Iran za početnike - peti dio

Kako doći iz pustinjske oaze do najbližeg većeg pustinjskog grada, a nema redovne busne linije, tj. svi putevi vode okolo naokolo i putovanje bi trajalo barem 10-tak sati. TAKSI! Relacija Garmeh - Yazd je savladana za 4 sata, 350 kilometara i 35 dolara! Kad se podijeli na dvije osobe, ispada da me je put do tamo koštao manje od 90 kuna. Od centra Zagreba do aerodroma, taksi košta barem duplo toliko. Još jedan razlog putovati u ovu zemlju, taksi vam je jeftiniji od rentanja auta i ne morate se zamarati oko vraćanja auta, tankanja, parkiranja.

Tih 350 kilometara prema jugu nas je opčinilo. Nisam nikad vjerovao da pustinje mogu biti tako lijepe, raznolike, brdovite, šarene. Cesta prazna, tek poneki kamion, temperatura proljetno solidna oko 25 stupnjeva. Vozač dere po gasu, mi malo guštamo u krajoliku, malo spavamo, malo se zafrkavamo i vrijeme je brzo prošlo. Yazd nas je očekivao upravo u rano poslijepodne, sunce na obzoru.
Već iz daljine smo shvatili da je ovo opet nešto novo i drugačije od do sada viđenih stvari u Iranu.
Unesco kaže da se radi o jednom od najstarijih naseljenih gradova na svijetu. Pitanje je kako toliko dugo opstati usred pustinje? Jednostavno, treba biti inovativan i kreativan, a stariji Perzijci su to i bili.

Karakteristično za ovaj dio zemlje su građevine koje su omogućile normalan život na visokim temperaturama. Kao prvo, to su wind towers, tornjevi postavljeni kao dimnjaci, samo što služe tome da hvataju vjetar, spuštaju ga dolje u kuću i vraćaju se nazad. Nisam tehničke struke, pa ne znam najbolje objasniti, no stajati ispod njih je doživljaj koji ukazuje na to da je ovo preteča klima-uređaja, stara preko tisuću godina. Zanimljive su te građevine s tornjevima, neke kuće imaju četiri, one veće i po šest komada.
Druga stvar koja je ovdje bila bitna je voda. Kako doći do vode kad je nema nigdje nego duboko ispod zemljine površine. Ti bunari se ustvari zovu qanat. I to su savladali drugačijim sistemom kopanja i dovođenja vode na površinu, kako bi si osigurali preživljavanje i na temperaturama od 50 stupnjeva. Danas je naravno priča modernizirana, no vidjeli smo nekoliko tih rezervoara koji se koriste i dan danas, tako su dobro osmišljeni i izgrađeni. Naravno, većina su pretvoreni u muzeje.

Još čudnije je bilo vidjeti spremište leda! Da, led u pustinji. Zgrada mora biti u obliku kupole, način spremanja i zatvaranja objekta je posebno dizajniran, kako bi led potrajao barem 9 mjeseci godišnje. Kupola je ogromna i možete danas ući unutra, tako je savršeno napravljena da ako prislonite uho na zid, čujete šaptanje onih koji su dijagonalno nasuprot vas iako ima barem 30-tak metara razdaljine.

Ovdje starost građevina se mjeri u tisućama godina, pa sad recite što hoćete, no jedna od kolijevki civilizacije se nalazi upravo ovdje i to dobro očuvana.

Yazd je poznat i po najvećoj zajednici Zoroastrijanaca u Iranu, pa i u svijetu. Zajedno sa Hinduizmom, smatra se jednom od najstarijih religija na svijetu, otprilike oko 1500 godina prije Krista. Smatra se prvom monoteističkom religijom na svijetu. Bog se zvao Ahura Mazda. U Perziji se zadržala kao dominantna religija do 7. stoljeća nove ere, kada dolazi Islam na ovo područje i kreće druga priča. No eto, zadržali se i do dan danas iako ih ima sve manje, jer se uglavnom žene između sebe s obzirom da Islam ne odobrava brakove sa ljudima druge vjere ukoliko će osoba zadržati svoju staru religiju.
Kod njih je svjetlost početak svega, pa je tako simbol vječne vatre smješten u jednom od njihovim hramova i navodno se ta vatra nije ugasila stotinama godina, postoji čovjek kojem je jedina briga održavati tu vatru neprekidno.

Još nevjerojatnija su im groblja i mjesta gdje pokapaju svoje mrtve. Iako im je Iranska vlada zabranila tradicionalni način pokapanja, oni se ponose upravo tim svojim načinom. Zovu ih Tornjevi šutnje. Zamislite veliku građevinu oblika valjka koji u promjeru ima 40 metara. Na vrhu je otvorena, nema krova a na sredini ima veliku rupu.  Mrtve bi donosili na vrh i stavljali ukrug oko rupe i čekali da lešinari pojedu ostatke, dakle sve osim kostiju. Na taj način su mogli spriječavati širenje zaraze među ljudima. Kosti bi bacili kroz rupu i palili ih u podnožju, tako da je uvijek sukljao dim iz tih valjkastih građevina. Obično su te građevine bile na rubnim dijelovima grada, tako da smo ih vidjeli nekoliko na ulazu u grad. Danas su turistička atrakcija.

Da bi doživljaj bio veći i bolji, uzeli smo vodiča na cijeli dan i platili 20 dolara, te saznali sve iz prve ruke, jer se radilo o mladom Zoroastrijancu, koji je bez dlake na jeziku govorio prošlost svog naroda, a i budućnost koja nije svijetla. Bilo je tu dosta i političkih komentara.

Par stvari je još u gradu koje ne treba propustiti, uz veličanstvenu džamiju, tu je i jedan mauzolej, zatim zatvor koji je navodno gradio Aleksandar Veliki i naravno bazar. Shvatili mi da naš vodič zna puno, pa ga angažirali i sutradan, ovaj puta s vozilom, platili 40 dolara za vožnju naokolo i njegovo vođenje na izvrsnom engleskom jeziku.

Prvo nas je odveo u Chak Chak, sveto zoroastrijansko mjesto/planinu , gdje se nalazi hram svjetla, visoko u brdima. Umor nas je savladao dok smo se popeli gore, nakon vožnje od sat vremena do tamo, ali cijeli kompleks izgleda famozno, kao i pogled koji puca na dolinu ispod nas. Pustio nas stari čuvar u hram, malo smo se osvježili izvorskom vodom, legenda kaže da su to suze kćerke zadnjeg perzijskog vladara koja se ovdje htjela skriti od invazije Islamista, pa se molila Bogu, a on je za nju otvorio planinu i sakrio ju unutra. Ovo mjesto je izuzetno posjećeno ljeti kada dolaze hodočasnici iz svih krajeva Irana i Indije.

Nastavili smo dalje prema Meybodu, koji je 50-tak kilometara udaljen od Yazda i ima nekoliko prekrasnih starih građevina. Na kraju smo mu rekli da nas odvede negdje gdje inače ne vodi turiste i on nas je odveo u napušteno selo u pustinji odakle potječe njegova obitelj.

Naime, selo je prije 40-tak godina izgubilo sve dotoke vode i stanovnici su ga jednostavno napustili. Tako smo se šetali po krovovima kuća od blata i cigle koje su dijelom prekrivene pustinjskim pjeskom, vidjeli kuću u kojoj se rodila njegova majka, gledali kako samo par kilometara dalje postoji život u drugom selu jer njihov dovod vode još funkcionira, no kod njegovih predaka nažalost nije bilo tako.

Sve to smo okrunili pregenijanim ručkom u jednoj obližnjoj zalogajnici koja je nekad služila kao stanica za karavane tj. tu su se odmarali putnici s devama koji su išli prema Indiji i Kini. Ako se ikada uputite prema Yazdu, preporučam da aganžirate ovog vodiča : Siamak Kolahdouz; mob. 0098 913 154 08 87, mail: Seyamkk@yahoo.com.

Što se tiče smještaja, moram preporučiti Slik Road Hostel, jer je to bio upravo onakav hostel kakav očekujete u srcu Irana. Tradicionalan u smještaju i ozračju, sa proaktivnim gazdom koji sve ali baš sve može dogovoriti, sa predivnim krovovima na kojima se nalazi i restoran gdje se možete odmarati na laganom večernjem povjetarcu prateći sunčeve zrake kako padaju za obližnje planine, dok vam iz obližnje džamije stiže poziv na molitvu sa minareta.

Tu smo upoznali i jednog neobičnog mladića, Afganca izbjeglicu, koji radi u hostelu za hranu i smještaj, jer kao izbjeglica nema papire i ne može naći bolji posao tj. plaćeni posao. Ne smije se vratiti u Afganistan jer bi tamo bio ubijen s obzirom da pripada nepoželjnom plemenu, iz Irana ne može nikuda drugamo jer nema nikakvu putovnicu i otprilike je zatočen na ovom mjestu, možda i doživotno.

Koristi svaku priliku da komunicira sa strancima i uvježbava svoj engleski jezik, jer se ipak nada da će nekad negdje i njemu svanuti. Vrlo je ogorčen na političare i vojsku, no s druge strane ne bježi od činjenice da je Iran prenatrpan izbjeglicama iz Afganistana i Iraka, pa ni sami ne znaju kako riješiti taj veliki problem. S njime bi sjedili u kasnim večernjim satima, pijući čaj i slušajući priče koje odista idu u red znanstvene fantastike za naše pojmove ljudskih prava, prava na izbor, slobodu kretanja...tužna priča, no drago nam je bilo da se i to dogodilo. Red je krenuti prema našoj posljednoj destinaciji, Shirazu.

Iran za početnike - četvrti dio

Napustiti Esfahan nije bilo lako, no idemo u pustinju. Naše slijedeće odredište je pustinjska oaza Garmeh, čuli nešto o tome, pa rekoh ajmo vidjeti i to. Do tamo idemo busom, ovaj puta Mercedesovim, jer Volvo bus ne ide u tom smjeru. Razlika je u cijeni, starosti, udobnosti i postojanju klime, Volvo je tu puno bolji i moderniji. Prvo moramo stići do gradića Khura, 300 km prema istoku, cijena prava sitnica, 10 kuna. Bus poluprazan, polako se vuče kroz prašinu i pustinju, stane ponekad da bi pokupio kojeg putnika ili da bi se mi osvježili, toalete uglavnom izbjegavamo na tim stajanjima, jer rijetko ima vode. U vožnji vozač primjeti kornjaču na cesti, pa se vozi jedno 200 metara u rikverc da ju pokupimo, Iranac s plavim očima izlazi po nju, svi se slikamo i veselimo, kao da je to svjetsko čudo.

Dva dana prije smo nazvali vlasnika, Ateshoonija, i najavili dolazak, Oaza je otvorena u proljeće i jesen, ljeti je neizdrživo pa nema nikoga osim životinja i dva čuvara. Sada je sezona i dobro je da smo se najavili malo ranije. U Khuru će nas čekati taksi i prebaciti do Garmeha.
U busu je i jedan mladi francuski par koji ide u istom smjeru, pa odlučimo da ćemo istim taksijem, podijeliti trošak, do oaze ima pola sata vožnje, večer je več pala, stižemo na odredište.
Ulazimo u objekt koji je napravljen od blata, prije tko zna koliko stoljeća, ali vrlo dobro uređen iznutra i održavan izvana. Ovo odmorište drži jedna pomalo nekonvecionalna iranska obitelj umjetnika i to se vidi s vrata. Glava obitelji pozdravlja sve goste, bez obzira na spol, majka obitelji sprema hranu, nema nikakvog pokrivala na glavi, pa odmah sugeriraju mojoj suputnici da se ovdje može i opustiti i maknuti sa sebe sva pokrivala.

Umjesto prozora, na velikim otvorima su mreže koje puštaju zraku da neprestano struji kroz objekt, ali i da spriječava pustinjski pijesak i koje kakve insekte da nam zagorčaju život.

Sviđa mi se jako. Gledam u daljinu i mislim na ljude s posla. Koliko bi ovo samo svima značilo da se dođu skulirati na par dana. Priroda, puno drugačija nego ono na što smo navikli, hrana toliko dobra, domaća, kakvu do sada nismo jeli u restoranima, u neograničenim količinama. Boravak ovdje vas košta oko 25 EUR-a po danu, tri obroka, spavanje i odmor.
Naravno, izuvamo se prije nego sjednemo na stol, jer je ovdje sve u tradiciji, pa tako da nema klasičnog sjedenja za obrokom, nego postoji dio gdje svi sjedimo na podu tj. tepihu, zavalimo se u jastuke, dofuramo hranu i piće i guštamo.

Tu je i jedna francusko-iranska obitelj, vrlo zabavni s puno iskustva o ovoj zemlji, jer je žena rođena Iranka, puno saznajemo od njih uz čašicu čaja, te zvuke daire koju svira mlađi sin i tako pojačava nevjerojatnu kombinaciju podražaja u istom trenutku.
Smještaj je također tradicionalan, kao da spavamo u golubarniku, sanitarni čvor je čist i uredan, posluga efikasna i na usluzi. U dvorištu dvije deve, par pasa, oko oaze palme, ali nažalost sve crne, jer su se smrzle ove zime i kao posljedica toga, zapaljene kako bi se oporavile tj. prepustile mjesto onima koje će iznova izrasti. Svejedno, šetnja po okolici je čarobna i opuštajuća, prati nas gazdin pas, ničim izazvan.

Sutradan idemo na izlet na slano jezero, ustvari isušenu površinu u pustinji koja izgleda kao da je netko preorao bijelo blato, vozimo se po cesti toliko pustoj da joj ne vidiš kraja, s obje strane pustinja.
Nedaleko je i tvornica soli, njemci gradili i kopali kanale, pa sad to izgleda kao da je neki drugi svijet, plava prozirna voda, puna soli.

Jahanje na devama po pustinji, nezaobilazni je doživljaj i ovdje, u daljini se vide deve koje slobodno trče po pijesku.

Posjećujemo i pješčane dine. Tu se nema što reći, sjedneš i mozak baj baj, sve je tako irelevantno i sve brige nestaju u tom beskraju pijeska i sunca. Ložimo vatru, sjedamo oko nje, jedemo neke slatke domaće proizvode, gazdin sin uzima daire i kreće ritmika zvukova udaranja, pomiješana s pustinjskim vjetrom, kao da nas nema, toliko smo mali ispod zvijezdanog neba. Teško je opisivati sve ovo, možda pustiti slikama da pokušaju dočarati barem dio ovog iskustva.

 

Iran za početnike - treći dio

Ranojutarnji let zahtjeva i rano budjenje, lov na taksi, pregovaranje oko cijene do aerodroma (2 EURa) i check in, te prvi let sa iranskom nacionalnom kompanijom. Letimo preko Tehrana do Esfahana. Karta 40 dolara, jeftilen. Novi uredni Airbus, brza usluga i ne tako dugi let do Tehrana. Presjedamo i moramo čekati idući let par sati. Gledam na elektornsku ploču sa odlascima i vidim da ima neki let za Esfahan za pola sata. Mislim si ja, ajmo probat. Ulijećemo na check in, pojašnjavam da imamo karte za kasniji let, ali eto ako ima mjesta, da nas ubace na ovaj. Lik ni ne trepne i kaže da nema mjesta, no dobro barem sam probao i složim najtužniju facu na svijetu. Odmaknemo se od šaltera i gledamo što bi mogli raditi na aerodromu par sati. Za pola minute nam pristupa lik u nekoj službenoj aerodromskoj uniformi i pita kako nam može pomoći. Ja mu pojašnjavam da smo se htjeli ukrcati na raniji let za Esfahan, a on mi kaže da krenemo za njim. Dolazimo opet do check in šaltera i on daje neku uputu liku koji nas je odjebao. Mislim da smo ukrcani...i dajemo torbe, dokumente nas niko i ne pita, sigurnosnu provjeru prolazimo bez da bacamo boce vode i ostale preglede na evropskim aerodromima i eto nas u avionu, zahvaljujući ljubaznosti iranskog avio službenika.

U Esfahanu smo već ranije rezervirali smještaj u starom dijelu grada (Dibai house), u kući iz 16.stoljeća koja je preuređena u mali butik hotel i to će biti najskuplji smještaj na ovom putu, cca 50 EURa, no po slikama na netu, isplati se, kao da smo se vratili u 1001 noć. Na aerodromu nam taksisti nude razne opcije, za ovaj mali hotel nitko nije ni čuo, iako imamo adresu. Taksist nas vozi po grad, gubi se par puta, dok konačno ne dođe do neke džamije, iskrca nas van i pokaže prstom smjer u kojem trebamo ići. Ranac na leđa i potraga po uskim uličicama, gubimo se barem 4 puta, tražimo lokaciju već pola sata i konačno nam neki od susjeda ovog mini hotela, pokaže da smo tu ispred njega, ali nema nikakvog velikog natpisa na engleskom jeziku pa ne kužimo.

Pozvonimo na mala vrata, jedva prolazimo kroz njih s ruksaskom na ledjima i nakon par koraka se nadjemo u tako čarobnom dvorištu da odmah shvatimo zašto ćemo platiti više nego drugdje. Stilski sređeno, tradicionalne boje, bazen u središtu dvorišta, baš kako smo i viđali u starim kućama pretvorenima u muzeje. Sobe uređene u istom stilu, bijela boja dominira, namještaj isto prilagođen, i konačno zapadnjački toalet, jer je vlasnica ustvari polu španjolka polu iranka, i čim smo ju ugledali znali smo da je ovo mjesto gdje postoji malo veća tolerancija i opuštanje u odjevanju. Pogled iz dvorišta puca na ogromni ukrašeni minaret iz obližnje džamije koji ukrašen zelenim svjetiljkama daje sasvim drugačiju sliku noću. Nešto stranih turista, francuza i kanađana, se mota po dvorištu, sunce grije, ponašamo se poput mačaka, lijeno sjedeći i grijajući se od prvih proljetnih zraka.

Esfahan je dragulj, kažu oni, to je 'pola svijeta', nekad na tradicionalnim rutama puta svile i puta prema Indiji, danas je najposjećeniji grad u Iranu kad govorimo o turizmu. Razloga je pregršt.
Uskim uličicama se probijamo kroz centar grada, nailazimo na bazar na kojem nema što nema, upravo kako i treba biti na Orijentu. Centralni dio grada čini jedan od najljepših i najvećih trgova na svijetu (90.000m2). U srednjem vijeku, ovaj grad je bio glavni grad Perzije, pa nije čudo da se sve bogatstvo koncentriralo ovamo, ostavljajući upečatljive arhitekturalne majstorije za povijest, kojima se i danas divimo.

Centralni trg ima velike bazene na središtu s fontanama, jednim dijelom ga okružuje bazar sa pregršt malih dućana u kojima se prodaju tradicionalni suveniri poznati za ovaj dio svijeta, dvije prekrasne džamije i ogromna palača. Na njemu je uvijek puno ljudi, pogotovo u večernjim satima. Na njemu će vas sigurno zaustaviti neki mladić, koji će vam na perfektnom engleskom jeziku pojasniti da je student i da pomaže bratu u dućanu s sagovima i čilimima, te vas pozvati da bez obaveza posjetite upravo njegov dućan. Više turista znači i više ljudi koji vas povlače za rukav da kupite nešto. Iako smo se dogovorili da nećemo kupovati tepihe, nismo mogli odoljeti jednom takvom pozivu i imali smo sat vremena prezentacije najljepših mogućih ručno rađenih tepiha, koji ktome i nisu nešto skupi. Sve može, i plaćanje karticom i pakiranje i dostava u zemlju iz koje dolazite i pregovaranje, no ipak smo ostali nepopustljivi, te kupili tek par pokrivača sa nevjerojatno bogatim uzorcima.

Cijeli trg je obojan u plave boje, koje dominiraju na palačama i džamijama, i upravo ta tradicionalna plava boja je zaštitna u suvenirima npr. razni tanjuri, koji se ručno iscrtavaju i pale da se boja ne uništi, pa tradicionalne minijature nacrtane na kutijicama od devine kosti, pa koje kakvi ukrasni dijelovi za kućanstvo. Odlučujemo kupovati kod lika koji sam proizvodi sve te stvari, čisto da dobijemo bolju cijenu i da dio zarade ne ide preprodavačima. Dobijemo samo 20% popust, ali ukupno smo vrlo zadovoljni, jer usporedba s ostalim cijenama kaže da smo vrlo dobro prošli.

Esfahan je pun predivnih parkova u kojma domaći vole provoditi vrijeme, bilo da se šeću, bilo da sjede na travi i piju čaj ili jedu hranu, kao da su na pikniku. Dođemo i mi tako u jedan od parkova, izaberemo sunčani dio travnjaka, i iako se pokušavamo uklopiti u masu, ne možeš nas fulat, očito smo stranci. Ležimo tako na travi, kad iz jedne grupe ljudi koji su sjedili blizu nas, dolazi jedna starica sa malim tepihom i daje nam da legnemo na njega, a ne na travu. Novi šok, ali već nam je jasno da su iranci jednostavno topli i otvoreni i prijateljski nastrojeni ljudi. Naravno, politika je druga stvar i o njoj uopće ne želim govoriti, jer dojam koji ostavlja prosječni čovjek na ulici ili parku, je naprosto toliko drugačiji od svega na zapadu, da nam je ponekad i neugodno.

U tim parkovima također ima starih zgrada i muzeja, tako da je na svakom koraku prilika da se nešto vidi ili nauči. No kad smo došli do rijeke, tu smo tek došli u stanje zena i smirenosti.

Nekoliko predivnih mostova na dvije razine, svi iz 16. ili 17. stoljeća, ispod njih čajane, doslovce sjedite na rijeci koja teče oko vas, pijete čaj, neka egzotična glazba odjekuje sa mosta, ljudi sjede i opuštaju se ili šeću uz rijeku ili pak poneki par koji očijuka naočigled javnosti. Kad smo prvi puta sjeli u čajanu, mislim da smo sjedili bez riječi sat vremena, i samo otpuštali stres, muku i nauku. Idućih sat vremena smo gledali ljude, komentirali ljepotu doživljaja i shvatili da je 3 dana u ovom gradu premalo, pa smo se svaki dan nakon obilaska grada vraćali na ovo čarobno mjesto i svaki puta je doživljaj bio drugačiji, potpuniji, iskreniji. Jedan mlađi lik nam ulijeće i kreće razgovor, pričamo o svemu i svačemu, o tradiciji, o modernom životu, o problemima mladih, o tome kako je kod nas, kulturološke razlike su velike, pa se čovjek čudi većini stvari o kojima mu pričamo.

Šetnja po armenskoj četvrti (Jolfa) je doživljaj za sebe, iako ih nema puno, utjecaj je očit, vidi se da si na istoku, ali opet je nešto različito, i ljudi i građevine i katedrala i restorani...naravno, nismo propustili probati niti armenske specijalitete u restoranu gdje nas je gostio Indijac sa dugogodišnjim iskustvom u ugostiteljstvu. Poslao bi pola naše obale na edukaciju kod ovog lika, toliko je bio uslužan, ljubazan i stručan da smo mu ostavili najveću napojnicu ikada.

Odlazimo do Abbasi hotela, guštamo u njegovom raskošnom vrtu ispijajući čaj i jedući slatkiše, fotoaparat radi kao lud, ali smo svjesni da prenijeti mali dijelić ove opuštajuće srednjovjekovne atomsfere se čini kao nemoguća misija. Vidimo tu dosta stranaca koji ipak žele velike hotele s puno posluge i vrhunski komfor, no mi se zadovoljavamo središnjim dijelom hotela, njegovom brižno uređenom vrtu u kojem vas goste i dvore kao da se upravo vi šah i šahica. Hotel je star preko 300 godina, što reći drugo nego famozno.

U jednom od restorana nam lik donosi račun za večeru na perzijskom, ja mu dajem lovu, on vraća kusur. Kako sam u međuvremenu naučio prepoznati njihove brojeve, shvaćam da nije vratio dovoljno, pa ga pozovem, te mu ukažem na to, vidi se da mu je bed, jer očito ostali stranci ne idu toliko daleko, vraća ostatak sa osmjehom, stoga nema napojnice.

Na večernjoj šetnji po glavnom trgu nas zaustavlja dvoje mladih ljudi, studiraju engleski a rijeko imaju prilike pričati s nekim strancem, pa bi htjeli malo čavrljati, zašto ne?!
Sutradan se upozajemo s likom koji je dizajner, pa nas poziva da s njim i njegovom ženom i sinom odemo na večeru, pridružujemo im se i provodimo predivnu večer koja kulminira njihovim pozivom u svoj dom. Ponoć je, mislim ja, pa nije li malo kasno, odbijam prvi puta, poziv se ponavlja, odbijam drugi puta, poziv se ponavlja, i onda prihvaćamo, tako je kaže Lonley planet, pristojno prihvatiti poziv ako se dogodi tri puta.

Dolazimo u moderniji dio grada, stan je preko 100m2, žena se ispričava što im je stan malen, ali da nagovara muža da kupe veći. Dok nam ona kuha čaj, muž se ide pomoliti zadnji puta za taj dan (mislim da je to peti puta), ja gledam po ogromnom boravku, brojim kauče i fotelje i vidim da se tu može smjestiti barem 25 ljud bez većih problema. Kažu nam da se Iranci vole družiti i da se obitelji često nalaze unutar svojih domova i imaju fešte i da je normalno imati tako veliki boravak. Iako se on čini vrlo modernim i otvorenim, žena je i dok smo mi bili kod njih bila obučena u čador, prekrivena crnim plaštom, njemu to očito tako paše. Klinac je hiperaktivan i cijelu večer nam pokazuje svoje dječije crteže, ima talenta, očito je na oca.
Inače nas ljudi zaustavljaju na cesti, pitaju odakle smo, žele se slikati s nama ili samo popričati. Zanimljve su i frizure kod mlađih ljudi, sva kosa mora ići u zrak, neki novi trendovi ili pak samo neki poznati Iranac ima takvu zurku pa se prenosi i kod mladjih.

Nekako nam je žao da napuštamo ovaj grad, očito smo ga trebali ostaviti za kraj, no sutra krećemo prema pustinji i oazi, tko zna što nas sve čeka na ovom putu.

Iran za početnike - drugi dio

 Nakon Tehrana smo odlučili krenuti na sjever, u brdovitije krajeve. Najbolji način je bus, da malo vidimo zemlju i osjetimo kako funkcioniraju prometne infrastrukture van glavnog grada. U tako velikom gradu je vrlo bitno pogoditi pravu autobusnu stanicu sa koje voze busevi u željenom smjeru. Čim nas je taksist izbacio na stanici nekoliko ljudi nam prilazi i izvikuje imena destinacija, te provjerava jesmo li zainteresirane mušterije, nitko ne viče Rasht, pa ja vičem umjesto njih, jedan od njih me lovi za ruku i vodi nas do busa, usred velike gužve ljudi i prometala i doslovce nas ugura u bus koji kreće onog momenta kad smo sjeli na dva prazna sjedala. Vozni red za buseve i nije nešto čime se treba brinuti, barem kad su u pitanju relacije između većih gradova.

Cijene prijevoznih karata su toliko niske da samo potvrđuju luksuz zemlje koja je bogata nalazištima plina i nafte. Do Rashta ima 300km, a karta košta 25 kuna. Iz nekog blesavog razloga u Iranu se novac ne može promijeniti u svakoj banci, pa smo tako u banani jer imamo samo dolare i eure, a trebamo domaći novac, Rial. Za 100 EUR-a, već si milijunaš po njihovim novčanim jedinicima i odmah dobiješ bunt love koju ni teoretski ne možeš ugurati u novčanik. Nakon par sati vožnje, iskrcavaju nas u Rashtu na nekoj raskrsnici, mi idemo dalje prema Masulehu, ali prije toga trebamo lovu. Neki taksist nas lovi i pregovaramo da nas odbaci direktno do Masuleha, iako smo svjesni da ćemo to platiti puno više nego nego da nadjemo neki lokalni bus, no tek to će biti problem. Prvo mu objasnimo da nas vozi u banku. Problem prvi! Sve banke rade dvokratno, a 2 su sata popodne. Problem drugi! Gdje god pitamo, šalju nas u drugu banku, pa tako obilazimo 5 banaka i nitko ne mijenja novac i svi te šalju drugamo.

Tako je to kad nema turista, nema ni potrebe za mjenjačnicama. I onda stiže spas. Jedna mlada žena nam prilazi tj. prilazi mojoj suputnici i pita može li pomoći, mi kažemo da trebamo promijeniti lovu, a ona kaže da ima jedna mjenjačnica u gradu i da ona upravo ide tamo, pa nas može povesti. Pričamo s njom, kaže da je inženjer tehnologije i da se sprema u Dubai na novo radno mjesto, engleski joj je izvrstan i vrlo je ljubazna. Konačno smo došli do Riala i sjedamo u taksi koji nas vozi do sela Masuleh, kojih 50-tak kilometara udaljenim od Rashta.

To malo mjesto je toliko posebno i divno, kao i cijela ova regija, jer zbog blizine Kaspijskog jezera (40km) uvijek je vlažno, te je flora i fauna puno drugačija nego na jugu zemlje gdje dominiraju pustinje. Kažu da je ovaj kraj omiljeno izletište za ekipu iz glavnog grada jer upravo ovdje mogu udahnuti svježeg zraka koliko žele.

Masuleh je smješten na obroncima jednog brda i cijelo je selo napravljeno po stepenastom principu. Ono što je krov jedne razine kuća, za drugu je to ulica i tako se penje na nekoliko razina, fora je kad hodate po nečijem krovu, a ustvari ste na ulici. Kućice su stare i ima ih koje su lijepo obnovljene u starinskom stilu. Turista ima u tragovima, ali se vidi da ovaj gradić živi upravo od njih, nekoliko pansiona, restorana, predivnih šetnica, magla koja prekriva vrh brda, i naravno dodatni džemperi su potrebni. Ovdje ni sve žene nisu obučene u totalnu crninu, vidi se razlika, ali je tradicija ipak tradicija. Gledamo kako se tradicionalno peče kruh bez kvasa, guštamo u toplini tih tankih ploča dok ih gramzivo jedemo, s plaćemo cijenom u lipama.

U podnožju sela je busna stanica gdje nas ostavlja taksist koji nam uzima 10 dolara iako realno put košta duplo manje, no barem nismo još dva puta presjedali. Pokazat će se do kraja putovanja da je to jedini put kada smo pretplatili uslugu.
Sad treba naći smještaj. Prilazi nam čiča od svojih 80-tak godina, i maše nam rukom da krenemo za njim. Ne govori ništa osim perzijskog, pa je pitanje kuda nas vodi, no poučeni iskustvima, sigurno nam nudi smještaj. I tako se krenemo penjati brojnim stepeništima i prečacima izmeđi kuća, prođemo nekoliko nivoa i eto nas ispred njegove kuće. Pokazuje nam sobu s kuhinjiom i toaletom, traži 10 dolara, pregovaramo i dođemo do cijene od 8 dolara za noćenje za dvije osobe. Ovo me podsjeća na naše nonice na kolodvorima po Dalmaciji.

Spavamo na debelim velikim spužvama, nema klasičnih kreveta i imamo hrpe jorgana. Sunce se još provlači kroz prozore i konačno možemo odahnuti. Osjeti se da je ovdje tempo života puno ležerniji i sporiji u odnosu na gradove i drago nam je da smo odlučiti potegnuti toliko na sjever.
Naravno, nismo tu došli ležati, pa odmah krećemo u istraživanje mjesta, lutamo po uličicama i krovovima, gledamo ponudu u restoranima, ugledamo jedan dućan gdje radi vrlo ljubazan lik koji nam malo govori o mjestu, naravno, poput svih domaćina, pita nas odakle smo, mi kažemo iz Hrvatske, a on će odmah BRANKO IVANKOVIĆ! Sreća naša da je i ovo nacija luda za sportom, i da je naš nogometni stručnjak bio vrlo cijenjen u ovoj zemlji, pa na spomen naše nacije, odmah dobivamo razvučene osmjehe. Teško im je locirati gdje se nalazi ta mala zemlja, ali nije ni bitno, dobrodošli smo svuda gdje idemo.

Srećemo grupu stranih turista, amerikanci, nitko mlađi od 60 godina, valjda se jedino zrelija populacija ne boji putovanja u ovu 'silu zla' kako je svojedobno Bush nazivao Iran.
Restorani su svi vrlo tradicionalno uređeni i hrana koju nude je svugdje ista, međutim, kako smo blizu najvećeg jezera na svijetu, ovdje je ponuda ribe i više nego zavidna, pa se odlučujemo kušati specijalitete ove regije i ne žalimo ni trenutka. Doduše, naruždbe su uvijek virtualne, jer nemamo pojma što naručujemo, jer ne znamo čitati jelovnike, koji su često prepuni lingivističkih pogrešaka i čudnih izraza na engleskom jeziku. Cuga je isključivo bezalkoholna, ovdje se muslimanski zakoni itekako poštuju. Naravno, s vremena na vrijeme će vam neki bezočni taksist ponuditi vožnju ka lokalitetu gdje se možete napiti pravog piva, ali rizik da vas uhvate i deportiraju iz zemlje je jednostavno prevelik da bi se igrali. Poštuj zakone i sve će biti ok.
Nakon dva dana guštanja u selu i okolici, spuštamo se do Rashta, ovaj puta lokalnim prijevozom, koji nas košta manje od 3 kune (sad smo tek svjesni koliko nas je taksist oženio, ali nema veze), no mini bus je toliko pun, a pravila tko smije sjediti kraj koga se itekako poštuju, pa tako kad uđe sama žena, onda smije sjesti jedino kraj druge žene, pa se tako nekoliko puta izmjenjujemo u sjedalima, zabavno je u svakom slučaju. Presjedamo u nekom gradiću i idemo taksijem u kojem su još 2 čovjeka pa nas i to košta po jednu kunu jer ne želimo ekskluzivu i plaćanje 10 puta veće cijene.

Rasht je pun parkova i zelenila, osjeti se dašak vjetra s Kaspijskog jezera, tržnice pune ribe i naravno ljudi kao da ste u milijunskom gradu, iako smo mislili da je to neka provincija. Hoteli su skupi, ne u usporedbi s našim cijenama, nego s iranskim, ali kako ćemo prenoćiti samo jednu noć, biramo neki jeftini hotel u kojem nema niti jednog ženskog gosta, pa se moja suputnica osjeća privilegirano, ali i oprezno. Tuševi su toliko opskurni i van sobe, da razmišljamo da li da smrdimo jedan dan duže ili da se ipak nekako osvježimo.

Nakon izvrsne ribe, jogurta, povrća i prebolesno slatkog deserta, šećemo se gradom i naravno izazivamo brojne poglede domaćih ljudi, nenaviklih na strance, ali nikako u smislu čuđenja ili neprijateljstva, nego više znatiželje i nevjerovanja da stranci uopće dolaze ovamo. Kad nas pitaju na ulici odakle smo, u pravilu uvijek pitaju jesmo li Njemci ili Amerikanci, no naš odgovor ih i dalje iznenađuje, ali nama stvara veselje. Sutra letimo za Esfahan, kažu najljepši grad u Iranu, možda i u cijelom muslimanskom svijetu, pa smo i sami malo uzbuđeni.