Sjeverna Koreja za početnike - peti dio

Naši vodiči su posebna priča. Oni imaju plan kojeg trebaju izvršiti i što nam smiju pokazati. Vrlo brzo smo shvatili da ih možemo pitati što god hoćemo, ali da će oni uglavnom odgovoriti sa 'maybe'. Pitali smo ih da li smijemo u cirkus, da li možemo na plažu, da li možemo u šetnju, smijemo li u običan dućan, možemo li vidjeti škole, smijemo li u pokazno selo, kino itditd...i uvijek je prvi odgovor MOŽDA, provjerit ćemo, no sutra dan dođu sa predivnim izmišljenim odgovorom zašto nešto nije moguće. Na kraju smo se u grupi natjecali tko će postaviti blesavije pitanje. Jedina stvar koju smo uspjeli ishoditi je kratka šetnja po gradu, među običnim ljudima, morali smo ostaviti sve kamere u busu, vodiči su bili s nama, na kraju smo dobili i domaći sladoled, bljutav i vodenast, ali to je možda jedina prava Sjevernokorejska stvar koju smo probali, nismo mogli platiti, pa nas je vodičica častila.

Što se tiče običnih ljudi, kao što sam rekao nema kontakta, osim u provinciji, pogled - dva. No to nas nije spriječilo da fotkamo te zbunjene poglede kad nas vodiči ne vide.
Hit u Sjevernoj Koreji su gumene čizme. Skoro ih svi nose, jer očito za cipele nema para, jer se praktički država brine o svemu, pa tko i o tome što oblačite.
Na svakom povijesnom mjestu je državni fotograf koji vas slika za uspomenu, nema para ni za fotiće.
Bicikl je isto dugo bio zabranjen, sada smo ipak vidjeli par komada što je za Aziju nevjerojatno, jer je to toliko često prijevozno sredstvo u ovom dijelu svijeta.

Dućani za strance su skromni i šareni, uglavnom kineska roba.
Suveniri su skupi, tu su uglavnom raritetne markice, knjige filozofije velikog vođe, sa državnom religijom koja se zove Juche. Da ne ulazim u doktrinu previše, to je neki neomarksizam s primjesama autokratskog komunizma. Novine izlaze svaki dan i svaki dan je na naslovnici Kim Jong Il. Gregorijanski kalendar ovdje ne vrijedi, godine se računaju od rođenja Vječnog vođe, pa je tako sada tamo godina Juche 98.
Hrana ništa posebno, možda tek napomenuti da su oni cijenjeni prozivođači ginsenga, pa tako njega ima za kupiti u svim mogućim oblicima.

Iako su u ratu s Južnom Korejom, imaju spomenik prijateljstva, koji je postavljen na cesti između Pyongyanga i Seoula, u kojem se dvije žene spajaju i ujedinjuju u jednu zemlju. Utopija ili ne, budućnost će pokazati.
Koliko znam, južnjaci žele bolje odnose, no ne pod svaku cijenu. Tako su za Olimpijske igre u Seoulu ponudili Sjeveru da prezume dio natjecanja. Ovi su odmah počeli graditi najveći hotel na svijetu koji i danas nije završen i koji se vidi iz bilo kojeg djela grada, preko 100 katova, no nikad ga nisu završili pa ovo ruglo pokušavaju zaobići u svim izletima, iako ga vizualno ne možete izbjeći. Naravno, Sjevernajci su rekli da žele otvaranje i zatvaranje igara, sve atletske prirebe i još ponešto, južnjaci su rekli fuck off i tako nije bilo zajedničkih igara.
Povratak je bio vlakom iz Pyongyanga do Pekinga, 24 sata, kineski vlak, moderan. Na granici pregledavaju skoro sve, pa tako i vaše fotografije, frendici izbrisali barem 50-tak fotki djece i ljudi.

Čim smo prešli most i iz tame došli u svjetlost, kaže jedan suputnik: nisam nikad vjerovao da ću to reći, ali sad kad smo ušli u Kinu, osjećam se kao da sam u slobodnoj liberalnoj državi.
Naravno, kineski šverceri su odmah navalili s suvenirima koje ne možete kupiti u Koreji, poput njihovh partijskih knjižica i značaka, jer kad bi vam Koreanac to pokušao prodati, završio bi u logoru.

Mi logore vidjeli nismo, no ne znači da ne postoje. Gladne ljude isto vidjeli nismo, ali opet kažem, vidjeli smo ono što su oni htjeli pokazati. Iako se poslije ispostavilo da su svi u grupi imali neki skriveni cilj svog putovanja, sve su to domaćini znali, no sve što ste mogli ponijeti doma su bile slike spomenika, monumentalnih građevina, praznih cesta, praznih trgova koji se za trenutak napune ljudima koji dođu slaviti revoluciju i pobjedu, te krišom ufotkanih ljudi i lica koja ipak govore nešto više. Vidjeli smo i dio poznatih filmskih setova u kojima rade svoju produkciju, jer narodu ne pokazuju nikakve strane filmove niti vijesti. Imaju problem kad snimaju filmove s borbama jer nemaju strance d glume zločeste neprijatelje, pa su srećom dva amerikanca svojevoljno imigrirala u Sjevernu Koreju, valjda da budu posebni u nečemu, pa im oni glume u tim filmovima.
Bit će zanimljivo otići opet ako se ikad nešto promijeni u sustavu, no kako stvari stoje, to se neće dogoditi još dugo dugo vremena. Sretan put !