Indija za početnike 6 - Starine, željezničke karte i tehnologija

Stara Goa - crkve

Goa je naziv regije, ali tu se nalazi i gradić koji nosi naziv Old Goa (Stara Goa), svega 15 kilometara udaljen od Panjima. Sjedam na bus i vozim se tamo kroz bogatu vegetaciju drveća, rijeka i rukavaca. Vruće je, i topim se svake minute, pogotovo zaljepljen za sjedalo starog busa u kojem, kao i svaki puta do sada, se vozi barem 20 ljudi više nego što bi smjelo, ali nitko se ne žali, ljudi sardine su očito standard u lokalnom prijevozu Indije.

Stara Goa / detalj

Gradić je samo naličje sjaja koje su portugalci donijeli, sagradili i otišli...i opet bijele crkve, mramori, samostani, parkovi, turističke smicalice. Vrijedi pogledati. U povratku idem kupiti kartu za vlak do Mumbaia, ovaj puta osobno bez interneta. Kako u Panjimu nema željeznice, karte se kupuju u uredu na autobusnom kolodvoru. Prvo kupiš neki obrazac na kojem moraš napisati kuda ideš, kojim vlakom, tko si i što si itd., onda dođeš na red i krene kupovina. Kaže lik da nema mjesta nego da me može staviti na listu čekanja, pitam ga za dan poslije, on kaže da je lista još duža, pitam ga za turističku kvotu, on kaže da to ne prodaju ovdje. I tako, izlazim van s kupljenom kartom koja je nepotvrđena i nema ni druge nego se nadati da će me potvrditi par sati prije polaska.

Prijevoz busom / Goa

U Panjimu ima nekoliko kockarnica na vodi, tj. brodova pretvorenih u mjesto gdje je hazard realnost, naravno svi su kičasto okićeni jer je cilj već iz daljine privući putnike namjernike koji žele izgubiti svoj novac u želji da nešto zarade. Mislim da sam tu negdje i vidio svog prvog štakora u Indiji, a nekako sam brijo da će ih biti u nenormalnim količinima. Eto, još jedna stvar u kojoj su očekivanja iznevjerena.

Obiteljski album

Večeram neku ribu, ali začini i okusi su tako snažni da se pitam, čemu sve to kada niti ne osjetim što jedem. Bacam se na nan, koji je uvijek ukusan i lagan. U nekoliko navrata pomažem ruskim turistima da se snađu, jer traže ruski restoran usred Goe, naravno da postoji i reklamira se kao mjesto gdje vam domovina neće nedostajati, na ruskom jeziku. Nekako se to uklapa u činjenicu da živim u KZ i da trebam pomoći braći Rusima. 

Detalj iz busa / Goa

U želji da kupim dodatni kredit za indijski mobilni koji sam kupio u Delhiju, gadno se zafrknem pa mi lik prodaje neku pretplatu na 3 godine jer eto za cijenu koju sam ja tražio to drugačije i ne može. Kad shvatim što se dogodilo, više pomoći nema, šalju me u neki drugi ured, gdje se pokušavam žaliti i moliti ih da ponište transakciju, ali čini se kao nemoguća misija. I tako sad imam sim karticu s kojom mogu čuda, ali nemam novaca na računu. I ktome, kad si u Goi s brojem kupljenim u Delhiju, ti si ustvari u roamingu i pravila su sasvim drugačija. Npr. internet u cijelom gradu nije radio u nedjelju, jer eto...nedjelja je i ne radi.

Indija za početnike 5 - Goa trance

Detalj iz sobe

Krevet u hotelu Panjim

Indija nije zemlja gdje varaju na svakom koraku, ali naravno, ima i toga. Taksisti svih zemalja...skulirajte se! Na aerodromu Goa tj. Dabolim, kao i na svakom drugom u Indiji, postoji tzv. državni taksi, mala kućica gdje je izvješen cjenik i gdje se naručuje prepaid taksi. Kako sam uletio u zadnji čas u avion, nisam rezervirao auto da dođe po mene iz hotela, mislim si, nije problem naći taksi. I naravno da je problem. Niti jednog službenog vozila, jer kažu da je neka ogromna gužva bila i da vozila jednostavno nema. Putnici s rezerviranim vozilom odoše, ostadoh na ulici, a tamo naravno prilazi ekipa i traži duplo više od regularnih cijena. Mene lovi neki mlađi lik koji isto objašnjava da je gužva na ulicama i da ćemo se voziti do hotela sat i pol umjesto pola sata koliko treba i da zato mora puno naplatiti. Što da vam kažem, uspijem malo spustiti cijenu, jer nisam ni sam baš vesla sisao i dođemo do hotela upravo za pola sata jer nikakve gužve nema na cesti. Da li da mu kažem da kenja? Ma pusti ga, to je valjda dio Indijskog šarma.

Hotel u Panjimu

I naravno da nema pojma gdje je hotel, ajd barem zna doći do gradića Panjima, usput mora tankati, obaviti par poziva da mu netko kaže gdje je hotel i eto nas...ispred stare zgrade, predivno uređene, kao da sam u Portugalu prije 200 godina. Osoblje naravno ljubazno i naravno uvijek ista spika: upravo smo dali zadnju sobu vašeg tipa i stoga ćete dobiti upgrade za iste novce...ali u svakom hotelu ista priča. Ok, idem do svoje unaprijeđene sobe i naravno ostajem bez riječi, starinski antikni namještaj, kao da sam u muzeju, moj privatni balkončić i odvojena kupaonica u koju se ulazi s balkona. Zadovoljan, vrlo. Sjedam odma na balkon, otvaram pivo, palim cigaretu i udahnem i izdahnem. Nema gungule, nema trubljenja, nema strke...ovo mi je trebalo.

Crkvica u Panjimu

Ujutro spavam dugo, budi me sunce i topli zrak. Nabrzinu nešto podoručkujem i idem zujati okolo. Panjim nije na moru nego na rijeci, ali prilično centralno smješten gradić, idealan za otkrivati okolicu. Prvo obilazm ovaj gradić, pun starih zgrada i velebnih crkvi koje su portugalci izgradili, eto jer se Hindusi nisu imali kome moliti (šala). Non stop me zaustavljaju vozači taksija, koji nešto i nemaju posla, a ja odlučim u pravu avanturu i sjednem u bus, natrpan kao košnica. I kad misliš da nema više mjesta, stane bus, a pomoćnik tj. kondkuter krene vikati na ekipu da se i dalje naguravaju kako bi stalo barem još nekoliko ljudi. Vruće je, ali sam ulovio mjesto kraj prozora koji je naravno otvoren i lupam fotke kroz prozor ovog zelenog krajolika. Platio kartu do neke plaže, ostavljaju me na glavnoj ulici, gdje kupujem kupaće jer nisam to planirao ranije.

Panjim

Crkva u Panjimu

Spuštam se na plažu, čitam brojne reklame za beach barove, hrpe suvenira naokolo, natpisa na svim jezicima, pravi turizam, nema što. Imam filing da i nije nešto prenatrpano, kako sam očekivao i to je dobro. Dolazim do pjeska, do mora ima jos stotinjak metara, ali se zaustavljam u prvoj birtiji, naručujem Mojito i lagano ispijam opuštajući se do kraja. Kako su palme malo dalje, svaka birtija ima svoj dio plaže sa suncobranima i osobljem koje postojano ide od šanka do ležaljki i nosi gostima hranu i piće, osoblje naravno preljubazno, jer je cilj da kad jednom sjedneš u njegov dio plaže, da tu i ostaneš i dolaziš svaki dan. Glazba engleska, ali mene sve to baca u pravi Goa trans, niti ne izlazim na sunce da ne pregorim, ostajem ovdje par sati i naprosto guštam. 

Indija za početnike 4 - E to te ja pitam

Indijske željeznice

Tri dana na godisnjem odmoru a vec se osjecam strgano, od svih podrazaja, bilo emotivnih, bilo fizickih. Sve mi se cini da Indija nije zemlja za klasican godisnji odmor, nego ovdje treba doci odmoran da uspijes uloviti esenciju naroda I obicaja. Ujutro se budim I provjeravam svoj PNR za vlak koji ide navecer u Varanasi. Doci u Indiju a ne voziti se barem jednu noc u vlaku, kao da si u Rimu, a nisi usao u Vatikan. Indijske zeljeznice su najbrojniji poslodavac na svijetu, mreza im je na trecem mjestu po razvijenosti poslije Rusije I Kine, I odista je ugodan I jeftin nacin putovanja po zemlji, a I malo udahnes drugog zraka od avionskog. No, kupiti kartu za vlak I nije bas lako, tj. Kupiti je lako, potvrditi vec malo teze. Naime, karte sam kupio online ali su na listi cekanja I imas taj PNR broj I svaki dan gledas da li se pomakla tvoja lista I mozes li uopce uci u vlak. Nadalje tu su brojne klase u vlakovima, kojekakva pravila, za prvi put, nimalo lako za snaci se.

PNR sistem

I naravno, PNR nije potvrdjen, nego mi je receno da 2 do 4 sata prije polaska vlaka, radnici na kolodvoru izvjese raspored sjedenja I tko je potvrdjen tko nije (uglavnom, kad prevozite nekoliko desetaka milijuna ljudi svaki dan u svojim prometalima, nije cudno da je sustav lagano kompliciran I da ima mnogo otkazivanja, pa se tako I moze uletiti u vlak). Gledam ja tako u komp I mislim, bas sam umoran, I sad jos na kolodvor, pa cekati, pa sto ako ne dobijem mjesto, kud cu onda?! Izgubiti jednu vecer I cijelo popodne, a karte za sutra ionako nema smisla kupovati jer bi bio zadnji na listi cekanja, I opet mogu samo avionom, ako ima mjesta I ako nije preskupo. I onda se krene okretati u meni, vec vidim najgori scenario I cekanja I spavanja na kolodvorima (necu opisivati stanje istih) I bas me sve to nekako umori, a tamo me ceka Varanasi, drevni grad, gdje se zivot dogadja na rijeci Ganges, umiranje I radjanje, sve one scene kojima se divimo I koje nam se gade kad gledamo nesto iz izbora Djele Hadziselimovica.

I puknem. Sjedim na recepciji hotela iz kojeg se moram maknuti za sat vremena. Ne zelim vise ici po ruti koju sam zaplanirao jer nemam snage, stvari nisam spremio, za dodatnu noc ovdje ce mi uzeti jednako koliko I za tri noci ranije zajedno (lice mi je govorilo sve?!). Ok, otkazem kartu za vlak, otkazem hotel u Varanasiju. Hm, a sto cu s Jaipurom koji je trebao biti nakon toga? Hm, ima li kakav avion da idem odmah tamo? Gledam, ima, cijena oko 100 dolara, no hoteli vec skuplji jer dolaze blagdani. Otkazujem I drugi vlak I drugi hotel, nema vise ni Jaipura na mojoj listi. Ostajem s povratnom kartom iz Mumbaia u Delhi na Bozic I to je to. Prazno, nema hotela, nema vlaka, nema aviona. Jos pola sata mogu surfati I bukirati nesto I izaci iz ovog hotela prije nego mi pocnu naplacivati dodatne sate boravka.

Indijski low cost prijevoznik

Goa? Avion leti popodne. Veceru mogu pojesti na +27C umjesto na +5C. Hotel pronalazim kao iz bajke, barem na slikama. Stvarno nisam htio na Gou, a eto, zavrsit cu tamo, sa svim turistima koji plaze po toj maloj regiji. Stvarno mi treba odmor. Placam sve online, enter, print, karta je v zhepu. Spakiram se u 10 minuta, imam besplatan transfer do aerodroma, ode ja na jug. Aerodromska procedura stroga, efikasna I spora, ali dobro, sad mi je svejedno, kartu sam platio nekih 70 dolara, hotel manje od 50 dolara po noci, pusim u aerodromskom kavezu I kuliram. Low cost avioindustrija Indije, hvala ti! Hvala ti Spice Jet! U avionu hrpa mladih ljudi koji idu partijati, samo se nadam da nece biti negdje blizu mene, hocu spavati, hocu odmoriti, hocu se iskljuciti. Otvaraju se vrata aviona po slijetanju u Gou, odmah osjetis topli ugodni zrak, a cujem par metara od sebe kako na finom I socnom srpskom jeziku jedna cura govori: E to te ja pitam! (plus nesto psovki kao zacin).

Indija za početnike 3 - Gdje počinje pravi Delhi?

Gate of India

Čuvar vrata

Nekim čudom, a valjda je tako uvijek u životu, dobijem broj od vodiča od jedne kolegice s posla, nazovem čovjeka, Hindus koji osim engleskog govori i ruski, te se dogovorimo za cijelodnevno razgledavanje grada. Na ruskom jeziku!!?! No, horosho! Došo on s vozačem po mene i odma krenuo ruski, jer mu treba prakse, vrlo ga dobro i govori. I krenemo redom.

Prvo mičemo s rasporeda sve što sam dan ranije vidio, on odma skraćuje rutu i vrijeme, a ja plaćam cijeli dan, hm, ne može tako, kažem ja ubaci nešto drugo, on kaže nema se šta vidjeti?! Ma daj...vodi me nekuda kud turisti ne zalaze. 

Lotus hram Bahaizma

Hinduistički hram

Krenuli mi od Lotus hrama, napokon...kad ga već dan ranije nisam našao. Zgrada u obliku cvijeta lotusa od bijelog mramora, hram Bahaizma, o kojem sam pisao na svom starom blogu u Iranu i Izraelu, ne o hramu, a o religiji. Unutra je prazno, bez oltara i bogova, ovo je mjesto gdje se svi dolaze moliti svome Bogu, ktogod on bio. Okolica uređena, čista, kaže vodič da je to zato jer je ovo privatan posjed i hram, ajd dobro.

Muslimanska četvrt u Delhiju

Curke idu u školu

Dalje se vozimo gradom, ja mu govorim da bi malo nešto kupio od suvenira, on me vodi (navodno) na mjesto gdje su dobre cijene i gdje nakon sat vremena cijenkanja odlazim s nekoliko stvari za svoje najdraže. Nakon toga idemo na India Gate, ogroman spomenik, ustvari poput slavoluka gdje je hrpa ljudi, i od te hrpe, mnogo njih se želi slikati sa mnom. Uokolo tratina, a tamo isto hrpa ljudi, sjedi i piknikuje. Sunce je slabo, ali dovoljno da bi se uživalo na kakvom takvom zraku. Duga cesta vodi do sjedišta predsjednika ili premijera, ne znam ni sam, na kojoj se inače održavaju velike svečanosti. Samo u autu prolazimo okolo tih zgrada, sve je puno vojske i policije, kao i inače oko važnih građevina.

Idemo nešto pojesti, naravno da on ima mjesto kuda vodi svoje goste, i naravno da je sve puno turista i stranaca, dobro, to mi se baš i ne sviđa, ali shvaćam da je pitanje kako bi ja jeo na drugim mjestima ako mi je ovdje sve prezačinjeno i nejestivo. Inače je hrana možda i najlošiji dio puta, jednostavno mi ne ide pa non stop tražim nešto manje začinjeno i dobivam hranu koja je i dalje opako vrela u okusima.

Molitva u džamiji

Rush hour u Delhiju

Idemo do najveće džamije u gradu zove se Jama, nalazi se odmah pokraj Crvene tvrđave i dolazimo u vrijeme molitve, tako da ne možemo unutra, za sada. To je stari dio Delhija, uglavnom muslimanski s hrpom malih uličica koje su sve pretvorene u veliki bazar. Ulazimo u bicikl rikšu i provodimo se tim uskim uličicama u kojima je sve toliko drugačije i razno od svega do sada viđeno, da se pitam što je u stvari Delhi i koje je pravo lice grada. Buka, smrad i nije strašan osim kada prolaziš kraj velike hrpe smeća, ljudi koji rade i žive na ulici, kaže mi vodič da muslimani vole kupovati na otvorenom a hindusi u zatvorenom, tako je da ovdje cijeli život upravo vani. 

Prosjakinja u Delhiju

Drndamo se tako pola sata, već guzica boli od treskanja po nekvalitetnim cestama,a ja ko pravi japanac, ne ispuštam kameru iz ruke i naravno...u jednom momentu jednostavno prestanem, jer se to fotografijom nemože prenijeti, sva čula su potrebna da bi čovjek doživio ovaj dio grada.

I nakon svega, šećem jednim od predivnih parkova, u kojem je toliko mirno i spokojno, ali opet umor svladava, odlazim na vrlo kvalitetnu masažu i vrlo jeftinu, sutra još treba malo zujati pa na vlak za Varanasi.

Indija za početnike 2 - Pašmina ili kašmir ?!

TukTuk

S obzirom da sam dobio dobru cijenu na webu za svoj hotel u Delhiju, nije mi bio naročiti problem to što nisam baš jako centralno smješten, a i poželio sam si malo komfora. Soba i cijeli hotel je napravljen u stilu butik hotela Europe, mada nije baš sve po EU standardima, barem što se tiče ljubaznosti i pomoći osoblja koja je ovdje barem za dvije razine više. Doduše, nisam ni siguran da je ovo bila dobra ideja, jer prvi dan skoro niti jedan taksist me ne može dovesti do hotela, jer jednostavno ne znaju kako ga naći. Red je sam naći način i zapamtiti kako se formiraju adrese u ovoj gunguli od grada.

Qutub komplex

Vrlo brzo otkrivam da je i metro stanica blizu hotela, pa tako prvog dana isprobavam sve verzije transporta, bus, taksi, tuktuk, metro i naravno svoje vlastite noge. Najbliža građevina hotelu je Qutub kompleks koji datira iz 13.stoljeća sa svojim dobro očuvanim tornjevima u predivnim vrtovima. Jako je puno ljudi, pogotovo školske djece, koja se naprosto nadmeću tko će prvi ući u kadar moje kamere. Fora, barem ne moraš tražiti skrivene momente da uslikaš ljude, jer se sami vole fotografirati. Na webu sam vidio da postoje turistički busevi koji te voze po definiiranoj ruti i uglavnom pokrivaju sve što treba vidjeti u Delhiju, pa tako čekam bus ispred ovog kompleksa. Naravno da mi prilazi barem 10-tak taksista koji mi objašnjavaju kako to ne funkcionira i da ću dugo čekati, a oni me mogu odvesti bilo kuda. Sve je to antireklama koja za cilj ima zaradu. Nakon par minuta, stvarno mi se ne da čekati i kažem jednom da me vozi u Lotus hram, koji bi po mome trebao biti nedaleko, naravno da nema pojma gdje je to, pa se nadje neki starac koji volontira i skupa idemo u tuktuku do hrama. Čim sam došao ispred hrama, znao sam da to nije to, jer nema oblik lotusa, nego je vidljivo budistički ili hindu hram, ali dobro što sad, hramova je toliko puno, da je pitanje znaju li oni baš sve.

Hara Krishna hram

Qutub komplex

Ispada da je ovo Hare Krisna hram u kojem se muvam okolo, dok u pozadini slušam tu jako pamtljivu mantru: Hare Krišna, Hare Rama....i opet neke školske ekskurzije i jedan ćelavi evropljanin koji privlači pozornost na kilometar, i opet slikanje i tako redom. Vrijeme je proljetno, iako je ustvari zima. Temperature oko 20 stupnjeva preko dana, oni svi bosi hodaju po kompleksu hrama, jer red je red. Meni je malo hladno bosonogom po mramoru, ali poštuj tuđe. 

Nije daleko ni Dilli Haat, market s tradicionalnim suvenirima, pa kažem taksistu da me tamo odbaci. Za razliku od drugih bazara, ovdje prosjake ne puštaju tako da možeš u miru kupovati i gledati. Doduše, prodavači su tu oni koji su agresivni i iako me samo zanima ponuda, već tu padaju prve cijene. Ubrzo učim što je to svila, što je kašmir a što pašmina, kakva je razlika u vuni i zašto običan šal može koštati od 20 do 2000 dolara. Lijepo sjedneš, a prodavač izvadi jedno 50-tak šalova i svaki moraš prepipati da se uvjeriš u kvalitetu. Ja još uvijek ne kužim, ali barem dobivam prvi osjećaj cijena za suvenire koje ionako treba kupiti.

Decki su spremni za foto

Tu su sve moguće statue svih mogućih bogova, slonovi od svih materijala, nakit u svim oblicima...dosta kiča, ali jednostavno vole šareno i šljokičasto.

Dalje idem metroom, koji je funkcionalan, najbrži oblik prijevoza u gradu i najčišći s obaveznim skeniranjem od strane policije na svakom ulazu. Uletim u jedan vagon u zadnji čas i mislim super. Okrenem se oko sebe i vidim samo žene koje me čudno gledaju a u daljini iz drugog vagona hrpu muškaraca koje se smiju. Naravno, ušao sam u vagon koji je namjenjen samo ženama, pa se tako lagano povlačim u sekciju gdje mi je mjesto i u kojoj ima barem 5 puta više ljudi tj. gužva je.

Ples mladih Indijaca

Vozim se do CP-a (Connaught Place), jednog od centralnih trgova u gradu u kojem je u velikom krugu smješteno jako puno dućana, fast foodova i naravno turističkih smicalica. U središtu je pozornica na kojoj mladi imaju neku probu plesa i koreografije kao iz bolivudskih filmova. Gladan, a u strahu od svih boleština i povraćanja i proljeva koji su tako popularni za putnike koji prvi puta kroče u ovu zemlju, završim u KFCu i jedem opako začinjenu piletinu.

Curice u Indiji poziraju

Od svih vožnji, umora, prljavog zraka...lovi me umor. Ajmo na spavanje!