ponedjeljak, 5. studenoga 2012.

Gruzija za početnike 1

Vratio nam se dostup blogspotu u Kazakhstanu, pa nakon dugo vremena eto i posta, ni manje ni više nego iz Gruzije. Kad imaš direktni let od svega 3 i pol sata do glavnog grada Gruzije, zašto ne posvetiti vikend (za početak) izlet u ovu neobičnu zemlju?! To sam i napravio, uz pomoč kolege koji me je ugostio kod svoje obitelji i pokazao u vrlo malo vremena, puno toga što se može vidjeti i osjetiti u Gruziji i Tbilisiju.

Rodna kuća Staljina
Dolazak ranom zorom na aerodrom koji je toliko jednostavan i ugodan, da bi ekipa iz Zagreba trebala pogledati kako se investira u infrastrukturu. Moj kolega je već na parkingu i krećemo, bez puno milosti u dvodnevno osvajanje Gruzije (naravno da je to pjesnički rečeno, ali što sad...), prva destinacija je Gori, rodni grad Staljina, jednog od rijetkih Gruzina kojeg pozna cijeli svijet, nažalost ne po dobromu. Gradić je svega 50tak kilometara udaljen od glavnog grada i autoput nas vodi vrlo brzo do prvog cilja. Po putu vidim naselja u kojem su sve kuće jednake i naravno jednako loše jer su izgrađene za izbjeglice sa sjevera zemlje koji su ste tu doselili nakon što su Rusi samovoljno odlučili pomoći Abhaziji i Južnoj Osetiji da postanu samostalne...nije im baš puno pomoglo jer su dotične zemlje praktički nepriznate u svijetu, no malo koga je to briga osim samih Gruzijaca koji su na vlastitoj koži osjetili kako je to kad se veliki igraju s malima.
Svetitskhoveli katedrala
Kako kolega nikad nije bio u posjeti muzeju i rodnoj kući Staljina, bilo je zanimljivo pitati na ulici za smjer, jer je mislio da nitko (pogotovo mladji) naće znati gdje se to nalazi. Naravno, u krivu smo, svi znaju gdje je to, jer se nalazi u centru grada i ta mala drvena kućica oko koje su Sovjeti izgradili memorijal je rodila tako 'velikog' čovjeka, nešto poput Kumrovca, doduše ne baš na toj razini.
Mtskheta (მცხეთა)
Nema se tu baš puno vidjeti, ali je dio jedne čudne historije i sam muzejski dućan je vrlo neobičan jer se mogu kupiti statue poput onih koje su nekad krasile trgove i ulice Sovjetskog saveza. Suveniri sa slikama Staljina, Churchila i Roosvelta vape za pozornosti i lokalnom valutom koja se zove Lari.
Gruzija je prepuna manastira i starina, sve odreda pod zaštitom Unesco-a, pa se tako uputimo vrlo brzo i bivši glavni grad Mtskheta, koji je upravo rođen za turizam sa svojim šarmantnim ulicama i najstarijom katedralom u zemlji iz 11.stoljeća, subota je i puno je svadbi jer je ovo sveto mjesto, a narod je iznimno religiozan pa nije čudo da svi žele biti posvećeni upravo na ovom mjestu. Izand grada je manastir iz 6.stolječa i pogled na rijeku i gradić u dolini je upravo nevjerojatan, ktome jesen i boje koje se razlijevaju po dolini je nešto što upotpunjuje ovu sliku.
Uzimamo vodiča za 5 Eura u saznajem da su pokopani kraljevi i raznorazni važni ljudi, te da je ovo mjesto bilo napadano kroz povijest preko nekoliko desetaka puta, no eto, stoji tu i dan danas, baš kao  i sama Gruzija. Neobičan je to narod, imaju svoje pismo i svoj jezik, ima ih svega nekoliko milijuna i nitko ih ne razumije, no čini se da njima to i nije potrebno, ponos da su sačuvali svoju tradiciju je nevjerojatan.
Kameni grad
Po putu se vozimo dalje i posjeti gradu koji su iskopali u stijenama, put nas vodi kroz sela vrlo živahnih imena poput Kurvaleti i Kitaani. Usput je tu i neka ekskurzija, pa mi kolega pokazuje razliku u fizionomiji Armenaca, Azera i Gruzijaca...tri susjeda...a meni svi izgledaju jednako.
Cijeli grad je iskopan u stijenama i očito skriva dugu prošlost i zanimljivu prošlost, no govoriti o tome je puno teže nego gledati i šetati po tim iskopinama.

utorak, 17. siječnja 2012.

I dalje smo u blokadi...

...dakle, Blogger je i dalje na listi zabranjenih stranica/servisa u KZ, tako da sve novosti, sto se dogadja u Centralnoj Aziji i mojem gastarbajterstvu mozete citati na :
http://voyagerhr.bloger.hr/

srijeda, 10. kolovoza 2011.

Turkmenistan za početnike - peti dio

maturanti

tepih u muzeju
Elem, jedna nevjerojatna stvar se dogodila. Jedan od klinaca koje smo sreli u pustinji je na sebi imao donji dio dresa Hajduka iz Splita?! Kako je to moguće nemam pojma, ali tek podrobnim pregledom fotki smo to zaključili. Da li je to humanitarna pomoć ili je neki Torcidaš lutao pustinjama Turkmenistana sa svojom djecom, pa posijao gaćice...teško je reći, ali je fakat nenormalno.

No, mi odletili iz Ašgabata u Mary, posljedni dan škole, pa su svi maturanti skockani, slavi se na sve strane, imaju lente oko sebe, posjetili muzej, kažu jedan od ljepših u državi, vidli svega staroga i novoga (uključivo i slike novog predsjednika kako lovi, kao šeće poljima pamuka, igra nogomet, penje se na brdo, zabavlja djecu...ma svemoguć čovjek...).

Onda zapalili za Merv, grad koji je u 12.stoljeću bio najveći grad na svijetu, danas naravno ostaci ostataka ruševina koje govore nešto malo o velikoj povijesti grada. Nema ko nije prošo ovuda od svih osvajača iz prošlosti i porušio što se moglo porušiti, tako da je tužno vidjeti to malo raskoši, ali srećom nam i nije više potrebno jer su vrućine opake i ne znam kako bi te silne hektare prostora preživjeli mi, malobrojni turisti.

Navečer se nemamo gdje nahraniti jer su se restorani zatvorili od brige da ih pijani maturanti ne unište, pa završavamo u lokalnom bordelu s kamiondžijama i damama noći, na roštilju i pivu. Sutradan nas čeka cijeli dan vožnje u terencu kroz pustinju, ali u jednom momentu vidimo i predivne planine koje su granica s Iranom. Kako to već biva, ništa nije redovno, pa se tako moj let otkazuje za dan poslije i dobivam jednu večer više u gradu, koju provodimo doma kod naše vodičice i domaćeg plova kojeg radi njena mama. Pričamo na engleski, ruski, hrvatski, dobivamo poklone za doma i konačno se spremam za Almatu. U avionu naravno moja hrvatica s početka priče i cijelo putovanje je zaokruženo.

drevni Merv

drevni Merv

ponedjeljak, 8. kolovoza 2011.

Turkmenistan za početnike - četvrti dio

djeca pustinje

darvaza plinski krater danju
Dosta je metropole i njenih pustih ulica, policajaca i ostalih neprilika. Krećemo na sjever gdje nas čeka samo jedna stvar, pustinja. Odmah po izlasku iz grada, jedini prizori koji se vide su pijesak i pijesak, te naravno sunce. Pokoja deva i to je to. Zaustavljamo se u jednom selu, kupujemo hladne napitke i slatkiše jer nam vodička kaže kako će nam se brzo pridružiti lokalni klinci, željni pokoje fotografije i kao nagrade, čokolade i bonbona. I to se naravno dogadja, mali pozeri se namještaju, a mi ko da nikad nismo vidjeli djecu, palimo aparate i lupamo fotke. Užas, ne znam što je gore, mi ili oni koji su stekli tu naviku. Vrućina nas brzo umara, pa se vraćamo u automobil, spreman za pustolovinu kroz pustinju, naravno pogon na sva četiri, jer sve je moguće.

Nakon nekoliko stotina kilometara ne baš sjajne ceste, silazimo doslovce u pustinju i promatramo razne kratere koje je eto, što priroda, što čovjek, formirala u prirodi. Jedan od njih, najveći i najspektakularniji, je Darvaza plinski krater koji je ogromna rupa u zemlji iz kojeg već desetke godina suklja plin, tj vatra. Prizor danju je wow, a noću kada padne mrak u pustinji bez ikakvog svijetla, e onda je to MRAK! Zvjezdano nebo i ogromna lampa promjera nekoliko stotina metara iz koje suklja vatra. Nedaleko od kratera kampiramo, pa će mi to biti i prvo spavanje na otvorenom u pustinji. Vozač nam slaže domaći roštilj, nezaobilazna votka, i plamen u daljini, popraćeno Gunsima, Metallicom, Rammsteinom...jer eto naš vozač voli žešći rok.

Jutarnje buđenje i nije baš bilo ugodno jer se treba probuditi prije nego sunce izađe, jer bi nas spržilo u šatoru. Noću nas je vjetar prašio tako je zvuk zviždanja prirode bio jedina uspavanka prije sna, i ne baš tako umilna. Doručkujemo, pijemo kavu, gasimo vatru (ne postoji apsolutno nikakva infrastruktura u krugu od nekoliko stotina kilometara), peremo se u litri vode i nastavljamo put prema sjeveru. Cilj nam je grad Dašoguz tj. nalazište starih ostataka gradova Urgench. Hm, nakon Uzbekistana ovo me i ne impresionira previše, jer se sve skoro porušeno ili je ostao tek pokoji zid, ktome sunce žari i tjera organizam na opako znojenje. Ovdje barem možemo zapaliti koju jer policija nije tako stroga kao u metropoli. Nakon pola dana u autu, drugu polovicu na suncu i promatranju grobnica, zidova i ostalih memorabilija, letimo za Ašgabat, gdje nas čeka ista soba u istom praznom hotelu. Hm, možda smo mogli ostaviti sve stvari tamo umjesto što smo teglili na ovaj pustinjski izlet?!

darvaza plinski krater noću

zaštita od pijeska

nedjelja, 7. kolovoza 2011.

Turkmenistan za početnike - treći dio

najveća džamija centralne Azije

Turkmenbaši


Eksperimentiramo s busom koji nas odvodi u sasvim drugom smjeru, ali s obzirom da je cijena karte manje od jedne kune, nema veze, vozikamo se i promatramo čuda arhitekture. Svako ministarstvo ima svoj dizajn, na krovu ministarstva vanjski poslova je golema zemaljska kugla, ministarstvo energetike izgleda kao jedan veliki upaljač, ministarstvo tepiha (šalim se naravno) izgleda kao da je spleteno nekoliko uzoraka različitih plemena, koji se inače nalaze i na zastavi...palača predsjednika se može vidjeti samo izdaleka, ulica je skroz zatvorena, nema fotografiranja i nema šetanja, čak ni iz auta se ne smije fotkati.

Ogromna džamija na rubu grada, kažu da je koštala par stotina milijuna dolara, pokraj koje se nalazi mauzolej Turkmenbašija, rijetki turisti tj. samo moja suputnica i ja, sve je preogromno i bolesno ukrašeno do posljednjeg detalja. Taksiramo se po gradu za 10tak kuna, kao i u ostatku postsovjetskog društva, spustiš ruku i čekaš da netko stane. Pronalazimo jedini šoping centar u gradu, gdje sve vrvi od evropske robe, tu su i restorani, i jedini internet kafe u kojem se može surfati uz predočenja putovnice, ali neke stranice su zabranjene, poput fejsa itd.

Pronalazimo ruski bazar gdje se može nabaciti neki suvisli šoping, nekoliko je državnih dućana gdje se mogu kupiti svjetski poznati tepisi, ali procedura je komplicirana pa nam se ne da niti gledati. Nalazimo kafić u jednom parku i u hladovini ispijamo kavu i čaj, malo ražnjića i ostalih lokalnih delicija.

U okolici grada se nalaze stepenice na brdima koje ne vode nikuda, ali su dugačke 14 kilometara i kažu da je to predsjednik dao izgraditi da se narod rekreira i da je jednom godišnje natjerao sve svoje ministre da prođu cijelim putem, dok bi ih on čekao na vrhu, kamo je došao helikopterom, u daljni vidimo par klinaca koji se muče po najvećem suncu i koračaju ovim besmislenim projetkom. Još luđi projekt nažalost više nije moguće vidjeti jer ga je uklonio novi predsjednik. Naime, Turkmenbaši je sebi napravio spomenik od zlata koji se okretao oko svoje osi prema suncu....

Navečer se šećemo našim kvartom i gledamo u te nove nebodere i pratimo paljenje svjetala da vidimo živi li uopće tko tamo i nakon ne znam koliko zgrada konačno vidmo svjetlo na jednom katu. Wow. Odlazimo do najveće fontane na svijetu, parada ponosa i kiča, od spomenika predsjedniku do raznobojnog vodenog šarenila, fora je ako ništa onda zato jer osvježava. Pokušavamo naći restoran, bez uspjeha, pa se vraćamo u hotel gdje nas iznenadjuje kvaliteta ruskog restorana, opet smo jedini gosti. 

predsjednička palača

biznis centri?!?
uskoro se sprema rušenje....

klimatizirane busne stanice