Prva stvar je naći smještaj. Naši suputnici iz Italije već imaju rezervaciju u nekom butik hotelu, mi s njima dio puta, potom kažemo taksistu da nas vozi na nekoj jeftinije mjesto. I eto nas, korak do Registana, centralnog dijela Samarkandskih starih građevina. Prvi puta smo u pravom hostelu, koncept vrlo zanimljiv i vrlo jeftin, opet plaćamo 8 dolara po glavi za noćenje, no tu ćemo ostati tri dana, pa je i logično da smo dobili mali popust, plus pregovaramo na ruskom, što je prednost u odnosu na ostale turiste. Upoznajemo se s ekipom, njemci, ameri, francuzi...klasična bakpakerska ekipa, najoriginalniji su ovi koji bicikliraju već 8 mjeseci od Njemačke do ovamo. Navečer nam serviraju tradicionalni obrok (plov naravno) za svega 2 dolara po osobi. Čaj se pije u hektolitrima.
Ujutro se budim nevjerojatno rano i krećem u šetnju. Grad još spava. Nedaleko od hostela je velika tržnica pa odlučim napraviti djir i vidjeti što se nudi. Pospane prodavačice tek slažu svoje štandove pa odlučim umiriti kameru i ne raditi nikakva iznenađenja. Sunce na obzoru, proljeće dolazi. Prolazim pokraj praznog Registana, maše mi policajac rukom da priđem, pita me gdje mi je grupa, kažem da nisam dio grupe, pita on hoću li na toranj? Znam što to znači, treba mu platiti da te otprati na toranj jedne od medresa (od ukupno 3) i pritom zaradi dodatnu lovu dok osigurava objekt. Nekako mi se ne da. Još ni kavu popio nisam, a već se penjati, hm?!
Registan je nešto predivno (proguglajte), ali nažalost noću u totalnom mraku. Da je to u Europi, bilo bi uvijek svijeta, ovako, prazno, preko dana nešto turista, lokalnih i stranih i to je to. Podsjeća me na Esfahan u Iranu, kažu da su ta dva grada najljepša u Islamskom svijetu. U pravu su, samo što je meni Esfahan ljepši. Nema mistike u Samarkandu. Grad je lijep, sređen, jako puno drveća, velikih ulica, univerziteta...kažu da postoji želja da se glavni grad premjesti iz Taškenta u Samarkand zbog loše geopolitičke pozicije Taškenta. Sumnjam da će se to dogoditi, ali dobro nikad ne zna. Obilazim grobnice starih, drevnih ljudi, jedan od njih je Timur, možda i najveća faca s ovih prostora, pokorio i ujedinio pola centralne Azije tamo davno u 14.stoljeću, spomenici su mu svuda okolo. Fora. Vrlo su ponosni na njega. Nekoliko je posebnih starih mjesta u gradu i realno, trebam baerm dva dana da sve to vidim, staro i lijepo, tradicionalno i veličanstveno.
Uslijed svega toga me lovi neka prehlada, i bol u stomaku, tradicionalno već se vidim u nekoj lokalnoj bolnici no odlučim se radije preznojiti 24 sata i odmoriti od svega. Spavam dugo, sanjam gluposti, buncam, ali neka, barem se oporavljam. Poslije saznajem da je jos jedna cura u hostelu u istoj fazi.
Zadnji dan me love dva studenta vodiča i nude mi razgledavanje grada na 5 jezika. Ja biram dva, ruski i engleski, pregovaramo oko love, traže previše, ja im objašnjavam da strancima lova ne ispada iz džepa, oni kuže, poslije idemo na cugu i pričamo o životu ovdje i van granica, oči im se cakle, nisu nikad bili van zemlje, Jedan želi u Italiju, drugi u Španjolsku, no dug je put do tamo, ali ne rušim im ideale, na kraju mi se čini da je ova epizoda bila više korisna njima nego meni, ali dobro, bilo je interesantno, plaćam im cugu, dajem svakom po 10 dolara za vođenje po gradu.
Put do Taškenta je opet lutrija, no ovaj puta dobivamo karte u vlaku, na predivnoj željezničkoj stanici ne možeš ni kavu popiti, ali što je tu je, barem kruha ima u velikim količinama.
 |
| Samarkand |
U Bukharu smo stigli večer prije proslave Nauriza, velikog praznika u ovom dijelu svijeta. Nešto kao perzijska nova godina (zato sam i odabrao ovu destinaciju jer se u Kazakhstanu ne radi 3 dana), inače praznik dolazi iz Irana, a u prijevodu bi bilo Novo svijetlo ili Novi dan, kažu da se slavi još od vremena Mesopotamije. Nikakvi religiozni elementi, više kao folkorni narodni praznik, pa smo tako imali prilike uživati u lokalnim plesovima raznih dječijih grupa sutradan.
Smještaj smo našli vrlo lako, i opet nakon pregovaranja, gazdarica Gulnara nam spušta cijenu sa 40 na 16 dolara. Hotelčić je vrlo blizu starog dijela grada (i to je zaštićeno UNESCOm), pa za šetnje ima potencijala. No čini se da i ovdje nema previše gradske rasvjete, ili nemaju dosta energije ili nemaju naviku, ne znam što je u pitanju. Na dan Nauriza svi su vrlo svečano odjeveni, kao da idu u svatove i dok šećemo gradom zaustavlja nas skupina klinaca i pita odakle smo, ja kažem iz Hrvatske, a oni meni Bavaria Minken, Ivica Olić !!?! I što da ja sad njima kažem? Da smo iz istog sela?! Njima je već dovoljno što su znali nešto o mojoj zemlji, ajde bar se više ne provlači ime Davora Šukera, neke nove generacije su došle i neki novi nogometaši.
Pokušavamo naći neki restoran, a gazdarica nas šalje u novootvoreni, imenom Toskana, no nazdravlje, pa nisam došao u Uzbekistan jesti paštu, i odlučimo se mi za gril bar, a tamo samo pečena piletina, pitamo konobaricu pa jeli imaš što drugo s grila, ona nama odgovara da nema jer ako je gril to je onda piletina...baš me zanima kako bi se zvalo mjesto koje prodaje svinjetinu s grila ili ćevape.
Grad ima nekoliko nevjerojatnih primjeraka starih građevina i veliku utvrdu pa se penjemo gore da vidimo pogled, no proljetno sunce nam ne daje previše mogućnosti za dobre fotografije, neka sumaglica je u zraku. Pronalazim stari hamam koji je još uvijek u funkciji i nekim čudom popodne radi isključivo po narudžbi, pa plaćam nekih 25 EURa i sat i pol imam hamam samo za sebe, znojenje pod starim svodovima, tradicionalna masaža, zatim utrljavanje neke smjese u kožu, sav gorim jer ne znam kakvi su sastojci, kužim da je i djumbir unutra, i na kraju čaj s gazdom koji mi priča kako njegova familija drži ovo zdanje već 4 generacije.
Izlazim van čist i pročišćen, gladan, gibamo na večeru, jedva nalazimo mjesto za klopu a tamo neka fešta povodom praznika, glazba dere opako, lokalni melos, agresivno i brzo, jedina strana stvar koju puštaju dva puta je Shakirina nogometna himna. Zanimljivo je kako plešu, još luđe kako su šareno odjeveni, ovdje zaista nema brige što ćeš staviti na sebe, dok god je šareno.
Kako je grad na rubu pustinje, prašine na cipelama ima barem 2 cm, ne isplati se ni čistiti, no nakon dva dana, prašina je već i u grlu pa krećemo dalje u Samarkand. Pokušavamo kupiti kartu za vlak, ali nema mjesta a niti ne voze često, pa uzimamo taksi i krećemo na autobusni kolodvor. Tamo nas love prvo taksisti u osobnim vozilima, pa taksisti s kombijima i na kraju autobusi. Svi žele prodati vožnju od kojih 4 sata. Iz nekog čudnog razloga izbiremo bus jer je najjeftiniji, nekih 7 dolara po glavi i sjedamo. No on, kao i sva ostala vozila ne kreće dok nismo puni. Pa tako usmjesto u 8 krećemo u pola 10, umjesto u podne, u Samarkand stižemo tek oko 3, jer je na putu stao gotovo svakome tko mu je mahao. Kako bus ide za Tashkent, nije nas ostavio u centru Samarkanda, nego na rubnom dijelu grada, a mi mrtvi od gladi jedva dočekali žene na stajalištu koje prodaju tradicionalni kruh.
 |
| ribarnica |
 |
| zidine Khive |
Put svile je uvijek bio nešto mistično ljudima koji vole malo više putovanja osim vožnje do Crikve i nazad. Uglavnom od Kine do Europe, trebalo je tegliti na devama sve te fine kineske stvarčice. Danas natovare tisuću kontejnera na brod i začas su kod nas. Nekad je to trajalo mjesecima, pa su trebali i nekakve stanice po putu. Najviše očuvanih gradova puta svile se nalazi upravo u Uzbekistanu, i Khiva, mali grad blizu granice s Turkmenistanom je upravo jedan od njih.
Sletili na prazan aerodrom u Urgench (veći grad blizu Khive koja je ustvari vrlo mala), nas 4 odluči da podijelimo trošak taksija, znamo da ne smijemo platiti za auto više od 10 dolara i eto nas vani, pregovaramo. Prvi lik nudi 25, drugi 20, treći 15. Kažem da smo spremni dati 10, uletava novi lik koji kaže da pristaje, no onaj prvi od 25 kaže da će nas i on za 10 odvesti. I sad kreće svađa, tko ima pravo prioriteta na vožnju?! Lagano se krećemo prema autima, a oni galame, urliču, skoro da se ne potuku tko će nas voziti.
 |
| promenada |
 |
| gatara |
Svi imamo neku prtljagu pa molim Boga da nas ne strpaju u Matiz, jer nemam pojma kako ćemo se ugurati. Na našu sreću, auto je nešto veći i krećemo na polsatnu vožnju. Vrlo brzo imamo prvi udes. Vozač pokušava prikočiti da ne udari pse koju sumanutno pretrčavaju ulicu, i baš kad smo mislili da ih je sve zaobišao i nastavio dalje, jedan koji nas baš i nije vidio je tolikom snagom udario u suvozačeva vrata da je mene zabolilo. Čuje se bolan cijuk, ali što sad, idemo dalje, ovdje psi imaju upravo takav 'pseći tretman'.
Suputnici iz Italije imaju rezeviran hotel koji su platili 70 dolara, mi nalazimo jedan guesthouse za 20 po noćenju, elem 10 po glavi, nije loše. Sezona nije počela, tako da soba ima pa se i može pregovarati. Uglavnom su to stare kuće preuređene u BB ili hotel. Vlasnik je mladi Uzbek koji uopće ne govori ruski, ali zato itekako govori engleski.
Sam grad ima nevjerojatne zidine i unutar njih je sve što vrijedi vidjeti, naravno UNESCO je zaštitio starine. Preko dana je još i živahno, noću, niti uličnog svjetla nema, srećom je puni mjesec pa se vidi koračati po uskim uličicama. Još se navikavamo na činjenicu da non stop moramo imati hrpu lokalne love jer generalno za najveću novčanicu možeš kupiti šibice, mislim da se ne isplati ni krivotvoriti. Jedva nalazimo restoran u kojem na meniju svašta, a u stvarnosti nam donosi cijelu kokoš, već gotovu i kaže da je skupa, pa da uzmemo nešto drugo (šašlik, a što bi drugo). Puši se svuda, pije se lokalno pivo, stranih proizvoda gotovo da nema. Od svih gradova koje smo vidjeli poslije, Khiva je nekako najviše lokalna, tu strance gledaju drugačije jer baš i nisu česti gosti, a i dosta je daleko od ostalih gradova. Ostajemo svega jedan dan, jer više i nema smisla, pa dogovaramo taksi do Bukhare koja je 500km udaljena, 70 dolara za vožnju za nas četvero. Vožnja je trajala skoro 8 sati jer se radi o cesti koja to i nije. Uglavnom se vozimo kroz pustinju Kyzylkum, koja je nevjerojatno dosadna, no zato rupe na cesti nisu. Svakih 50 km vidimo da se cesta obnavlja, ali generalno, više od pola puta to je makadam.
Kaže vozač da ima odmorište za turiste gdje ćemo ručati. Hm, ok. Nije to Marche u Ravnoj gori. WC negdje iza zgrade, drvena kućica, odlučimo zapišati pustinju. Hrana, ok, preživjet ćemo, bitno da je neka juha, no na toj relaciji, to je jedina takvo odmorište pa nemamo izbora. Putem nas je policija zaustavila preko nekoliko puta, svaki puta vozač tutne neku novčanicu prilikom pozdrava pa nas puštaju. U večernjim satima stižemo u Bukharu. Napokon
 |
subare
|
 |
| obiteljski album |
Sletili u Tashkent i odma na aerodromu procedura kao i u svim policijskim drzavama, pregled dugotrajni i iscprni, ali ja imam srece pa me brzo pustaju. Detaljno moras napisati sto unosis u zemlju, jer ovdje bas i nema stranih proizvoda. Takodjer i zadnju lipu koju imas u novcaniku moras prijaviti jer na izlasku i nije pametno imat vise novaca nego u dolasku. Izlazim s aerodroma, jos vise policije vani i hrpa taksista koji te zele u svoj auto. Srecom, imamo lokalnog poznanika kod kojeg cemo spavati, pa nas on vodi do svoje kuce. Ceste velike kao u Almaty, ali nema guzve i prometa, auti maleni, car je Matiz, kojeg proizvode ovdje i ima ga valjda 70% od svih vozila.
Dolazimo u kucu na rubu grada, domaca atmosfera, ko da je doso Dzordz Bus, hrana pada sa stola koliko je ima, sve domace sve napravljeno za nas. Slikam, ali to cete vidjeti kad se vratim s puta jer u internet kafeu bas i ne ide upload tako lako. Za razliku od Kazakhstana, ovdje postoje dva trzista promjene valute. Npr, sluzbeni tecaj je 1600 Soma za 1 dolar, ali nama je gazda kuce gdje spavamo osigurao po cijeni od 2300 Soma. Problem je sto je najveca novcanica u drzavi 1000 Soma, tako da za sto dolara dobivam nekoliko buntova novcanica i pitam se kuda cemo s lovom. Dajem poklon majci kuce, neku bombonjeru s aerodroma, a zauzvrat dobivam nesto poput muslimanske krunice. Spavanje kratko legli u 1 dizanje vec u 5, probudio nas gusan iz dvorista.
Ranom zorom gibamo na aerodrom, letimo za Urgench, odakle cemo taksijem za Khivu. Na aerodromu mi oduzimaju upaljac jer nije sigurno, no odmah iza policije ekipa uredno pusi cigarete. Kako nitko nema upaljac, svi zicaju policajca da im zapali, pa tako i ja radim isto. Kad si u Uzbekistanu, budi Uzbek!
To sam dobio u zadnji čas (danas) i odmah krenuo u ambasadu, jer već sutra letim za Tashkent, glavni grad Uzbekistana. Ispred ambasade hrpa ljudi. Dva policajca rade raspored kojim će netko ući unutra, Biraju po svom nahođenju. Ja, kao najviši tamo i očito stranac, dobivam privilegiju i policajac uzima moju putovnicu, zapisuje me na neku listu i čekam dalje. Očito nismo svi ovdje po istom poslu. Dosla Uzbekistanaca živi u Almaty i tu rješavanju papire, putovnicu i ostale formalnosti. Na kraju ispada da je od 50-tak ljudi ispred ambasade, viza potrebna samo meni i jednom Kinezu, pa smo dobili prioritet, no zato i plaćamo najviše. Kako mi je potrebna hitna viza, plaćam 90 dolara i cashu naravno, ali čak dobivam i potvrdu. Kinez ne govori ruski, pa mu prevodim riječi od konzula. Tko bi rekao...
I konačno, viza u putovnici, 10 dana odmora, temperature oko 20 stupnjeva....naravno, bit će izvještaja!
Prva stvar je naći smještaj. Naši suputnici iz Italije već imaju rezervaciju u nekom butik hotelu, mi s njima dio puta, potom kažemo taksistu da nas vozi na nekoj jeftinije mjesto. I eto nas, korak do Registana, centralnog dijela Samarkandskih starih građevina. Prvi puta smo u pravom hostelu, koncept vrlo zanimljiv i vrlo jeftin, opet plaćamo 8 dolara po glavi za noćenje, no tu ćemo ostati tri dana, pa je i logično da smo dobili mali popust, plus pregovaramo na ruskom, što je prednost u odnosu na ostale turiste. Upoznajemo se s ekipom, njemci, ameri, francuzi...klasična bakpakerska ekipa, najoriginalniji su ovi koji bicikliraju već 8 mjeseci od Njemačke do ovamo. Navečer nam serviraju tradicionalni obrok (plov naravno) za svega 2 dolara po osobi. Čaj se pije u hektolitrima.
