Kuba za početnike

Kažu ljudi da Kubu treba vidjeti dok je g.Castro živ. Točka. Dobro govore. Jedino što je sigurno na putu prema Kubi je da vam neće nitko pokazati rezidenciju dotičnog gospodina, stoga ako mislite protestirati ili se pokloniti dotičnom, pratite vijesti kako bi uhvatili moment njegovog ukazanja. Kako g.Castro nije Kuba, predlažem da “skočite” do najvećeg otoga u Karipskom moru I provjerite sami o čemu to ljudi govore. Samostalno nije lako, no zato postoje brojne agencije koje nude najčeće dva oblika putovanja na Kubu, jedan više za odmor (sunce, plaža I pijesak) u Varaderu, a drugi više za klasnični turizam (tura po cijeloj Kubi). Ne volim da me se doživljava lijenim turistom, pa uplatih ovu drugu verziju I krenuh prema jednom od posljednjih bastiona socijalizma na svijetu. Kaže jedan moj suputnik, kad Stari (aka g.Castro) umre, Kuba će postati predgrađe Miamia. Hm, meni se čini da će to biti jedna surova verzija novoruskog kapitalizma, jer danas ljudi na Kubi ipak žive relativno bezbrižno nesvjesni da promjene koje će jednog dana doći (a svi Kubanci s kojima sam bio u kontaktu vjeruju da hoće) budu od otoka napravile 52 američku državu (ako računamo Izrael kao 51). 

No politiku ostavimo političarima. Tu bezbrižnost koju spominjem možete vidjeti na svakom koraku, naime ljudi su odista opušteni. Vrlo rijetko možete vidjeti živciranja, psovanja u prometu, srednji prst na parkingu, roditelje kako se deru na svoju djecu, klince kako se tuku…možda su samo dobro istrenirani, a opet vjerujem da ima nešto u duhu naroda. Vrlo veseli I gostoljubivi, skulirani do jaja, jedino što ih zanima su salsa, bejzbol I relaksacija. Vozeći se po cijeloj državi čini vam se da nitko ništa ne radi. E sad, možda I ima istine u tome, država ipak živi od turizma, duhana I šećerne trske, pa ako se niste zaposlili u nekom od tih područja, možda se liječnik ili učitelj, a možda za vas jednostavno nema posla. Ne treba ni o tome previše brinuti jer Stari je omogućio besplatno školovanje, besplatnu zdravstvenu zaštitu, navodno besplatno stanovanje I dualni monetarni sustav. Što bi to bilo? E ovako, imate dvije valute: Peso I Konvertibilni Peso (kratica CUC, pa ga svi tako I zovu, a da bi lakše računali 1 CUC je skoro 1 EUR). Prvu valutu mogu koristiti samo domaći, a drugu samo stranci. Razlika je 28 puta.  U našem žargonu bi to bilo da cugu koju mi platimo 10 kuna, jednom turistu iz Skandinavije bi naplatili 280 kuna ?!? Naravno da to ne izgleda tako plastično, no za sve strance Kuba je skupa destinacija, za Kubance je prihvatljiva za život. 

Plaće su izuzetno niske (50 EUR mjesečno možda je super plaća), no ako radite u turizmu I dolazite u doticaj sa strancima, šanse da vam netko uvali napojnicu u EUR-u ili CUC-u su velike I na taj način prosječni Kubanac postaje bogatiji I može kupovati/plaćati u CUC-u. Ako vi kao stranac želite posjedovati obični Peso, teoretski ne možete doći u posjed istog, no naravno, sve je roba, pa I to možete kupiti na ulici kao souvenir (obično ljudi kupuju novčanicu od 3 Pesosa na kojoj se nalazi lik Che Guevare; dobro sam napisao, postoji novčanica od 3 Pesosa), u pravilu će vas to koštati 1 CUC.

Kad malo bolje razmislim, puno toga košta 1 CUC. Sve sitnice koje kupujete na turističkim tržnicama I štandovima, sve napojnice koje je poželjno dati salsa bandu koji vas je poput klasičnog lešinara gnjavio za vrijeme ali apsolutno svakog obroka I nakon toga nudio svoj CD, koji je skoro uvijek koštao 10 CUC-a, I skoro uvijek imao isti raspored pjesama (a uvijek se radilo o drugom bandu jer nismo dva puta jeli na istom mjestu). Kupio samo jedan CD, koji naravno nije radio pri povratku u HR jer je metoda “pečenja/prženja” očito bila loša. Pitam se samo kako je prošao jedan moj suputnik koji ih je više iz milosrđa kupio 10-tak. 

Kako su ovakva putovanja najčešće napravljena tako da ste platite u cijeni aranžmana, najviše love spržite upravo na napojnice/cugu/suvenire. Fora je ako napojnicu date u EUR-u. Kubanac to prihvati, no kako oni s tim nemogu ništa, onda nađu drugog turista I žicaju ga da im zamijeni taj jedan euro za jedan CUC. No ako ni s njim ne mogu ništa, jer im treba Peso za kupovinu u državnim dućanima s posebnim cijenama, onda valjda odu nekom lokalnom mafijašu koji mijenja na crno, a on valjda ima vezu u lokalnoj banci koja mu to onda otkupi/zamijeni po svojoj tarifi…I opet država zaradi na vašoj napojnici. Skoro da se poklonite takvoj državi jer 99% svih hotela, dućana, restorana su njihovi I beskrajni su načini na koji će vam izvući CUC iz novčanika. No dosta o lovi, jer ona je izgleda Kubancima više nužno zlo, nego potreba. Smisao života je uglavnom glazba jer svi su salsa majstori ili sviraju neki instrument ili se kreću kao da plešu, rad bokovima izvanredan (sitan vez rekli bi kod nas). Vrlo je normalno da na mjesta izlazaka (Casa de la Trova – nešto kao naši društveni domovi, gdje se pije, sluša glazba I pleše) dolaze domaći koji onda žele impresionirati strance svojim plesnim umijećem I love najčešće strankinje I s njima se uvijaju I znoje u salsa klinču, da bi ga vi nakon toga ljubazno pozvali da vam se pridruži u pauzi I platili mu koktel – dva. Ako ima sreće, možda vas oženi I za neki parfem (niti ga imaju, niti bi ga mogli kupiti), ili majicu ili traperice. 

Navodno smo I mi u YU bili takvi tamo negdje u ranim 80-tim kad su vladale krize I nestašica. Možda je to najbolja usporedba u kojem vremenu I standardu živi Kuba. Ipak ne zaboravite da sve ima svoju cijenu, jer kad bi inače vaša draga/dragi imali priliku plesati s salsa majstorima (osim naravno ako niste Zvijezda pa vas pozovu u neki show I nauče plesati). To se u našem žargonu zove I žicanje. A žicaju vas sve, od sapuna do guma za žvakanje, od bilo kakve knjige na engleskom jeziku do traperica. Sve po principu “APP”(ako prođe, prođe). I često I prođe, jer nije neuobičajeno vidjeti tamnoputu kubanku s majicom preko koje se vijori recimo danska zastava ili novije traperice za koje znate da se ne mogu ni kupiti na Kubi. Hm, pitam se da li je to možda bila neka robna razmjena, ono..ja tebi svoje dobro, ti meni svoje dobro. Ovdje vam se čini sve moguće, pa ostavljam vašoj mašti da postavi granice. Inače, Kubanci su super čisti I uredni, pogotovo školarci koje jednostavno možete prepoznati jer su svi u uniformama, od predškolskog odgoja do fakulteta, i svaka razina ima svoju boju od crvene, smeđe, žute I plave. Ulice možda I nisu tako čiste, no to ovdje ide s načinom života, poolaaaako. Nikuda se nikome ne žuri čak I kad su turisti u pitanju, npr. Samo je naš avion sletio u jednom momentu, no svejedno smo čekali na prtljagu preko sat vremena.

Inače, na Kubi je uvijek ljeto (tako kažu), jedina razlika koju turist može zapaziti je ima li kiše ili ne. Ja sam srećom bio u vrijeme suše, jer kad pada, onda nema milosti, vidjeli smo primjerke isčupanog drveća s korijenima kao posljedice kojekakvih uragana I raznih povjetaraca koji svake godine naprave neki pičvajz. Svi hoteli uz upute što činiti za vrijeme požara imaju I uputu za oluje I orkane.

PRIJEVOZ

Uglavnom pješače jer nemaju baš previše automobila, zato valjda svi i izgledaju šlank, puno je bicikala i konjskih zaprega , pa čak i na Autopisti (to je njihova “Dalmatina”) , kamioni koji služe prijevozu ljudi na način da se potrpa njih 80-100 na stražnji dio i piči brale do susjedne provincije, svuda stopaju i mašu s novcanicama…to je kao medjugradski taxi, jer ima jako malo redovnih autobusa medju gradovima, a i oni su dupke puni, pa onda svatko tko se vozi na nekoj destinaciji je istovremeno i taksist, s time da on po nekom nepisanom zakonu mora stati obavezno i naplatiti neku sitnu lovu…ovi koji mašu s lovom su spremni platiti lukusuz da im stane neka Lada ili neki od oldsmobila kojih je na Kubi masa…njih je teško opisivati, osim kao da se vozite u nekom američkom filmu iz 50 I neke; modernijih auta ima, no oni imaju uglavnom oznaku T sto znaci da ih je rentao turist, ja se vozim busom( s ostakom grupe) tako da nemam takvih briga, imaju i željeznicu koja je navodno ful spora; pravila u prometu nema, semafori su rijetki, znakovi jos rijeđi. U jednom djelu zemlje uopće nema putokaza, tako da se ne možeš ti sada uputiti negdje s rentanim autom i doći samostalno. U tu svrhu s izdali uputstva u kojima kažu: nakon trećeg desnog izlaza skreni lijevo kod velike palme ili nakon što prodješ reklamni pano s Starim idi ravno do nekog drugog heroja pa onda lijevo….objašenjenje zašto toga nema, je da ukoliko se Ameri invaziraju na Kubu, ovako neće znati gdje se nalaze. 

Poslije smo ipak vidjeli par putokaza, no da je lako se snalaziti… nije; no da je lako voziti po cestama…to je…jer vozila ima jako malo, pa naš šole piči po sredini ceste, tako se baš neki dan malo krajcao s drugim busom pa nam otpao retovizor, naravno da niti smo stali, niti smo išli nešto popravljati. Jedini je bed sto najčešće pretičeš konje, krave, bicikle, pa se moras spustiti u prvu brzinu, autopista je super široka bez istaknutih traka, no kome to treba, nema reklamnih panoa uz cestu, osim polítičko propagandnih, no ni toga nema previše. Po gradovima se vozim rikšama ili coco taksijima (to je tricikl u obliku kokosa i vozač može prevesti dvije osote, vrlo ugodno za ljude s kamenjem u unutar njim organima), ulice u gradovima se naravno ne rade kao u domovini, pa je uvijek malo grbavo, no zato si oni ugrade na te prikolice i mali tranzić pa slušaš salsu dok se voziš……

CUGA

Kokteli, kokteli, kokteli…voda voda voda (ujutro naravno, jer koktele dereš navečer, mada nekad I po danu)…sto reći osim Cuba libre, Mojito, Sangria, Chacarancha, Pina kolada I nema sto jos nisam probao, u pravilu svake večeri zalomiš negdje s ekipom  jer je vruce, no uvijek puše neki povjetarac I onda se lagano kukovi njišu, u ruci neka smućkalica I “vozi miško” , a onda ujutro osim vode (za one s mamurlukom) dobro dođu I svježe iscjeđeni sokovi svih mogućih tropskih voćki bez obzira da li hotel ima 2 ili 5 zvijezdica, kako to godi….

HRANA

Piletina, riba, govedo, povrće, riža I naravno voće u nenormalnim količinama…uglavnom jako fino, no to naravno ovisi o kvaliteti restorana ili hotela u kojem se nalazite, bed je kad jedete nesto kao glavno jelo I u tim slanijim okusima odjednom zagrizete u ananas, pa se malo šokirate. Kreolska kuhinja je vrlo lagana, možda bi usporedba s manje začinjenom meksičkom hranom bila I najprihvatljivija.

ARHITEKTURA

Cijelom Kubom dominiraju žive boje, pa tako I u arhitekturi, uopće nije neobično vidjeti zelene, ljubčaste, crvene, plave kuće. Kolonijalni stil gradnje se zadržao naravno u centrima starih gradova poput Havane, Santiaga, Trinidada, Sancti Spiritusa itd., neki od njih su predivno sačuvani, no u Havani odista ima primjeraka koji izgledaju kao da će se srušiti svaki čas. Srećom je veći dio tih starih gradova zaštićen preko UNESCO-a pa se neka para okreće I ulaže oko fasada. Takve građevine odista oduzimaju dah, od crkvi, do kopije Washingtonskog Capitola (radio isti autor), preko najstarije kuće na Kubi koja se nalazi u Santiagu de Cuba I u kojoj je obitavao Velazquez I koji je I osnovao privh 7 naselja na Kubi I naravno sudjelovao u tamanjenjeu Taino indijanaca, prastanovika ovog otoka. Kuba danas, nije građevinski raj poput domovine, naprotiv, niti jednu dizalicu, mješalicu, željezne konstrukcije I slično, nisam vidio. Jednostavno ovdje se ništa ne gradi jer nema novaca. Kućice uz cestu su u pravilu prizemnice, a nerijetko krov pokriva trska I blato (naravno ne u gradovima). Par socrealističnih nebodera u Havani su podsjetnik na režim , no srećom toga odista nema puno.

NASELJA

Havana je odista prava karipska (možda I jedina) metropola s 3 mil.duša. Leži na obali Atlanskog oceana, I valovi ju non stop oplakuju s njenog najzanimljivijeg dijela Malecona. To je ogromna šetnica od 7 km uz more, gdje se najčešće skupljaju domaći ljudi da se druže, pjevaju, sviraju, plešu, zavode strance, žicaju cigaretu ili samo ugodan razgovor s nekim kako bi vježbali svoj engleski jezik. Postoje dijelovi Havane u koje se I ne želite uputiti (tipa slamova), no veći dio grada je jednostavno predivan I živ. I osjećaš se vrlo sigurno, uopće u ovoj zemlji, iako je broj uniformiranih ljudi koje sam vidio začudo mali. Valjda idu po onom principu, džaba se baviti kriminalom, kad nemaš kamo pobjeći s otoka, I bit ćeš zaisigurno ulovljen. Ono što nedostaje Havani I svim gradovima uz more ili ocean su brodovi, barke, jedrilice. Toga jednostavno nema, jer bi inače trenirali veslanje do Miamia, a navodno je Stari alergičan na taj sport. Gradovi koji ne žive od turizma poput recimo Camagueya, su puno ugodniji za posjet, jer vas nitko ne gnjavi s kupvinom nove tone suvenira. Dapače, osjetiš da bi se puno lakše mogao upustiti u avanturu života na Kubi upravo u takvim gradovima gdje ljudi žive od nekog drugog posla. Santiago de Cuba je grad glazbe I karnevala, ali I jedini grad heroj na Kubi (nismo li mi imali nešto slično u YU državi?!). Pinar del Rio je regija gdje se radi najbolji duhan na svijetu I koja ima najčudnija vapnenačka brda koja sam vidio u životu. Vegetacije te regije na krajnjem zapadu zemlje je puno bogatija od istoga, razlika je ipak više od 1000 km ako gledate otok u dužinu. Neke suputnice su često uspoređivale biljke tj. Nešto što mi imamo na balkonu, kod njih je to u svom pravom staništu pa raste recimo 10-tak metara I ustvari je debelo drvo. Palme su naravno neizbježne I svuda ih ima. Ako poželite vidjeti pravi relax-turizam osim Varadera može se zaletiti jedan dan na neki od malih otoka u Karipskom moru (recimo Cayo Largo) I doživjeti da jedan cijeli dan imaš otok maltene za sebe I svoju grupu. More predivnih plavih boja, nebo bez oblačka, plaže od sitnog (poput prašine) pjeska, tropske ribice svih mogućih boja, školjke…I naravno opet neki koktel pri ruci. Nažalost, nemogu to usporediti s domovinom, jer toga nemamo. Inače način kako oni organiziraju turizam mi se jako sviđa. Nema redova I čekanja na neke monumente ili gužve za kupovinu karata. Sve se zna unaprijed, kud ideš ,a kad ćeš doći, koliko ćeš dugo jesti itd., tako da se grupe samo izmjenjuju kao na traci, a vodiči, kuhari, konobari, salsa majstori, prodavači ponavljaju svoj ritual iznova I iznova kako dolazi nova grupa. Valjda činjenica da Ameri mogu teško do papira za Kubu I da nekim čudom nema Japanaca, pridonosi osjećaju da se ovdje ne radi o mass turizmu. Neobičaj je osjećaj kad nema neonskih reklama, jumbo plakata, city lightsa I svih onih stvari koje nismo imali do prije 15 godina, a sada I ne kužimo da smo dobili potpuno novo okruženje. 

Nema ljudi koji bjesomučno pišu smsove jer nema ni mobitela (barem ne kod običnih ljudi). I da ima reklama, ne bi imali što kupiti posebno. Ako je dućan za strance onda imate robu kao doma samo skuplju, ako je dućan za lokalce, onda vjerujte nemate što kupovati, možete samo slikati prazne police s litrom ulja, pakiranjima šećera, pastom za zube, kišobranom (valjda za kišnu sezonu). Čudi me da dozvoljavaju turistima ulaziti u taj čemer u kojem se kupuje na knjižicu u kojoj su svi podaci o jednoj obitelji I koliko čega mogu kupiti I kada. Ipak su cijene na takvim mjestima 26 puta povoljnije, pa je Stari uveo pravila da ne možete kupiti pile baš svaki tjedan; ili kupiti mlijeko ako nemate bebu ili trudnicu doma?! Pravi oblik turizma se očituje u španjolskim lancima hotela koji plaćaju masnu paru državi da bi uopće mogli raditi na otoku. Djeluje vrlo nekubanski biti u hotelu s 5 zvijezdica, kao da si bilo gdje na svijetu, ali ovo mi je pouka za ubuduće. Kad želiš osjetiti ritam života jedne nacije, nemoj da ti agencija kroji život, odi na net I skroji si ga sam.

Top 5 doživljaja:

1. popiti Mojito na krovu Hotela Ambos Mundos (šifra Hemingway)
2. provozati se oldsmobilom iz 1950. ( I startati u trećoj pritome)
3. probati krokodilovo meso
4. plesati s domaćima salsu
5. letjeti nacionalnim prijevoznikom Cubanom

Top 5 “oduzimaš mi dah” građevina/pogleda:

1. bazilika Virgen de la Cobre
2. tvrđava Morro na ulazu u zaljev Santiago de Cuba
3. Plaza Mayor u Trinidadu
4. doline u regiji Pinar del Rio
5. plaže na Cayo Largo