Kazakhstan za početnike 1 - galerija

Coffidelia - omiljena terasa

Najveći otvoreni rudnik ugljena na svijetu

Stepa

Almaty

Kad si pijan na bazenu

Šašlik iliti roštilj

Let balonom

Ukrcavanje

Kako sam oćelavio!!

CRO vaterpolisti u Almaty

Pogled iz balona

EP Nogomet, navijamo za Ruse

Najstarija katedrala u Almaty

Ajmo na vjencanje

Narodno kazalište

Za dublji džep

Unutrašnjost kafića u Almaty

Sad ćemo da papamo

Almaty, pogled s mog prozora

  

WC u restoranu

Čarinski kanjon

Čarinski kanjon

E tu se našopingirao

Jabuka - simbol Almate

Gazda države

Ulični svirači

Unutrašnjost kafića u Almaty

Dubai za početnike - Oaza pretjerivanja i samougađivanja

Burj Al Arab

Kad puno putuješ, dosta ljudi koji imaju love te često upitaju: jesi bio u Emiratima? Dubai? Abu Dhabi? Nisam, moj je odgovor, nije to moj fah, ne zato što je lova u pitanju, nego zato što ne vidim smisao u putovanjima koji jedino za cilj imaju sveopću potrošnju dragocjenih resursa (čitaj love). Za ljude u Kazakhstanu je Dubai idealan, pogotovo za srednju klasu i one malo iznad toga. Mogu se sunčati i kupati dok je u Kazakhstanu debela zima, mogu potrošiti lovu na fine, ponekad bespotrebne stvarčice i nije im tako daleko, svega 4 i pol sata leta. Generalno, to im je i najbliže ljetovalište, tako da sve to za njih ima itekako smisla. Ekipi s Balkana su Emirati vjerojatno nešto drugo. Međutim, kad i sam živiš u Kazakhstanu i smrzavaš se pola godine, dođe i tebi da se malo ugriješ za produženi vikend i eto mene, kako popuštam vlastitim idealima i spemam se u oazu pretjerivanja i samougađivanja (ne znam ni da li postoji službeno ova riječ, ali razumjemo se?!).

Pogled na Dubai Mall s 124.kata

Opet let AirAstanom, ovaj puta u Abu Dhabi, koji je svega sat i pol vožnje od Dubaija autom. Pitanje je kako doći do ciljane destinacije a da ne platiš puno za taksi, koji i nije preskup, ali opet...kako to biva..netko poznaje nekog i eto me uguranog u auto s vozačem i dva Gruzina i vozimo se na potpuno osvjetljenoj autocesti između ova dva emirata, naravno neka verzija džipa, pa mi postaje jasno zašto se Kazakhstanci ovdje osjećaju kao kod kuće. Dovoze me do ulaza u moje hotel, gdje me ovaj puta čeka suputnica s kojom imam podjednak DNA.

Dubai Akvarij

Jedna korisna digresija oko vize, leta, hotela: hrvatima treba viza za Emirate i obično se kupuje preko putničke agencije kao dio paketa s hotelom i letom. Pitanje je kako to izbjeći jer naravno da agencije pokušavaju sve to upakirati da se manje mučite a više platite?! Zašto bi? U Zagrebu postoji podružnica agencije iz Srbije koja posreduje izdavanje vize za Emirate, ja sam sve riješio mailom i bez problema ušao u zemlju, čak sam platio manje nego što traže agencije u Kazakhstanu. Na ovaj način sam biraš svoj hotel putem nekog web pretraživača gdje su cijene puno niže nego u klasičnim agencijama, a let prilagođavaš mogućnostima, da li preko Beograda, Beča, Istanbula ili nešto drugo, nema veze, u mom slučaju je bio direktni za svega 200njak Eura.

Burj Khalifa noću

Izabrati hotel u Dubaiju nije ni lako, ali nije ni problem ako znaš zašto ideš tamo. Prvo, količina hotela s 5 zvijezdica je nenormalna i naravno da nisu svi dorasli tim standardima. Naravno, ima i hotela koji to značajno premašuju, ali nekako brijem da ljudi koji si mogu priuštiti noćenje u Burj Al Arabu i ne čitaju blogove po netu nego to radi netko za njih (cijena noćenja je tamo prava sitnica, svega 17.000 kuna), ali bar se taj hotel reklamira kao prvi na svijetu sa 7 zvijezdica iako takva klasifikacija i ne postoji. Ono što svaki pošteni turist napravi je da ode do tog hotela, poslika ga iz daljine zbog njegove ljepote i arhitekturalne mašte i ide dalje do svog, pristojnog hotela od svega 5 zvijezdica. Obično su hoteli u Dubaiju raspoređeni ili na Jumeirah plaži pa imaš pogled na more, privatna plaža pod nosom. Ili su pak u blizini velikih šoping centara, ponekad čak i u okviru istih, kako bi se u šoping spustili liftom i isto tako istovarili vrećice u sobi, nakon uspješnog šopinga, bez da izlaziš na vrućinu ili da trošiš lovu na taksi svaki puta kad ideš nekud van hotela.

Stari Dubai

Novi, supermoderni, efikasni, brzi i čisti metro je još jedno malo čudo Emirata, uglavnom je nad zemljom i uglavnom se njime vozi narod trećeg svijeta (ili nekog još daljnjeg), radna snaga iz jugoistočne Azije, Pakistana, Indije...robovi ovog naftnog carstva. Ima i nešto turista kojima je vožnja metroom više fora nego korist, jer praktički jedna i pol linija i ne pokriva sve kuda bi se uputio. Ali treba se provozati, fora je i dobar je pregled terena. Taksi, kao što rekoh nije skup jer nije ni benzin skup, ipak se tu nalaze najveće zalihe nafte na svijetu (mislim, tu negdje u okolici), svi auti su novi i čisti, svi imaju obavezu uključiti taksimetar i svi vozači su naravno iz tih zemalja istočnije od Emirata. Dok pričamo na hrvatskom u autu, vozači prvo pomisle da smo Rusi, koji su vrlo česti gosti ovdje, pa onda nije baš lako objasniti da smo iz neke male zemlje tamo na Balkanu.

Pogled s Burj Khalife

Još par o hotelima: iako su visoke kvalitete i puno zvijezdica, štogod mogu, naplaćuju dodatno, doručak košta skoro ko pola noćenja, cijene korištenja wifi mreže su nenormalno visoke, ako poželiš nekud na izlet, voze te s autom od hotela i naplate 3 puta više nego taksijem, osoblje u hotelima je uglavnom iz Indije, a brate mili što ti znaju prodavati s osmijehom i pristojnošću neviđenih razmjera. Prijedlog je da ništa ne kupujte dodatno, nego uvijek možeš na doručak u blizini hotela, pogotovo ako si smješten pokraj šoping centra, gdje se obavezno nalazi hrpa restorana i fast foodova, kao što je i naš slučaj, jer smo za spavanje odabrali komšiluk Dubai Mall-a.

Bazar u starom Dubaiju

Ok, o Dubai Mall-u ne znaš što reći jerbo ako se nešto zove raj za šopingholičare, onda je ovo mjesto koje se nalazi još malo iznad raja. Apsolutno sve što zaželiš možeš kupiti ili barem probati i ogromno je i pre pre pre...(izaberi pridjev). Ulaskom unutra i prvom šetnjom od sat vremena te hvata amok (malajski meng-âmok ‚ u slijepom bijesu napadati i ubiti‘), značenje: "lud s nekontroliranim bijesom"), i shvatiš da ustvari ne želiš uopće ništa kupovati i gledati i muka ti je jer ne znaš kuda bi prvo a kuda poslije toga. Izlazim van na vrućinu, pušim da dođem k sebi i odlučim da ustvari i nisam očajna šopingholičarka i da ne želim potrošiti ni jedan dolar jer čim nešto kupim, ugledat ću nešto bolje. Radije obilazim akvarij koji ima najveću staklenu stijenu na svijetu i naravo da je u 'Ginisovoj' rekordnoj knjižici. Još bolje je otići na 124.kat najveće građevine na svijetu (Burj Khalifa) i pogledati svijet iz ptičje perspektive. I ona je u knjižici. Fascinira činjenica što na 124.kat dođeš za manje od dvije minute. Pogled upravo kao sa neba, ili skoro.  I to se dobro naplaćuje. Nevjerojatna je transformacija ove zemlje u svega 20tak godina i to se baš dobro vidi s vrha, okolo pustinja a ti u građevinskom i turističkom 21.stoljeću.

Vožnja marinom u Dubaiju

Da se skuliramo, odemo do starog dijela grada, u kojem valja više ne živi niti jedan Arap, sve su preuzeli ljudi koji ovdje rade za male pare i onda te male pare prebacuju svojim obiteljima u Indoneziji, Filipinima, Šri Lanci...ali neki šarm starih Emirata je ipak ostao, barem neko naličje starog bazara je tu, vožnja čamcem, daleko od one nove vreve i budućnosti koja je tu. Ili do plaže, iako je more sve samo ne čisto, uzimajući u obzir da grade umjetne otoke i uništavaju sve ispod površine. Ali koga briga, novac okreće svijet i ako se to gdje vidi, onda je to Dubai.

Dubai Metro

I na kraju popuštaš svemu tome i kreneš u peglanje kartice jer eto...baš vidiš nešto što ti treba (naprimjer duge gaće od merino vune koje su poslije dobrodošle na KZ temperaturama od 30 ispod nule), ili nešto što ti ne treba (hlače koje nikad nećeš obući jer si fulao boju i uopće nije tvoj stil), brendovi koje niti ne znaš jer inače ne kupuješ košulje od par stotina eura, cipele koje su ružne ali noga dobro diše, i sve tako pomalo i kupuješ novi Samsonite kofer od 20tak kila da sav šoping stane u nešto. I kad već misliš da pretjeruješ, ugledaš dio šoping centra isključivo za djecu bogataša i tamo Armani Junior, Gucci Kids itditd i pomisliš koliko novaca se okrene u dućanima u kojima je rok trajanja prerastanja robe svega par mjeseci?!?  Ima tu svega naravno, i jefitiniih dućana poput H&M gdje rade curke iz Indonezije, pa Zare gdje rade moderni mladići iz Libanona i Egipta i top dućani poput Vuittona gdje rade začešljane zgodne djevojke iz istočne Evrope. Čak se i po razini dućana vidi slojevitost društva, nevjerojatno!

Pjevajuće fontane

Ulaz u šoping mall

Ono gdje mi novčanik potpuno popušta je hrana a ovdje je ima u izobilju i svih mogućih nacionalnih kuhinja. Sjediti na terasi pokraj pjevajućih fontana (i to je naravno u Ginis knjižici kao fontana koja izbacuje vodu do visine preko 250 metara) koje svake večeri plešu i pjevaju na različitu glazbu svakih pola sata, i pritome kušati nešto fuzijsko i ukusno, e to je neprocjenjivo. Svako ima svoj fetiš, zar ne?! Dakle, u Dubai samo ako vam nije žao novčanika jer teško se možeš disciplinirati. Amok! 

Seoul za početnike - Gangham style

Dva čuvara palaće, oba živa!

Noćni Seoul

 Opet se nakupili neki državni praznici u Kazakhstanu i gledam gdje još mogu odletjeti bez presjedanja i bez procesa ishodovanja vize, a da opet nije predaleko...i eto čuda, mogu do Seoula u Južnu Koreju. Kako sam već bio u Sjevernoj, red je vidjeti i ekipu ispod 38. paralele. Nemam baš previše dana za posjet, ali dobro, 4 dana tamo je bolje nego u ovoj smrzotini od države. Asiana airliens vrlo pristojna kompanija, let svega 5 i pol sati (dakle, isto mi je ko da sam otisao u Istanbul), dolazak u Seoul i odma prvi šok!

Starija četvrt Seoula

Detalj iz hotelske sobe

Aerodorom je proglašen veće nekoliko puta kao najbolji na svijetu i kažu da je to najbolje mjesto na kojem se možeš zateći ako ti je let otkazan, jerbo ima sve i hrpa toga je besplatna. Najjače od svega je činjenica da na ulazu u aerodrom piše da je svakom putniku zagarantiran prolazak kroz formalnosti u trajanju do 14 minuta pri dolazku u Seoul i do 16 minuta prilikom odlaska. Da ne povjeruješ, nisam štopao ali bilo je brzo i tamo i nazad. Idem do grada busom koji staje skoro ispred mog hotela, snalaženje je lako jer skoro sve je napisano dvojezično zbog ogromne količine amera koji žive u ovom gradu, dapače, vojna baza je upravo smještena u gradu i to nedaleko od mog hotela u Itaewonu, centru noćnog života, raskalašenosti i dobrih (skupih) restorana.

Hotel mi je prekul, i stvarno ima neke nagrade za uređenje, sobe su prebolesne, sa hrpom stakla i ogledala, integriranom telkom i sve što od ove modernizirane tehnološki napredne zemlje i možeš očekivati. To se najbolje vidi u metrou o kojem neću ni pisati, jednostavno je nevjerojatno dobar. Uđeš unutra i svi baš svi imaju neku spravicu u rukama, čitaju, pišu, pričaju s nekim, gledaju tv, rade na mobitelu..mlado, staro, nema veze, nekog humanog kontakta i socijalnih aspekata nema, oni su odista otišli u 21.stoljeće  u pravom smislu te izjave. Koliko je to dobro ili ne, vjerojatno će i sami znati za par desetaka godina.

Puš pauza

Kult ljepote i mladosti je sveprisutan

Restoran na ulici

Kako je grad velik, tu se ima što vidjeti, i to se uglavonom odnosi na palače bivših vladara, koje su vrlo raskošne i vidi se ponos na prošlost, sve ono čega u Sjevernoj nema, jer eto, ko da se nikad nije ni dogodilo. Ovdje je malo tko uznemiren činjenicom da im se u susjedstvu gradi nuklearna bomba, jednostavno su navikli živjeti s činjenicom da sjeverna braća ne miruju, a ovdje sve raste i gradi se i razvija se. Konkunrecija je strašna, resutsa je malo, hrpa ljudi radi po cijeli dan za ne tako velike novce, jer ako ćeš se čime baviti ovdje, onda je to IT tehnologija, tako da moraš biti najbolji od najboljih da uživaš u plodovima svog rada.

Restorani su posebna priča, pogotovo tradicionalni, sjediš na podu i sam si spremaš hranu, pogotovo ako naručiš roštilj, jer se tada meso peče ispred tebe na stolu, pa ti malo promiješaš i kušaš usput. Dosta je kiseliša u svakom obroku i neki su odista nejestivi, ali red je probati. Shoping nije loš, ali opet skup. Limun košta previše....dolazi s druge strane pacifika, Kalifornija. Moda je vrlo osebujna, dapače, u cijelom tom uniformiranom društvu, javljaju se vrlo individualni stilovi, jer ljudi ipak žele biti istaknuti iz mase. Kultura je dosta amerikanizirana, što prisustvom, što činjenicom da dosta uvoze upravo od Amera, tako da taj dio priče i nije nešto bajan.

Staro i novo

Spomenik ljuljačka

Dobra fora su marketi, tržnice, pogotovo u predbožićno vrijeme, vrlo šareno i osebujno, i sa restoranima koji su praktički na ulici ograđeni samo prozirnim plastičnim pokrivalima, ali mirisi su zato mmmm. Ipak je bolje prilikom naručivanja zamoliti ne jako začinjenu hranu, čisto da ne bi obrok ostao netaknut. Noćni život prilično razuzdan i opet skup za naše pojmove, svi mogući oblici zabave su tu, valjda se moraju i otkačiti od toliko puno rada. Engleski dosta govore i hrpa je mladih amera koji ovdje zarađuju za život predavajući engleski jezik.

Fotelja u lobiju hotela

Gdje sve možemo postaviti drvce?

U cijelosti, produženi vikend u Seulu nije loš izbor ako vam je negdje na putu. Povratak preko najboljeg aerodroma na svijetu....milina! Eh da...taj famozni Gangham stajl sam prvi puta u životu gledao i slušao upravo tu gdje je i nastao, jer mi je pjesma toliko glupa da sam odolijevao mjesecima...no kad si u gradu gdje su svi ponosni na to i gdje taj lik iskače iz svake paštete, nemaš previše izbora, no preživio sam, ne?!

Jedna od Samsunhovih zgrada

U korenskom restoranu

Indija za početnike 11 - Božić u avionu

Indija za početnike

Badnjak je. Skuplja se lokalna ekipica i idemo van, u želji da baš i Božić ne dočekam sam u dalekoj zemlji, prihvaćam. Prije toga zujim okolo po gradu tražeći zastavu Indije kao jedan od suvenira za doma, ali nikako, ne možeš nigdje kupiti, svi govore o nekim rijetkim državnim dućanima gdje je moguće obaviti šoping ali ne pronalazim nigdje. Poslije toga idem na masažu u neki prekul salon, onkraj jezera usred grada. Taksist koji sam ulovio ispred hotela (prvi i zadnji put) me jednostavno ostavio u kvartu, a ja pola sata kasnim na termin i kad već ne ide nikako, dolazi lik po mene iz salona jer ja ne znam naći put. Stvarno sramota, nisam se gubio u Moskvi, Pekingu, Saigonu, Teheranu, Taškentu ili Londonu, ali u Mumbaiju sam ko ćorava kokoš, ne ide pa ne ide.

Sari

Masaža super, vrlo relaksirajuća i vrlo povoljna, servis na visini, uopće servis u Indiji je najčešće na razini koja je turističkim radnicima Mediterana naprosto nedostižna. Bit će da je to stvar kulture, i bit će red importirati ekipu iz Indije da nam pokaže kako se uslužuje gost, kako ništa nije teško, kako je i ljubaznost može biti naporna i imati svoje granice. Sve ima svoju cijenu, ali osmijeh prema kupcu tj. klijentu...jednostavno nema, to je bio i ostao glavni razlog zašto ponekad biramo ovaj a ne onaj dućan.

Plaža u Mumbaiju

Predvečer završavam na plaži koja je ustvari prava špica, hrpa ljudi koji sjede na pjesku, klinci koji se obožavaju slikati, štandovi koji prodaju lokalne delicije, nešto ljudi gazi po vodi, uglavnom do koljena, neka glazba trešti iz birtije, komaraca ko Indijaca, zalazak sunca...sve je upravo onako kako treba biti. Ekipa dolazi po mene, idemo nešto pojesti, pa popiti tj. ja pijem, oni nitko, objašnjavaju mi princip kasta, tko je iz koje i što to znači za njihov odgoj, životne mogućnosti, daljnje korake, pa čak i do kada moraju biti doma. Sve je to nekako neobično, ali u ovoj košnici ljudi poput Indije, sve ima neku logiku i smisao, nije baš da ti to padne odmah na pamet, ali ovako iz daljine kada se emocije preslaguju...definitivno ima.

Djeca na plaži u Mumbaiju

Vozimo se po gradu, pokazuju mi zadnje prizore Mumbaia, monstruma velegrada, odakle je noću super pogled, gdje žive bogati, gdje ne žive bogati, tražimo neki sladoled usred noći...dolazi i Božić...svi mi čestitaju...i tako do 5 ujutro zujimo, ostavljaju me u hotelu, moji novi i vjerojatno uskoro bivši indijski prijatelji, trpam stvari u ruksak, zovem taksi po posljednji put na ovo putovanju, brzo dolazimo do aerodroma, no procedura je kao i uvijek do sada jednostavno preduga, posebno za lokalni let. Božićno jutro u avionu Kingfishera, vožnja do Delhija ne preduga...kupim prtljagu u hladom Delhiju, mjenjam terminale, dolazim na velebni međunarodni terminal, isti onaj koji oduševljava i zavarava prilikom dolaska, no sad me ne može više prevariti...ljubazni radnici aerodroma ti svi čestitaju Božić, ručak u avionu Air Astane prema Almaty u kojem ti pak nitko ne čestita Božić...jer eto, ne slave i ne razmišljaju o tome....

Odoše oni u more...

Za kraj ovog putovanja, zaključak je da nema zaključka...ovih 10tak postova je sve samo dio malenog utiska koje ova zemlja može ostaviti na čovjeka, skoro ništa nije išlo po planu i to je upravo možda i najveća vrijednost koju sam naučio na ovom putovanju. U Almaty ispod nule, snijeg, dobrodošao nazad! 

Indija za početnike 10 - Bollywoodu u pohode

Mumbai je vrlo ponosan na činjenicu da se ovdje snima najviše filmova na svijetu (barem oni tako misle, a vjerojatno nisu daleko od istine), jer tu je dom Bollywooda, indijske filmske industrije. Postoje organizirane ekskurzije koje se prodaju pod nazivom Bollywood tour ali su u pravilu preskupe i sadrže posjet filmskom setu (skoro uvijek se neki film snima pa se može vidjeti, doduše ne znači da ćete tamo naići na lokalnog Ivu Gregurevića), vožnja kroz kvartove gdje žive filmske zvijezde, odlazak u kino i još ponešto. Odustajem od nerealnog trošenja novca i odlučujem se otići u kino bez da plaćam porez na budale.

I sad nastaje problem. Mumbai je pun novih multiplexa i kada taksistu kažeš da te vozi u najbliže kino, to odista nije lako, pogotovo što ja želim u neko staro, tradicionalno. No, vozač me baš i nije razumio pa smo na putu do kina stali barem nekoliko puta da pitamo za smjer upravo kina u koji ja želim otići. Dolazimo ispred zgrade, odmah kužim da to nije to, on traži ekstra novaca iako na taksimetru piše nešto drugo, svađamo se, pridružuju se neki prolaznici, koji kao objektivni presuđuju da sam u pravu i da ne trebam platiti više, našto moj vozač sočno krene pljuvati i vjerojatno psovati na hindiju.

Ulazim u kino i naravno to je klasični multiplex koji pokazuje filmove u super dvoranama, koje su prazne i nema nikoga. Pa gdje je ta tradicija odlazaka u kino i atmosfera koju viđamo na filmovima?! E neš majci, nema predaje. Nakon pola sata gledanja filma koji niti ne razumijem i prebučnog razglasa, izlazim van, nađem lika koji govori engleski i objašnjavam mu da želim u tradicionalno kino, on mi nalazi taksisu kojem objašnjava kuda me treba odvesti i eto me u tuktuku, probijajući se kroz gužvu automobila, u nadi da ću ipak doživjeti pravu stvar.

Nakon 20tak minuta, izgleda da smo stigli, odista više nemam pojma u kojem sam dijelu grada, niti kuda krenuti, ali barem sam ispred zgrade koja liči na kino i jefitni neonski natpisi ukazuju da je ovo ono što tražim. Kupujem kartu, naravno, jedini sam stranac, svi me gledaju sa znatiželjom, barem ima ljudi, ako ništa drugo, kupujem kokice i cugu i ulazim u dvoranu koja upravo miriše na ustajalost prošlih filmskih hitova, iako klimatizacija radi kao luda. Kino je vrlo dobro popunjeno, mobiteli zvrcaju, poruke, čavrljanje, nitko se i ne osvrće na poruke s ekrana da treba ugasiti uređaje i biti tiho. I počinje film!

Trebalo je svega 5 minuta da krene prvi muzički broj u filmu, da se pojavi zamamna glavna glumica i kreće prvi pljesak. Muzika malo krči ali i to je dio ugođaja, kako se penje tempo glazbe, pojačava se i žamor i već je par ljudi na nogama, neki i pjevuše, fićukaju...počinje tulum. Kao i svaki flim koji snimaju, uvijek je tu ljubav glavna tema, a sve ostalo je usput, sa jako jako puno plesa i pjesme. Kako film odmiče, dvorana je skoro pa u transu, skoro više nitko ne sjedi, ljudi plešu na sjedalima, oko njih, po prolazima, drže se za ruke, sve je ovo kao neki trans vremena koje prolazi. I sad ti plati za turu po Bollywoodu kad ovdje za par kuna imaš sve, i ugođaj i Indiju kakvu si htio vidjeti. Naravno, da se i sam dižem na noge i lagano cupkam, ne možeš odoljeti i baš te boli briga. Odlazim iz kina sretan i zadovoljan, prepuštajući se nemilosrdnim taksistima koji začudo znaju doći do mojeg hotela bez previše zaustavljanja.