kao da uvijek znaju kad treba stati u tom kaosu ili prikočiti ili ubrzati. Kao da im sva čula rade u vožnji, pa osluškuju promet sa svih strana čak i kada ga ne vide. Kad ti je frka (dok te voze, ne dok ti voziš), onda zažmiriš, ili se još više stisneš uz vozača, kako bi shvatio da ti nije lako. To je odista jedno od jedinstvenih iskustava u Vijetnamu- vožnja motorom u velikom gradu.
Sutra ujutro nas odvode u onaj pravi hotel, svi ljubazni, smiješkaju se..uopće…ovo je zemlja osmjeha i pristojnosti, očito se komunizam tj. socijalizam ovdje nije uhvatio na isti način kao kod nas, tako da je u kulturi biti fin i nasmijan i pomoći svakom strancu. Pitam se samo otkud toliko želje i energije za prijaznošću? Možda je vladar imenom američki dolar toliko moćan da mu svi osmjehuju i dok još spava u džepu nemarnog turista. Izgleda da zapadnjaci donose osmijehe na lica stanovnika ove nekad vrlo napaćene zemlje, jer sve je jefitno i povoljno, pa trošimo i više nego bi inače trošili, uopće ne razmišljamo da li voda košta 4 kune ili razglednica pola kune. Stvarno se čovjek pita koliki su stvarni troškovi proizvodnje, ako su finalne cijene tako niske. Dolarom se može platiti skoro sve, osim kad plaćate nešto jako jeftino pa uzmete jednu od njihovih velikih novčanica npr. 20.000 donga (otprilike 1 EUR).
Svi hoteli mogu sve. Platiš li 15 USD za dvokrevetnu sobu s doručkom poput nas ili 150 USD za isto to u Sheratonu (ne vidim zašto bi bacao novce tamo, ali dobro, svakome njegov gušt…), na recepciji vas uvijek dočeka ljubazna osoba koja ima sve odgovore na sva vaša pitanja i koja vam može srediti skoro sve što želite u ovoj državi vidjeti, čuti ili probati. Pranje veša za 1 USD po kilogramu je također dobra ponuda. Preporuka za dobar restoran (lokalnog karaktera u koji baš i ne zalaze stranci) je vrlo vrijedna informacija, ako želite osjetiti zemlju u njenoj punini. Ako ste spremni eksperimentirati, dobar restoran je tada vrlo relativan pojam. Naime, ovdje se jede sve: sva morska, životinjska i biljna bića su vam na raspolaganju. Sve je vrlo ukusno. Možete jesti i zmije i pse i žohare i crve i štakore. (navodno ratburger uopće nije loš, nismo provjeravali). Mi smo se držali poznatih bića spremljenih na nama nepoznate načine, i u 3 tjedna niti jednom nismo ostavili tanjur pun. Šteta da nema sličnog restorana i kod nas. U nadi da ćemo vidjeti najbolje od ove zemlje, odlučili smo se doći samostalno u zemlju, a onda uzimati 1-3 dnevne izlete s domaćim agencijama.
Prvi od njih je izlet u Halong bay. Taj poznati zaljev na sjeveru južnokineskog mora koji ima 1000 vapnenastih stijena/otoka razbacanih naokolo u kojima ima dosta kraških jama. UNESCO je zaštitio područje, a i James Bond se šetao naokolo u filmu “Tomorrow never dies”. Na veliku većinu otoka se nemožete niti popeti, niti pristati zbog strme i grube konfiguracije stijenja, svega nekoliko njih ima klasičan prilaz s mora ili pristanište. Svaka formacija ima svoje gusto raslinje i jedini stanovnici otoka osim biljaka su životinje. Ljudi ovdje žive na vodi tj. splavima koje čine sela, sa školama, dućanima, domaćim životinjama, apsloutno cijeli život se odvija na vodi, a okolo vas stijene koje eventualno možete koristiti kao zaštitu od vjetra ili sunca.
Ćićarija je vapnenački vijenac na sjeveru Istre (tako kaže wikipedija), od ostatka Istre se odvaja višom nadmorskom visinom, te hladnijom klimom.
Umjesto uz sunce i more, završio sam na snijegu jednog od najljepših vrhova Ćićarije, koji se zove Žbevnica. Ovo područje je toliko slabo naseljeno (možda i najslabije u cijeloj zemlji) da je posjet njemu poput odlaska u neko drugo vrijeme. Sva naselja su toliko malena, i uglavnom se rijetko mogu sresti domaći ljudi, naravno osim u konobi, ali šetača, planinara, paraglajdera i ostalih aktivista, ima nešto više.
Do Ćićarije i ne treba razmišljati doći putem javnog prijevoza, jer je skoro pa nepostojeći, stoga treba natočiti benzin i krenuti. Jedan smjer je iz Rijeke preko Matulja, starom cestom prema Sloveniji, pa skrenuti prema Žejanama i Munama, i nastaviti dalje.
Drugi smjer je naravno kroz tunel Učka, pa kod Roča ili Buzeta skrenuti prema sjeveru.
Osim prirodnih ljepota, ova visoravan je odista dobra za pluća i disanje čistog zraka, jer ono malo industrije iz Buzeta ne stigne zagaditi ovo područje.
Nadalje, napuštena sela su toliko privlačna za istraživanje i igru, da je šteta samo proći kroz njih u smjeru Slovenije ili u potrazi za hranom. Nazivi mjesta su toliko simpatični i samo se mogu pitati odakle im porjeklo, npr. Slum, Brest, Mune, Nugla, Dane.
'Ćićarija je vijenac na glavi ljepotice Istre. Njeni krajolici kao da spajaju zemlju i nebo, izlažući svoju raskošnu ljepotu i isijavajući iskonsku snagu koja plijeni i okrepljuje misli i osjećaje. Sela su polegla u podnožjima gorja, na rubove kraških polja, litice i stijene savile se oko dolova i gorskih strana, a hridinasti vrhovi doimlju se kao da su bijeli cvjetovi s nebeskih visina popadali po zelenim plaštevima šuma.
Stoljećima su se stanovnici ovih krajeva, Ćići, suočavali s teškim životom, oskudicama i nedaćama, jer su kraška polja škrta a planina surova, ali su ustrajavali, obradujući svaku stopu plodne zemlje, čuvajuci stada ovaca na kraškim pašnjacima, tegobno radeći kao drvosječe i ugljenari-'(citat domaćeg čovjeka)
Dio populacije su istro-rumunjskog porjekla, koji sebe zovu Ćići, pa je moguće da je tako i došao naziv za cijelo područje. Neki od njih i danas govore svojim nezaboravljenim jezikom.
Fora je bilo vidjeti veliku, debelu lipu u Slumu, toliko široku da unutra stane najmanje 6 ljudi. Natpisi iz bivšeg rata i dalje se mogu pročitati na pojedinim kućama.
Dobra hrana se može naći u bistrou Lovac u mjestu Jelovice (putokazi postoje), na samoj granici sa Slovenijom. Maneštra z bobići, s gljivama, fuži s kokošom ili govedji, svinjska i teleća koljenica, kapust i restani krumpir. Domaće vino ne preporučam, nije baš reprezentativno. Cijena vrlo pristojna za obilan obrok, kartice ne primaju.
Nakon šetnje Brestom, dobro je odvesti se par kilometara dalje prema istoku i s lijeve strane je cesta koja vodi na Žbevnicu (1014m), oko sat vremena hoda do vrha, uspon je lagan i ne zahtjeva veliki napor, pogled je famozan, i more i Učka i slovenski snježni vrhunci. Sunce pomaže da se izdrži hladnoća, no uvijek ima nekog vjetra. Ima nekoliko dobrih staza i za druge vrhove, no koliko mi se čini, klasničnih domova i nema, ali siguran sam da se u selima može potražiti smještaj i prenoćište, a i Buzet nije daleko, kao ni Lanišće.
Kažu ljudi da Kubu treba vidjeti dok je g.Castro živ. Točka. Dobro govore. Jedino što je sigurno na putu prema Kubi je da vam neće nitko pokazati rezidenciju dotičnog gospodina, stoga ako mislite protestirati ili se pokloniti dotičnom, pratite vijesti kako bi uhvatili moment njegovog ukazanja. Kako g.Castro nije Kuba, predlažem da “skočite” do najvećeg otoga u Karipskom moru I provjerite sami o čemu to ljudi govore. Samostalno nije lako, no zato postoje brojne agencije koje nude najčeće dva oblika putovanja na Kubu, jedan više za odmor (sunce, plaža I pijesak) u Varaderu, a drugi više za klasnični turizam (tura po cijeloj Kubi). Ne volim da me se doživljava lijenim turistom, pa uplatih ovu drugu verziju I krenuh prema jednom od posljednjih bastiona socijalizma na svijetu. Kaže jedan moj suputnik, kad Stari (aka g.Castro) umre, Kuba će postati predgrađe Miamia. Hm, meni se čini da će to biti jedna surova verzija novoruskog kapitalizma, jer danas ljudi na Kubi ipak žive relativno bezbrižno nesvjesni da promjene koje će jednog dana doći (a svi Kubanci s kojima sam bio u kontaktu vjeruju da hoće) budu od otoka napravile 52 američku državu (ako računamo Izrael kao 51).
No politiku ostavimo političarima. Tu bezbrižnost koju spominjem možete vidjeti na svakom koraku, naime ljudi su odista opušteni. Vrlo rijetko možete vidjeti živciranja, psovanja u prometu, srednji prst na parkingu, roditelje kako se deru na svoju djecu, klince kako se tuku…možda su samo dobro istrenirani, a opet vjerujem da ima nešto u duhu naroda. Vrlo veseli I gostoljubivi, skulirani do jaja, jedino što ih zanima su salsa, bejzbol I relaksacija. Vozeći se po cijeloj državi čini vam se da nitko ništa ne radi. E sad, možda I ima istine u tome, država ipak živi od turizma, duhana I šećerne trske, pa ako se niste zaposlili u nekom od tih područja, možda se liječnik ili učitelj, a možda za vas jednostavno nema posla. Ne treba ni o tome previše brinuti jer Stari je omogućio besplatno školovanje, besplatnu zdravstvenu zaštitu, navodno besplatno stanovanje I dualni monetarni sustav. Što bi to bilo? E ovako, imate dvije valute: Peso I Konvertibilni Peso (kratica CUC, pa ga svi tako I zovu, a da bi lakše računali 1 CUC je skoro 1 EUR). Prvu valutu mogu koristiti samo domaći, a drugu samo stranci. Razlika je 28 puta. U našem žargonu bi to bilo da cugu koju mi platimo 10 kuna, jednom turistu iz Skandinavije bi naplatili 280 kuna ?!? Naravno da to ne izgleda tako plastično, no za sve strance Kuba je skupa destinacija, za Kubance je prihvatljiva za život.
Plaće su izuzetno niske (50 EUR mjesečno možda je super plaća), no ako radite u turizmu I dolazite u doticaj sa strancima, šanse da vam netko uvali napojnicu u EUR-u ili CUC-u su velike I na taj način prosječni Kubanac postaje bogatiji I može kupovati/plaćati u CUC-u. Ako vi kao stranac želite posjedovati obični Peso, teoretski ne možete doći u posjed istog, no naravno, sve je roba, pa I to možete kupiti na ulici kao souvenir (obično ljudi kupuju novčanicu od 3 Pesosa na kojoj se nalazi lik Che Guevare; dobro sam napisao, postoji novčanica od 3 Pesosa), u pravilu će vas to koštati 1 CUC.
Kad malo bolje razmislim, puno toga košta 1 CUC. Sve sitnice koje kupujete na turističkim tržnicama I štandovima, sve napojnice koje je poželjno dati salsa bandu koji vas je poput klasičnog lešinara gnjavio za vrijeme ali apsolutno svakog obroka I nakon toga nudio svoj CD, koji je skoro uvijek koštao 10 CUC-a, I skoro uvijek imao isti raspored pjesama (a uvijek se radilo o drugom bandu jer nismo dva puta jeli na istom mjestu). Kupio samo jedan CD, koji naravno nije radio pri povratku u HR jer je metoda “pečenja/prženja” očito bila loša. Pitam se samo kako je prošao jedan moj suputnik koji ih je više iz milosrđa kupio 10-tak.
Kako su ovakva putovanja najčešće napravljena tako da ste platite u cijeni aranžmana, najviše love spržite upravo na napojnice/cugu/suvenire. Fora je ako napojnicu date u EUR-u. Kubanac to prihvati, no kako oni s tim nemogu ništa, onda nađu drugog turista I žicaju ga da im zamijeni taj jedan euro za jedan CUC. No ako ni s njim ne mogu ništa, jer im treba Peso za kupovinu u državnim dućanima s posebnim cijenama, onda valjda odu nekom lokalnom mafijašu koji mijenja na crno, a on valjda ima vezu u lokalnoj banci koja mu to onda otkupi/zamijeni po svojoj tarifi…I opet država zaradi na vašoj napojnici. Skoro da se poklonite takvoj državi jer 99% svih hotela, dućana, restorana su njihovi I beskrajni su načini na koji će vam izvući CUC iz novčanika. No dosta o lovi, jer ona je izgleda Kubancima više nužno zlo, nego potreba. Smisao života je uglavnom glazba jer svi su salsa majstori ili sviraju neki instrument ili se kreću kao da plešu, rad bokovima izvanredan (sitan vez rekli bi kod nas). Vrlo je normalno da na mjesta izlazaka (Casa de la Trova – nešto kao naši društveni domovi, gdje se pije, sluša glazba I pleše) dolaze domaći koji onda žele impresionirati strance svojim plesnim umijećem I love najčešće strankinje I s njima se uvijaju I znoje u salsa klinču, da bi ga vi nakon toga ljubazno pozvali da vam se pridruži u pauzi I platili mu koktel – dva. Ako ima sreće, možda vas oženi I za neki parfem (niti ga imaju, niti bi ga mogli kupiti), ili majicu ili traperice.
Navodno smo I mi u YU bili takvi tamo negdje u ranim 80-tim kad su vladale krize I nestašica. Možda je to najbolja usporedba u kojem vremenu I standardu živi Kuba. Ipak ne zaboravite da sve ima svoju cijenu, jer kad bi inače vaša draga/dragi imali priliku plesati s salsa majstorima (osim naravno ako niste Zvijezda pa vas pozovu u neki show I nauče plesati). To se u našem žargonu zove I žicanje. A žicaju vas sve, od sapuna do guma za žvakanje, od bilo kakve knjige na engleskom jeziku do traperica. Sve po principu “APP”(ako prođe, prođe). I često I prođe, jer nije neuobičajeno vidjeti tamnoputu kubanku s majicom preko koje se vijori recimo danska zastava ili novije traperice za koje znate da se ne mogu ni kupiti na Kubi. Hm, pitam se da li je to možda bila neka robna razmjena, ono..ja tebi svoje dobro, ti meni svoje dobro. Ovdje vam se čini sve moguće, pa ostavljam vašoj mašti da postavi granice. Inače, Kubanci su super čisti I uredni, pogotovo školarci koje jednostavno možete prepoznati jer su svi u uniformama, od predškolskog odgoja do fakulteta, i svaka razina ima svoju boju od crvene, smeđe, žute I plave. Ulice možda I nisu tako čiste, no to ovdje ide s načinom života, poolaaaako. Nikuda se nikome ne žuri čak I kad su turisti u pitanju, npr. Samo je naš avion sletio u jednom momentu, no svejedno smo čekali na prtljagu preko sat vremena.
Inače, na Kubi je uvijek ljeto (tako kažu), jedina razlika koju turist može zapaziti je ima li kiše ili ne. Ja sam srećom bio u vrijeme suše, jer kad pada, onda nema milosti, vidjeli smo primjerke isčupanog drveća s korijenima kao posljedice kojekakvih uragana I raznih povjetaraca koji svake godine naprave neki pičvajz. Svi hoteli uz upute što činiti za vrijeme požara imaju I uputu za oluje I orkane.
PRIJEVOZ
Uglavnom pješače jer nemaju baš previše automobila, zato valjda svi i izgledaju šlank, puno je bicikala i konjskih zaprega , pa čak i na Autopisti (to je njihova “Dalmatina”) , kamioni koji služe prijevozu ljudi na način da se potrpa njih 80-100 na stražnji dio i piči brale do susjedne provincije, svuda stopaju i mašu s novcanicama…to je kao medjugradski taxi, jer ima jako malo redovnih autobusa medju gradovima, a i oni su dupke puni, pa onda svatko tko se vozi na nekoj destinaciji je istovremeno i taksist, s time da on po nekom nepisanom zakonu mora stati obavezno i naplatiti neku sitnu lovu…ovi koji mašu s lovom su spremni platiti lukusuz da im stane neka Lada ili neki od oldsmobila kojih je na Kubi masa…njih je teško opisivati, osim kao da se vozite u nekom američkom filmu iz 50 I neke; modernijih auta ima, no oni imaju uglavnom oznaku T sto znaci da ih je rentao turist, ja se vozim busom( s ostakom grupe) tako da nemam takvih briga, imaju i željeznicu koja je navodno ful spora; pravila u prometu nema, semafori su rijetki, znakovi jos rijeđi. U jednom djelu zemlje uopće nema putokaza, tako da se ne možeš ti sada uputiti negdje s rentanim autom i doći samostalno. U tu svrhu s izdali uputstva u kojima kažu: nakon trećeg desnog izlaza skreni lijevo kod velike palme ili nakon što prodješ reklamni pano s Starim idi ravno do nekog drugog heroja pa onda lijevo….objašenjenje zašto toga nema, je da ukoliko se Ameri invaziraju na Kubu, ovako neće znati gdje se nalaze.
Poslije smo ipak vidjeli par putokaza, no da je lako se snalaziti… nije; no da je lako voziti po cestama…to je…jer vozila ima jako malo, pa naš šole piči po sredini ceste, tako se baš neki dan malo krajcao s drugim busom pa nam otpao retovizor, naravno da niti smo stali, niti smo išli nešto popravljati. Jedini je bed sto najčešće pretičeš konje, krave, bicikle, pa se moras spustiti u prvu brzinu, autopista je super široka bez istaknutih traka, no kome to treba, nema reklamnih panoa uz cestu, osim polítičko propagandnih, no ni toga nema previše. Po gradovima se vozim rikšama ili coco taksijima (to je tricikl u obliku kokosa i vozač može prevesti dvije osote, vrlo ugodno za ljude s kamenjem u unutar njim organima), ulice u gradovima se naravno ne rade kao u domovini, pa je uvijek malo grbavo, no zato si oni ugrade na te prikolice i mali tranzić pa slušaš salsu dok se voziš……
CUGA
Kokteli, kokteli, kokteli…voda voda voda (ujutro naravno, jer koktele dereš navečer, mada nekad I po danu)…sto reći osim Cuba libre, Mojito, Sangria, Chacarancha, Pina kolada I nema sto jos nisam probao, u pravilu svake večeri zalomiš negdje s ekipom jer je vruce, no uvijek puše neki povjetarac I onda se lagano kukovi njišu, u ruci neka smućkalica I “vozi miško” , a onda ujutro osim vode (za one s mamurlukom) dobro dođu I svježe iscjeđeni sokovi svih mogućih tropskih voćki bez obzira da li hotel ima 2 ili 5 zvijezdica, kako to godi….
HRANA
Piletina, riba, govedo, povrće, riža I naravno voće u nenormalnim količinama…uglavnom jako fino, no to naravno ovisi o kvaliteti restorana ili hotela u kojem se nalazite, bed je kad jedete nesto kao glavno jelo I u tim slanijim okusima odjednom zagrizete u ananas, pa se malo šokirate. Kreolska kuhinja je vrlo lagana, možda bi usporedba s manje začinjenom meksičkom hranom bila I najprihvatljivija.
ARHITEKTURA
Cijelom Kubom dominiraju žive boje, pa tako I u arhitekturi, uopće nije neobično vidjeti zelene, ljubčaste, crvene, plave kuće. Kolonijalni stil gradnje se zadržao naravno u centrima starih gradova poput Havane, Santiaga, Trinidada, Sancti Spiritusa itd., neki od njih su predivno sačuvani, no u Havani odista ima primjeraka koji izgledaju kao da će se srušiti svaki čas. Srećom je veći dio tih starih gradova zaštićen preko UNESCO-a pa se neka para okreće I ulaže oko fasada. Takve građevine odista oduzimaju dah, od crkvi, do kopije Washingtonskog Capitola (radio isti autor), preko najstarije kuće na Kubi koja se nalazi u Santiagu de Cuba I u kojoj je obitavao Velazquez I koji je I osnovao privh 7 naselja na Kubi I naravno sudjelovao u tamanjenjeu Taino indijanaca, prastanovika ovog otoka. Kuba danas, nije građevinski raj poput domovine, naprotiv, niti jednu dizalicu, mješalicu, željezne konstrukcije I slično, nisam vidio. Jednostavno ovdje se ništa ne gradi jer nema novaca. Kućice uz cestu su u pravilu prizemnice, a nerijetko krov pokriva trska I blato (naravno ne u gradovima). Par socrealističnih nebodera u Havani su podsjetnik na režim , no srećom toga odista nema puno.
NASELJA
Havana je odista prava karipska (možda I jedina) metropola s 3 mil.duša. Leži na obali Atlanskog oceana, I valovi ju non stop oplakuju s njenog najzanimljivijeg dijela Malecona. To je ogromna šetnica od 7 km uz more, gdje se najčešće skupljaju domaći ljudi da se druže, pjevaju, sviraju, plešu, zavode strance, žicaju cigaretu ili samo ugodan razgovor s nekim kako bi vježbali svoj engleski jezik. Postoje dijelovi Havane u koje se I ne želite uputiti (tipa slamova), no veći dio grada je jednostavno predivan I živ. I osjećaš se vrlo sigurno, uopće u ovoj zemlji, iako je broj uniformiranih ljudi koje sam vidio začudo mali. Valjda idu po onom principu, džaba se baviti kriminalom, kad nemaš kamo pobjeći s otoka, I bit ćeš zaisigurno ulovljen. Ono što nedostaje Havani I svim gradovima uz more ili ocean su brodovi, barke, jedrilice. Toga jednostavno nema, jer bi inače trenirali veslanje do Miamia, a navodno je Stari alergičan na taj sport. Gradovi koji ne žive od turizma poput recimo Camagueya, su puno ugodniji za posjet, jer vas nitko ne gnjavi s kupvinom nove tone suvenira. Dapače, osjetiš da bi se puno lakše mogao upustiti u avanturu života na Kubi upravo u takvim gradovima gdje ljudi žive od nekog drugog posla. Santiago de Cuba je grad glazbe I karnevala, ali I jedini grad heroj na Kubi (nismo li mi imali nešto slično u YU državi?!). Pinar del Rio je regija gdje se radi najbolji duhan na svijetu I koja ima najčudnija vapnenačka brda koja sam vidio u životu. Vegetacije te regije na krajnjem zapadu zemlje je puno bogatija od istoga, razlika je ipak više od 1000 km ako gledate otok u dužinu. Neke suputnice su često uspoređivale biljke tj. Nešto što mi imamo na balkonu, kod njih je to u svom pravom staništu pa raste recimo 10-tak metara I ustvari je debelo drvo. Palme su naravno neizbježne I svuda ih ima. Ako poželite vidjeti pravi relax-turizam osim Varadera može se zaletiti jedan dan na neki od malih otoka u Karipskom moru (recimo Cayo Largo) I doživjeti da jedan cijeli dan imaš otok maltene za sebe I svoju grupu. More predivnih plavih boja, nebo bez oblačka, plaže od sitnog (poput prašine) pjeska, tropske ribice svih mogućih boja, školjke…I naravno opet neki koktel pri ruci. Nažalost, nemogu to usporediti s domovinom, jer toga nemamo. Inače način kako oni organiziraju turizam mi se jako sviđa. Nema redova I čekanja na neke monumente ili gužve za kupovinu karata. Sve se zna unaprijed, kud ideš ,a kad ćeš doći, koliko ćeš dugo jesti itd., tako da se grupe samo izmjenjuju kao na traci, a vodiči, kuhari, konobari, salsa majstori, prodavači ponavljaju svoj ritual iznova I iznova kako dolazi nova grupa. Valjda činjenica da Ameri mogu teško do papira za Kubu I da nekim čudom nema Japanaca, pridonosi osjećaju da se ovdje ne radi o mass turizmu. Neobičaj je osjećaj kad nema neonskih reklama, jumbo plakata, city lightsa I svih onih stvari koje nismo imali do prije 15 godina, a sada I ne kužimo da smo dobili potpuno novo okruženje.
Nema ljudi koji bjesomučno pišu smsove jer nema ni mobitela (barem ne kod običnih ljudi). I da ima reklama, ne bi imali što kupiti posebno. Ako je dućan za strance onda imate robu kao doma samo skuplju, ako je dućan za lokalce, onda vjerujte nemate što kupovati, možete samo slikati prazne police s litrom ulja, pakiranjima šećera, pastom za zube, kišobranom (valjda za kišnu sezonu). Čudi me da dozvoljavaju turistima ulaziti u taj čemer u kojem se kupuje na knjižicu u kojoj su svi podaci o jednoj obitelji I koliko čega mogu kupiti I kada. Ipak su cijene na takvim mjestima 26 puta povoljnije, pa je Stari uveo pravila da ne možete kupiti pile baš svaki tjedan; ili kupiti mlijeko ako nemate bebu ili trudnicu doma?! Pravi oblik turizma se očituje u španjolskim lancima hotela koji plaćaju masnu paru državi da bi uopće mogli raditi na otoku. Djeluje vrlo nekubanski biti u hotelu s 5 zvijezdica, kao da si bilo gdje na svijetu, ali ovo mi je pouka za ubuduće. Kad želiš osjetiti ritam života jedne nacije, nemoj da ti agencija kroji život, odi na net I skroji si ga sam.
Top 5 doživljaja:
popiti Mojito na krovu Hotela Ambos Mundos (šifra Hemingway)
provozati se oldsmobilom iz 1950. ( I startati u trećoj pritome)
