Berat, Albania - tour de Balkan

Za pocetak, nema nikakvih fotki, iako sam ih vec nalupao preko 1200 komada. Nakon sto se vrnem s puta, stavit cu na blog one najzanimljivije, jer je u net kafeima malo problematicno svaki puta raditi upload. A sad idemo dalje...

Dizem se prije izlaska sunca, oko 5 i pol ujutro, lovim prvi bus iz Ohrida do granice, koju pjesice prelazim zajedno s jednim Albancem i Svedjaninom. Do najblizeg grada ima 6 km, jedini taksist vreba nas strance, trazi 8 EURa, no spustamo na 4, tako da nas dodje 2 EURa po glavi, sto uopce nije lose u odnosu na ono sto su nam rekli da cemo platiti, i stigosmo u Podgradec. Cim smo izasli iz taksija, za ruku nas vuce vozac mini busa za Tiranu, ja cu ipak samo do Elbasana, a Sved ide do kraja. U Elbasanu se nadam uloviti prijevoz za Berat (znam da je komplicirano, pogledajte malo mapu Albanije, nema vam druge). Kad god mogu zaobilazim glavne gradove, tako da cu i Tiranu zaobici, uglavnom su guzve i kostaju previse u odnosu na ono sto nude turistu. I tako se mi truckamo po vrlo losim cestama, vozimo malo lijevom, malo desnom stranom ceste, zgrcemo stoku i bicikliste, oduzimamo prednost svima koji nam se nadju na putu, trubimo, veselo u svakom slucaju. U Elbasanu me jedan vozac doslovce krade iz ruku drugog i kaze da vozi u Berat, a dobro vidim da mu na kombiju pise Durres, sto je u totalno drugom smjeru, no nema veze, tko bi se zalio i na kojem jeziku, vec sam u novom minibusu, valjda on zna zasto me je uzeo.
I stvarno, u jednom momentu stizemo do neke velike prometnice, on staje, izbacuje me van, i pokazuje mi da predjem na drugu stranu ceste i da tamo lovim slijedeci prijevoz. To je ustvari nekakava verzija autoceste koja ide od sjevera do juga, koju ja nosalantno prepjesacim, dok vidim da tamo stoji neki bus i lik koji mi mase da pozurim?! Stizem do busa a na njemu pise BERAT! Moja destinacija! Pa nemam vremena ni popusiti jednu, a vec se vozim dalje. Ukupno stizem za manje od 6 sati s 5 prijevoznika i malo pjesacenja, inace cujem da ekipi treba i preko 8 sati za tu relaciju. Poanta je da ekipa ide od Ohrida do Berata (u slucaju da zaobilazi Tiranu) zato sto izmedju nema nista previse zanimljivo, ali nema nikakvih direktni prijevoza, pa se covjek mora dobro snalaziti. Eh da, i u Podgradecu obavezno zamijeniti koji euro za albanski lek.
Zasto Berat? Kazu da je to mozda i najljepsi grad u Albaniji, koja sama po sebi je vise atraktivna u brdima i prirodi nego u gradovima, pa nije tesko biti najljepsi, ali stvarno je poseban, smjesten u uskoj dolini, grad se siri na dva susjdna brijega, da ne kazem gore. Tradicionalni stil gradjenja kuca jos iz 18.stoljeca, ogromna tvrdjava u kojoj je malo selo i ljudi zive gore, i naravno jeftini hostel za 12 EURa koji je otvorio Englez.
Konobar od 14 godina mi sluzi rucak u novootvorenom restoranu, jer jedino klinci govore engleski pa ih salju cim vide turista, njegov frend mi govori kako voli hrvatsku muziku, a posebno Lepu Brenu. Sutim, sto ima smisla komentirati, ko da on kuzi razliku, prevodim mu na engleski tekst pjesme "Pazi kome zavidis"! Kaze da je njegov otac ilegalno slusao Lepu Brenu dok se on jos nije ni rodio.
Tvrdjava je impresivan monument iz 13.stoljeca, zivi i dalje svoj zivot, kao dom brojnim stanovnicima. Uspon gore je opako strm, valjda su i ljudi u formi zbog toga. Pogled puca na obliznje planine, raj za penjace i hodace, ali vrlo je malo, skoro nista oznacenih staza i planinarskih kucica. Albanci ne planinare.
Navecer se cijeli grad slijeva na korzo, i stari i mladi, gustaju i cinjenici da je vrucina prestala, te odjeveni po svim mogucim cudima zadnje mode (uglavnom talijanske), secu, idu na cugu ili pizzu, druze se, mjerkaju se, parkovi su puni klinaca i majcica. Tradicionalno odjevenih ljudi skoro da uopce nema. Opcenito se cini da nisu previse religiozni i da ne drze do starih obicaja, valjda zato sto im je bivsi diktator Enver Hoxa, branio sve i svasta, pa tako nisu isli ni u dzamije. U centru mjesta se ipak nalazi dzamija i ogromna katolicka crkva, jednostavnog uredjenja.
Grad vrijedan paznje i posjeta!

Ohrid, Macedonia - tour de Balkan

Dorucak, super jeftini taxi i karta na prilicno modernom autobusnom kolodvoru u Skopju, i vec se vozim autoputom prema Ohridu, ali brzo silazimo s njega, jer ga i nema vise nego par desetaka kilometara, bus je pun, no nakon 3.5 sata stizemo u Ohrid, karta 8.5 EURa. Prvi puta na putu moram na bankomat jer vise ne igraju EURi (CG i Kosovo koriste Eure), ovdje vladaju denari. Brzo hvatam taksi za pola eura koji me vijugavim ulicicama i velikim usponima vodi do Sunny lake hostela. Tamo je Kate, vrlo ljubazna "Katica za sve", odmah pocnemo spiku na nekom od srpskohrvatskom jeziku. Svi znaju da je Ohrid poseban, i oni koji su bili i oni koji nisu. Stoga, nemam sto reci, osim dobrodosli!
Cijene prihvatljive, razvijen turizam, grad s okolicom ima sve, predivne stare kuce, tvrdjavu, manastire, mjesta za izlaske, soping zezalica ili ozbiljnijih stvari, dosta je turista, te pregrst sunca, vode i plaze.Doduse nije kao morska, ali pomaze u osvjezenju na vrlo visokim temperaturama.. Kulturna ponuda je masivna, od medjunarodnog folklornog festivala s renomiranim ansamblima s Balkana pa do Enia Morriconea, koji odrzava veliki koncert u starogrckom amfiteatru, srpskim trubofolkpop zvijezda, raznih DJeva, klasike....
Najslicniji mi je Dubrovniku, samo je puno opusteniji i manje nametljiv. Za vjezbanje nogu i guznih misica, setnja starim gradom je izvrsna, tu se uz vec navedene lokalitete nalaze i nova nalazista starih zgrada koje se trenutno iskapaju.. Turisti uglavnom domaci, makedonci i srbi (pobjegli od crnogoraca). Vruce je dosta, no uz toliko kafica uz obalu, a ktome i u sjeni, vrlo lako se podnose temperature. Navecer grad buja, zvuci glazbe dolaze od svuda, gradska setnica je prepuna ljudi, ulicnih zabavljaca i prodavaca.
U razgovoru s domacima, shvacam da sve zemlje bivse Juge imaju svoje neprijateljski nastrojene susjede, neki i vise od jednog. Ovdje su na tapeti Grci i Albanci. Svi se cude kad kazem da idem dalje prema Albaniji, kao, sto cu tamo!? Gospodarski problemi muce i ovu novu zemlju, osim sto mandarina i mlijeka, oni rasipaju paradajz, onaj presavrseni koji mi skupo placamo u HR.
Odlazak u Ohrid bez posjete Sv.Naumu je naprosto zlocin, stoga 30 minuta busom po ludoj cesti u smjeru albanske granice i 2 EURa manje u dzepu, i eto me tamo.I odista, mjesto je nevjerojatno, dio NP Galicica, sa manastirom, hotelom, paunovima, plazom, izvorima svjeze vode, nekoliko restorana i naravno nezaobilazni vasar s drangulijama.
Nakon nelose klope i jeftine ktome, gibam nazad u hostel i provodim vrijeme u cakulanju, baklavama, pelinkovicu, coli i cigaretama sa ekipom koja radi tamo, vlasnik je inace Finac, a radnici, visokoobrazovani ljudi rade za cca 200 EURa mjesecno, samo u sezoni!! Pa se vi zalite na niske cijene!

Skopje, Macedonia - tour de Balkan

Cetiri sata voznje i 9 EURa, i stizem u Skopje. Putovnica je konacno dobila prvi pecat na ovom putovanju. Bus udoban, cist, vrijeme oblacno, ali sparno i vruce. Skopje zaista ima mikro klima. Taksi vozac mi govori kako ovo nije nista, i da ako nije 40 stupnjeva, oni to niti ne osjete. Nudi me cigaretom dok vozi prema hostelu i ja shvacam da ce me prvi puta netko dobro ozeniti za lovu na ovom putu. Ova voznja bi na Kosovu kostala 1 EURo, poslije saznam da bi i u Skopju kostala toliko, ali kako nemam denare, a imam EURe, on odlucuje da voznja ipak kosta 5 EURa jer ne prima novanice. Svadjam se s njim, ali umoran, shvacam da nema vajde. A poslije skuzim da ce i od hostela uzeti proviziju sto me je dovezo kod njih, balkanska mafija, sto reci?!
U hostelu (ustvari obicna velika prizemna kuca s ogromnim vrtom) par stranaca, ali je atmosfera vrlo dobra. Prvi oblici nekog turizma unatrag tjedan dana. Soba kosta 12 EURa tj. krevet s doruckom i svime sto se dobije u hostelu (besplatan internet itd). Dobivam mapu grada, jedan amer je na netu vec neko vrijeme, nakon 3 sata se vracam, a on je jos na fejsu. Dodje mi da placem! Pa grad te ceka, kreni covjece!
A grad je prava mala metropola, s prometnim guzvama, predivnim modernim kolakima koji sluze pregoleme porcije hrane za puno manje novaca nego u HR. Starim kamenim mostom se prebacim u carsiju, stari dio grada u kojem se snazno osjeti pristunost albanske manjine, stotine malih ducana, puno pokrivenih zena, cevabdzinice, slasticarne i oooogromni pazar, sve to ispod tvrdjave Kale koja se nadvila nad tim dijelom grada. U dubokoj hladovini starog drveta uzivam u vrhunskim taze balkavama, turskoj kafi i hladnoj vodi.
Grad je stvarno dobro sredjen, nemam rijeci, ljudi prijazni, puno mjesta za izlaske i provode, osjeti se da je ovo ipak nesto duze samostalnija drzava od prijasnjih.
U vrtu hostela lezaljke i fotelje, ekipa se zabavlja, razmjenjuje informacije, gust je zavaliti se i pisati sve ovo.
Navecer idem van s amerom i svedom, te australcem, pivo, cevapi, pecena paprika i geopoliticka situacija, djele se savjeti s putovanja, prognozira se iduci rat u svijetu (necu reci tko koga napada). Svedjanin je dosao nauciti svirati trubu tj. balkanski nacin sviranja, povezao se s lokalnim romima i eto cuda, vec je svirao svadbu u Sutki!

Prizren - tour de Balkan

Obilan dorucak s kosovskim domacim kobasicama (izvrsno!) i eto me vec dalje na putu za Prizren. Lagana voznja me vodi do najljepseg grada na Kosovu. Bogat tradicijom, snaznim utjecajima otomanskog carstva, ovaj grad je nekad bio centar trgovackih puteva i vrlo znacajan u politickom smislu. U njemu se i danas najvise osjeti duh Orijenta, prilicno duboko na Balkanu. Lagano nadjem hotel u blizini autobusne stanice (15 EURa) i nakon pocetnog pogledavanja na recepciji, , svi pocnu pricati srpski, dapace, cak i mladji ljudi govore prilicno dobro. Svima je cudno da putujem kroz njihovu zemlju kao turist, kao da ne vjeruju da je i to moguce. Kroz grad tece rijeka koja barem malo osvjezava grad za koji kazu da ima 240 suncanih dana u godini. Kafici niz rijeku su vrlo popularni, moderni, glazba strana, tresti sa svih strana, ekipa mladja.
S druge strane, srecem dosta tradicionalno odjevenih starijih ljudi, pregrst dzamija, hamam, Prizrensku ligu, pokoji spomenik poginulim borcima u zadnjem domovinskom ratu i naravno hrpu ducana s jeftinom robom, vjerojatno turskom.
Slasni rucak placam svega 3 EURa, savrseno brijanje glave i brade svega 2 EURa, Kosovo je odista, osim mozda smjestaja, vrlo jeftino. U internet kafeu nestaje struje, gazda brzo trci ukljuciti generator i sve ide dalje. Navecer u hotelu prazim kako Kosor priseze jeduci genijalne baklave iz super novog arapskog slasticarsko-krusnog mjesta. Sretno nam bilo Jadre!

Decan, Gjakova - tour de Balkan

Nakon najvece kajgane koju sam u zivotu imao ispred sebe (naravno, nisam ju pojeo do kraja), uzimam taksi koji me vodi do busnog kolodvora, gdje lovim bus za Gjakova (Djakovica na srpski). No, vecina buseva ne krece s kolodovra, nego kupe putnike oko njega, pa mi taksist suflira da stanem na tocno odredjeno mjesto. Puno je privatnih kompanija s jednim ili dva busa, konkurencija cini svoje, pa je i jeftino. Lovim bus koji 40 km prelazi za vise od sat vremena, jer je do Gjakova stao barem 25 puta, samo viknes vozacu i on staje, ili ako si na cesti, mahnes, i opet staje da te pokupi. U busu shvacam da nove generacije kosovara uopce ne obracaju pozornost na starije ljude, niti da se pomaknu da sjednu kraj njih, rasire se preko dva sjedala i gledaju u prazno. Hm, ima toga i u ZET-u. Ovdje takodjer postoje ceste faze nestanka struje (veliki dio ljudi ne placa struju uopce, isto kao i u CG), a onda se ukljuce stotine generatora diljem grada i pojacava se buka u svim smjerovima.
Na kolodvoru me ceka Blerat, moj prvi kauc-domacin na Kosovu. Dolazimo do grada, upoznajem njegovu obitelj, svi su toliko prijazni da se nakon sat vremena osjecam kao kod kuce. Ne moram ni reci da mu je majka fenomenalna kuharica, otac covjek bogatog iskustva i mudrosti, te plemenitosti. Ovo je stvarno sreca! Kusam sve moguce domace stvari, od rakije, meda, balkave, kafe, te raznih kulinarskih delicija, koje ne bi ni teoretski mogao kusati u restoranima.
S mladjima pricam na engleskom, dok se svi stariji trude pricati neku od verzija meni poznatog jezika. Dolaze i odlaze razni gosti, a ja upijam svaki djelic albanske gostoljubivosti. Ne daju mi ni da pusim svoje cigarete, jer gazda cim pali svoju, nudi i meni, a odbijanje bas i nije opcija. Dobivam i svoju sobu za spavanje, oprat ce mi i prljavi ves, odista, bez rijeci. Navecer izlazimo na brdo iznad grada, gustamo u razgovoru, pizza, pivo, pogled na grad nocu.
Posjet ovom djelu Kosova ne moze proci bez odlaska u Decane i posjetu manastiru Visoki Decani. Jedan od najstarijih i najljepsih primjeraka ove vrste, vjerojatno i u svijetu. Naravno i njega cuvaju talijani iz KFOR/a, no cini se da su ovdje puno opusteniji od onih u Peji. Ovaj puta je bilo prilicno guzvovito. Grupa grckih turista, i dvije velike grupe slovackih i francuskih vojnika, vrlo zivahno.
Francuzi slikaju ma sve strane, monasi trce za njima i vicu NO PHOTO! Cudno, pa i na ulazu to pise, ali valjda ovi misle da se to na njih ne odnosi, bit ce da su upravo oni oslobodili Kosovo. Redovnici govore i strane jezike, vrlo su prijazni, otvoreni, navodno imaju super zbor, pa je to prilika za kupovinu njihovog CD-a. Jedan od vojnika cak ulazi i s pusketinom u manastir, bez rijeci. Unutrasnjost je odista velicanstvena i prava je steta da nema vise pravih turista. Na povratku nazad me dobro opere kisa, a jedina vozila koja me zaobilaze su vojna, i naravno, ne pada im na pamet stati mokrom turistu.
Navecer s Bleratom idem na presavrsene sendvice, lokal njegovog frenda i srednje skole. Drugi frend je stolar, radi namjestaj po narudzbi, treci pak postavlja centralno grijanje. Kako je ovo bio razvijeni industrijski grad u kojem su trenutno sve i zatvorene, ljudi se snalaze i pokusavaju raditi privatno. Pricamo o gospodarstvu, politici, cinjenici da se s kosovskim pasosem ne moze uci u BIH jer ih nisu priznali, kao i cinjenici da ako zele u Hrvatsku, moraju u Skopje po vizu koju cekaju po nekoliko dana. Naravno, stariji ljudi govore o YU pasosu s kojim se moglo svuda po svijetu dok mladima ostaje Crna Gora, Makedonija, Albanija, Turska....bas steta.