.

I dalje smo u blokadi...

2012-01-17T15:13:00.000+02:00

...dakle, Blogger je i dalje na listi zabranjenih stranica/servisa u KZ, tako da sve novosti, sto se dogadja u Centralnoj Aziji i mojem gastarbajterstvu mozete citati na :
http://voyagerhr.bloger.hr/

Turkmenistan za početnike - peti dio

2011-08-10T16:55:00.004+01:00

maturanti

tepih u muzeju

Elem, jedna nevjerojatna stvar se dogodila. Jedan od klinaca koje smo sreli u pustinji je na sebi imao donji dio dresa Hajduka iz Splita?! Kako je to moguće nemam pojma, ali tek podrobnim pregledom fotki smo to zaključili. Da li je to humanitarna pomoć ili je neki Torcidaš lutao pustinjama Turkmenistana sa svojom djecom, pa posijao gaćice...teško je reći, ali je fakat nenormalno.

No, mi odletili iz Ašgabata u Mary, posljedni dan škole, pa su svi maturanti skockani, slavi se na sve strane, imaju lente oko sebe, posjetili muzej, kažu jedan od ljepših u državi, vidli svega staroga i novoga (uključivo i slike novog predsjednika kako lovi, kao šeće poljima pamuka, igra nogomet, penje se na brdo, zabavlja djecu...ma svemoguć čovjek...).

Onda zapalili za Merv, grad koji je u 12.stoljeću bio najveći grad na svijetu, danas naravno ostaci ostataka ruševina koje govore nešto malo o velikoj povijesti grada. Nema ko nije prošo ovuda od svih osvajača iz prošlosti i porušio što se moglo porušiti, tako da je tužno vidjeti to malo raskoši, ali srećom nam i nije više potrebno jer su vrućine opake i ne znam kako bi te silne hektare prostora preživjeli mi, malobrojni turisti.

Navečer se nemamo gdje nahraniti jer su se restorani zatvorili od brige da ih pijani maturanti ne unište, pa završavamo u lokalnom bordelu s kamiondžijama i damama noći, na roštilju i pivu. Sutradan nas čeka cijeli dan vožnje u terencu kroz pustinju, ali u jednom momentu vidimo i predivne planine koje su granica s Iranom. Kako to već biva, ništa nije redovno, pa se tako moj let otkazuje za dan poslije i dobivam jednu večer više u gradu, koju provodimo doma kod naše vodičice i domaćeg plova kojeg radi njena mama. Pričamo na engleski, ruski, hrvatski, dobivamo poklone za doma i konačno se spremam za Almatu. U avionu naravno moja hrvatica s početka priče i cijelo putovanje je zaokruženo.

drevni Merv

Turkmenistan za početnike - četvrti dio

2011-08-08T16:44:00.004+01:00

djeca pustinje

darvaza plinski krater danju

Dosta je metropole i njenih pustih ulica, policajaca i ostalih neprilika. Krećemo na sjever gdje nas čeka samo jedna stvar, pustinja. Odmah po izlasku iz grada, jedini prizori koji se vide su pijesak i pijesak, te naravno sunce. Pokoja deva i to je to. Zaustavljamo se u jednom selu, kupujemo hladne napitke i slatkiše jer nam vodička kaže kako će nam se brzo pridružiti lokalni klinci, željni pokoje fotografije i kao nagrade, čokolade i bonbona. I to se naravno dogadja, mali pozeri se namještaju, a mi ko da nikad nismo vidjeli djecu, palimo aparate i lupamo fotke. Užas, ne znam što je gore, mi ili oni koji su stekli tu naviku. Vrućina nas brzo umara, pa se vraćamo u automobil, spreman za pustolovinu kroz pustinju, naravno pogon na sva četiri, jer sve je moguće.

Nakon nekoliko stotina kilometara ne baš sjajne ceste, silazimo doslovce u pustinju i promatramo razne kratere koje je eto, što priroda, što čovjek, formirala u prirodi. Jedan od njih, najveći i najspektakularniji, je Darvaza plinski krater koji je ogromna rupa u zemlji iz kojeg već desetke godina suklja plin, tj vatra. Prizor danju je wow, a noću kada padne mrak u pustinji bez ikakvog svijetla, e onda je to MRAK! Zvjezdano nebo i ogromna lampa promjera nekoliko stotina metara iz koje suklja vatra. Nedaleko od kratera kampiramo, pa će mi to biti i prvo spavanje na otvorenom u pustinji. Vozač nam slaže domaći roštilj, nezaobilazna votka, i plamen u daljini, popraćeno Gunsima, Metallicom, Rammsteinom...jer eto naš vozač voli žešći rok.

Jutarnje buđenje i nije baš bilo ugodno jer se treba probuditi prije nego sunce izađe, jer bi nas spržilo u šatoru. Noću nas je vjetar prašio tako je zvuk zviždanja prirode bio jedina uspavanka prije sna, i ne baš tako umilna. Doručkujemo, pijemo kavu, gasimo vatru (ne postoji apsolutno nikakva infrastruktura u krugu od nekoliko stotina kilometara), peremo se u litri vode i nastavljamo put prema sjeveru. Cilj nam je grad Dašoguz tj. nalazište starih ostataka gradova Urgench. Hm, nakon Uzbekistana ovo me i ne impresionira previše, jer se sve skoro porušeno ili je ostao tek pokoji zid, ktome sunce žari i tjera organizam na opako znojenje. Ovdje barem možemo zapaliti koju jer policija nije tako stroga kao u metropoli. Nakon pola dana u autu, drugu polovicu na suncu i promatranju grobnica, zidova i ostalih memorabilija, letimo za Ašgabat, gdje nas čeka ista soba u istom praznom hotelu. Hm, možda smo mogli ostaviti sve stvari tamo umjesto što smo teglili na ovaj pustinjski izlet?!

darvaza plinski krater noću

zaštita od pijeska

Turkmenistan za početnike - treći dio

2011-08-07T18:58:00.016+01:00

najveća džamija centralne Azije

Turkmenbaši

Eksperimentiramo s busom koji nas odvodi u sasvim drugom smjeru, ali s obzirom da je cijena karte manje od jedne kune, nema veze, vozikamo se i promatramo čuda arhitekture. Svako ministarstvo ima svoj dizajn, na krovu ministarstva vanjski poslova je golema zemaljska kugla, ministarstvo energetike izgleda kao jedan veliki upaljač, ministarstvo tepiha (šalim se naravno) izgleda kao da je spleteno nekoliko uzoraka različitih plemena, koji se inače nalaze i na zastavi...palača predsjednika se može vidjeti samo izdaleka, ulica je skroz zatvorena, nema fotografiranja i nema šetanja, čak ni iz auta se ne smije fotkati.

Ogromna džamija na rubu grada, kažu da je koštala par stotina milijuna dolara, pokraj koje se nalazi mauzolej Turkmenbašija, rijetki turisti tj. samo moja suputnica i ja, sve je preogromno i bolesno ukrašeno do posljednjeg detalja. Taksiramo se po gradu za 10tak kuna, kao i u ostatku postsovjetskog društva, spustiš ruku i čekaš da netko stane. Pronalazimo jedini šoping centar u gradu, gdje sve vrvi od evropske robe, tu su i restorani, i jedini internet kafe u kojem se može surfati uz predočenja putovnice, ali neke stranice su zabranjene, poput fejsa itd.

Pronalazimo ruski bazar gdje se može nabaciti neki suvisli šoping, nekoliko je državnih dućana gdje se mogu kupiti svjetski poznati tepisi, ali procedura je komplicirana pa nam se ne da niti gledati. Nalazimo kafić u jednom parku i u hladovini ispijamo kavu i čaj, malo ražnjića i ostalih lokalnih delicija.

U okolici grada se nalaze stepenice na brdima koje ne vode nikuda, ali su dugačke 14 kilometara i kažu da je to predsjednik dao izgraditi da se narod rekreira i da je jednom godišnje natjerao sve svoje ministre da prođu cijelim putem, dok bi ih on čekao na vrhu, kamo je došao helikopterom, u daljni vidimo par klinaca koji se muče po najvećem suncu i koračaju ovim besmislenim projetkom. Još luđi projekt nažalost više nije moguće vidjeti jer ga je uklonio novi predsjednik. Naime, Turkmenbaši je sebi napravio spomenik od zlata koji se okretao oko svoje osi prema suncu....

Navečer se šećemo našim kvartom i gledamo u te nove nebodere i pratimo paljenje svjetala da vidimo živi li uopće tko tamo i nakon ne znam koliko zgrada konačno vidmo svjetlo na jednom katu. Wow. Odlazimo do najveće fontane na svijetu, parada ponosa i kiča, od spomenika predsjedniku do raznobojnog vodenog šarenila, fora je ako ništa onda zato jer osvježava. Pokušavamo naći restoran, bez uspjeha, pa se vraćamo u hotel gdje nas iznenadjuje kvaliteta ruskog restorana, opet smo jedini gosti.

predsjednička palača

biznis centri?!?

uskoro se sprema rušenje....

klimatizirane busne stanice

Turkmenistan za početnike - drugi dio

2011-08-06T18:50:00.015+01:00

gužva na cesti

hotel samo za nas

Nakon jednog od najobilnijih objeda u životu unutar aviona (fala Turkemenistan airlinesu) i formalnosti izrade vize i plaćanja isključivo u cashu tj.dolarima, cca 100 USD, ulazim u zemlju, tj. aerodromsku zgradu gdje me čeka užasno simpatična vodička i postarjeli vozač, koji oduševljeno zaključuju da ćemo moći pričati i na ruski a ne samo na engleski.

Prvi dojam vožnje s aerodroma do hotela je slijedeći...Ašgabat je grad bijelog mramora, praktički svaka nova zgrada (a ima ih jako puno) je napravljena u sličnom stilu, neboderček od 10-tak i nešto katova, s elementima arhitekture iz grčke i rimske povijesti, a sve to građeno pod budnom paskom francuskih arhitekata, koji su ovdje nešto kao kućni prijatelji države. Naravno, i 10 stupnjeva više nego što je u Almaty odmah ukazuje na činjenicu da smo na rubu pustinje. Grad je uglavnom pust, na prvi dojam, aleje široke, prostrane, s ne previše auta...vraća mi se sjećanje na Sjeveru Koreju, mada ovdje imaš neki dojam otvorene civilizacije.

Smješteni smo u hotelu na jugu grada gdje su naravno planine koje su i granica s Iranom. U hotelu mi se čini da smo jedini gosti, barem se tako ispostavilo ujutro na doručku. No prije toga sam pokušao shvatiti grad. Mapa koju imam iz 2004.godine ne pomaže jer su se nazivi ulica promijenili, nove ulice su se izgradile, puno toga se porušilo i vidno je da ću se brzo izgubiti. Pokušavam se prošetati fo centra grada (po sjećanju iz vožnje s aerodroma) i umjesto do centra skoro završim na policiji jer sam pušio na ulici?!?!!

Hm, da. Evo pokazatelja da smo u neobičnoj državi, sa zakonima kreiranim po mjeri bivšeg ili sadašnjeg predsjednika. Naime, Turkmenbaši je dobio rak na plućima 1997.g. i morao prestati pušiti, pa je zabranio pušenje na ulici i parkovima, ali zato nije zabranio pušenje u unutrašnjim prostorijama restorana i kafića (ako ih uopće ima ovdje). Nemaš gdje ni baciti opušak. Natezanje s policajcem je trajalo pola sata, jer sam se vadio na činjenicu da nisam znao, a on meni da to nije njegov problem. Na kraju me je pustio jer je mislio da ću ga brajbnuti tj. uvaliti koji dolar, ali sorry, ili me vodi na policiu ili hotel. Možda je bio i scam, ali poslije saznajem da se zakon vrlo striktno pridržava u glavnom gradu, pogotovo na ulicama kojima prolazi glavni gazda.
Vraćam se u hotel, jedem u kineskom restoranu, samo su kinezi unutra, porcija za 3 osobe, žao mi je baciti hranu ali brate pa kakve su vam norme?! Moja suputnica dolazi ranom zorom s aerodroma (da, i ovdje letovi dolaze vrlo rano tj. kasno) i misli da je sletila u Las Vegas, jer je svaka nova zgrada previdno osvjetljena...ne želim joj ni kvariti dojam do jutra...

najveći vodoskok na svijetu

Ašgabat noću

Turkmenistan za početnike - prvi dio

2011-08-05T18:41:00.002+01:00

zastava Turkmenistana

Od svih 'stanova', uvijek mi se Turkmenistan činio drugačijim, valjda zato što je imao notu zemlje iza željezne zavjese. Doduše, više je tu plina i nafte nego željeza, ali svejedno, reklo bi se odmah iz Sjeverne Koreje po običajima predsjednika i zakonima koje je tako lako implementirao. Turkmenbaši nije živ već neko vrijeme, pa se i običaji mijenjaju kao i zakoni.

Do nedavno su mjeseci nosili imena koja je on smislio, do nedavno se njegova knjiga mudrosti morala znati napamet ako ste htjeli na fakultet ili u državnu službu, do nedavno se njegova zlatna statua okretala oko svoje osi prateći sunce na obzoru...sada toga više nema, ali i dalje se osjeti da je ovo zemlja poklonika i jednog vladara, koji s policijom i vojskom upravlja, kao i sa plinom i naftom, autokratski.

Kako sam svega 2 i pol sata leta udaljen od Ašgabata, glavnog grada Turkmenistana, odlučih poći tamo i vidjeti taj svijet svojim očima. Nije lako, jer naravno, potrebna je viza, potrebna je dozvola od kojekakvih ministarstava, kao i dosta love, jer turizam regulira država, pa tako i činjenicu da izvan glavnog grada možeš samo s vodičem i vozačem, pa praktički plaćaš sve duplo. Ako se želiš odvesti avionom na sjever države, vodič ide s tobom i plaćaš mu avion i hotel. Doduše cijene lokalnih letova su subvencionirane, pa iznose manje od 20 dolara, ali svejedno nije slobodno kretati se zemljom kao u većini drugih zemalja. Jedini način da se sve to izbjegne je tranzitna viza od 5 dana, koja znači da ulaziš u zemlju u Iranu i imaš 5 dana proći do Uzbekistana, naprimjer. Kako ja letim iz Almate, a moja suputnica iz Istanbula, osudjeni smo na puni paket aranžman koji i ne košta tako malo, barem u odnosu na Uzbekistan.

Papirologiju nam riješava agencija u Almati, s jako puno iskustva u poslovanju s Turkmenistanom, tako da papire dobivamo bez problema, a vizu podižemo na aerodromu, što je nekad bilo skoro pa nemoguće. Odlučujemo se za tjedan dana putovanja, po ovoj velikoj zemlji, ali preko 70% terena je pustinja, pa brijemo da i nećemo previše propustiti ako ostanemo svega 7 dana.

Avio karta od Turkemenistan Airlinesa je staromodna, u papiru, nikakve nove tehnologije, baš kao u stara dobra vremena. Da ovo neće biti obično putovanje, potvrđuje se već na aerodromu u Almati. Stojim u redu za check in i gledam ženu ispred sebe, i učinilo mi se da drži hrvatsku putovnicu. Priđem ja njoj i kažem na materinjem jeziku: Jel to CRO putovnica? Ona gleda zaćuđeno i kaže : Je! Kolika je vjerojatnost na aerodromu u Almati sresti Hrvaticu koja poslom leti u Ašgabat!?!? Vrlo malena, no zato odmah krećem u blebetanje s ovom neobičnom i vrlo zanimljivom Korčulankom, koja je jedno vrijeme i živila u Turkmenistanu. Pa sad ti reci da svijet nije malen?!

Turkmenistan airlines

Tashkent za kraj

2011-08-04T09:44:00.000+01:00

Tashkent

Vožnja vlakom do Taškenta prolazi vrlo brzo, ono što fascinira su video spotovi koji se prikazuju na velikim televizorima u svakom vagonu, glazba je toliko glasna i agresivna, no nitko od putnika se ne buni, tko može spava, tko ne može trpi ili uživa. Ja sam negdje između sna i trpljenja. No sve je to dio iskustva koje ovo putovanje čini drugačijim od drugih. Odmah po izlasku s kolodvora taksisti navaljuju, ovaj puta znamo otprilike koji hotel želimo pa nas tamo i voze, malo više plaćamo, ipak je ovo glavni grad.

U nekim stvarima jako podsjeća na Almatu, ali nekako opuštenije. Pronalazimo jedan turski restoran i ubijamo se u delicijama, koje su tako slične našima, odlazimo na najveći bazar u Centralnoj Aziji i odista, lako se gubimo između tepiha, žute mrkve (neobično ali istinito), paradajza, zelenjave, kineskih gluposti, švercera i mijenjača novca. Nekako volim te bazare, kao da oni pružaju najbolju sliku društva koje posjećuješ. Vozamo se metroom, jedinim u ovom dijelu Azije, nekako podsjeća na Moskovski, iako puno manji, ali stanice su grandiozne i svaka ukrašena na svoj način, jedna posvećena samo Kosmonautima. Grad ima svojih ljepota, ne može se reći, nije poput ostalih gradova u Uzbekistanu, ali osjećaj metropole je tu.

Vozim se taksijem, prolazim pokraj velikog nogometnog stadiona, kaže mi vozač da igraju utakmicu s Japanom...hm...to bi bilo zanimljivo vidjeti, no počinje kiša i ipak odlučim da je bolje otići u kino, pa makar i na ruskom jeziku. Uzbeci su prilično drugačiji narod od Kazakha, no ono što im je zajedničko su običaji koje su im donijeli ili nametnuli Rusi. Pričamo malo s lokalnim ljudima, život ovdje nije nimalo lak, ako usporedimo s Kazakhstanom. Policijska država i to se osjeti, ljudi su oprezni, kolikogod bili gostoljubivi. Što se tiče putovanja, vrlo jeftina zemlja, za nepunih 9 dana sam potrošio 325 dolara bez leta iz Almate, a opet...nešto nedostaje, kao da nisam dobio ono što sam očekivao. Na kraju pokušavam potrošiti posljednje buntove lokalnih novčanica, pa si mislim da ću to napraviti na aerodromu. Skupljam sve potvrde iz hotela, jer bez toga bi mogao platiti kaznu ili imati problema. Policajka uzima moj pasoš, pa komentira ispod glasa: Nisam znala da su Hrvati tako zgodan narod! Ajd, dobro, fala.

Tashkent

Samarkand, mit ili istina?!

2011-08-04T09:32:00.000+01:00

Prva stvar je naći smještaj. Naši suputnici iz Italije već imaju rezervaciju u nekom butik hotelu, mi s njima dio puta, potom kažemo taksistu da nas vozi na nekoj jeftinije mjesto. I eto nas, korak do Registana, centralnog dijela Samarkandskih starih građevina. Prvi puta smo u pravom hostelu, koncept vrlo zanimljiv i vrlo jeftin, opet plaćamo 8 dolara po glavi za noćenje, no tu ćemo ostati tri dana, pa je i logično da smo dobili mali popust, plus pregovaramo na ruskom, što je prednost u odnosu na ostale turiste. Upoznajemo se s ekipom, njemci, ameri, francuzi...klasična bakpakerska ekipa, najoriginalniji su ovi koji bicikliraju već 8 mjeseci od Njemačke do ovamo. Navečer nam serviraju tradicionalni obrok (plov naravno) za svega 2 dolara po osobi. Čaj se pije u hektolitrima.

Ujutro se budim nevjerojatno rano i krećem u šetnju. Grad još spava. Nedaleko od hostela je velika tržnica pa odlučim napraviti djir i vidjeti što se nudi. Pospane prodavačice tek slažu svoje štandove pa odlučim umiriti kameru i ne raditi nikakva iznenađenja. Sunce na obzoru, proljeće dolazi. Prolazim pokraj praznog Registana, maše mi policajac rukom da priđem, pita me gdje mi je grupa, kažem da nisam dio grupe, pita on hoću li na toranj? Znam što to znači, treba mu platiti da te otprati na toranj jedne od medresa (od ukupno 3) i pritom zaradi dodatnu lovu dok osigurava objekt. Nekako mi se ne da. Još ni kavu popio nisam, a već se penjati, hm?!

Registan je nešto predivno (proguglajte), ali nažalost noću u totalnom mraku. Da je to u Europi, bilo bi uvijek svijeta, ovako, prazno, preko dana nešto turista, lokalnih i stranih i to je to. Podsjeća me na Esfahan u Iranu, kažu da su ta dva grada najljepša u Islamskom svijetu. U pravu su, samo što je meni Esfahan ljepši. Nema mistike u Samarkandu. Grad je lijep, sređen, jako puno drveća, velikih ulica, univerziteta...kažu da postoji želja da se glavni grad premjesti iz Taškenta u Samarkand zbog loše geopolitičke pozicije Taškenta. Sumnjam da će se to dogoditi, ali dobro nikad ne zna. Obilazim grobnice starih, drevnih ljudi, jedan od njih je Timur, možda i najveća faca s ovih prostora, pokorio i ujedinio pola centralne Azije tamo davno u 14.stoljeću, spomenici su mu svuda okolo. Fora. Vrlo su ponosni na njega. Nekoliko je posebnih starih mjesta u gradu i realno, trebam baerm dva dana da sve to vidim, staro i lijepo, tradicionalno i veličanstveno.

Uslijed svega toga me lovi neka prehlada, i bol u stomaku, tradicionalno već se vidim u nekoj lokalnoj bolnici no odlučim se radije preznojiti 24 sata i odmoriti od svega. Spavam dugo, sanjam gluposti, buncam, ali neka, barem se oporavljam. Poslije saznajem da je jos jedna cura u hostelu u istoj fazi.

Zadnji dan me love dva studenta vodiča i nude mi razgledavanje grada na 5 jezika. Ja biram dva, ruski i engleski, pregovaramo oko love, traže previše, ja im objašnjavam da strancima lova ne ispada iz džepa, oni kuže, poslije idemo na cugu i pričamo o životu ovdje i van granica, oči im se cakle, nisu nikad bili van zemlje, Jedan želi u Italiju, drugi u Španjolsku, no dug je put do tamo, ali ne rušim im ideale, na kraju mi se čini da je ova epizoda bila više korisna njima nego meni, ali dobro, bilo je interesantno, plaćam im cugu, dajem svakom po 10 dolara za vođenje po gradu.

Put do Taškenta je opet lutrija, no ovaj puta dobivamo karte u vlaku, na predivnoj željezničkoj stanici ne možeš ni kavu popiti, ali što je tu je, barem kruha ima u velikim količinama.

Samarkand

Nauriz u Bukhari

2011-08-03T09:54:00.000+01:00

U Bukharu smo stigli večer prije proslave Nauriza, velikog praznika u ovom dijelu svijeta. Nešto kao perzijska nova godina (zato sam i odabrao ovu destinaciju jer se u Kazakhstanu ne radi 3 dana), inače praznik dolazi iz Irana, a u prijevodu bi bilo Novo svijetlo ili Novi dan, kažu da se slavi još od vremena Mesopotamije. Nikakvi religiozni elementi, više kao folkorni narodni praznik, pa smo tako imali prilike uživati u lokalnim plesovima raznih dječijih grupa sutradan.

Smještaj smo našli vrlo lako, i opet nakon pregovaranja, gazdarica Gulnara nam spušta cijenu sa 40 na 16 dolara. Hotelčić je vrlo blizu starog dijela grada (i to je zaštićeno UNESCOm), pa za šetnje ima potencijala. No čini se da i ovdje nema previše gradske rasvjete, ili nemaju dosta energije ili nemaju naviku, ne znam što je u pitanju. Na dan Nauriza svi su vrlo svečano odjeveni, kao da idu u svatove i dok šećemo gradom zaustavlja nas skupina klinaca i pita odakle smo, ja kažem iz Hrvatske, a oni meni Bavaria Minken, Ivica Olić !!?! I što da ja sad njima kažem? Da smo iz istog sela?! Njima je već dovoljno što su znali nešto o mojoj zemlji, ajde bar se više ne provlači ime Davora Šukera, neke nove generacije su došle i neki novi nogometaši.

Pokušavamo naći neki restoran, a gazdarica nas šalje u novootvoreni, imenom Toskana, no nazdravlje, pa nisam došao u Uzbekistan jesti paštu, i odlučimo se mi za gril bar, a tamo samo pečena piletina, pitamo konobaricu pa jeli imaš što drugo s grila, ona nama odgovara da nema jer ako je gril to je onda piletina...baš me zanima kako bi se zvalo mjesto koje prodaje svinjetinu s grila ili ćevape.

Grad ima nekoliko nevjerojatnih primjeraka starih građevina i veliku utvrdu pa se penjemo gore da vidimo pogled, no proljetno sunce nam ne daje previše mogućnosti za dobre fotografije, neka sumaglica je u zraku. Pronalazim stari hamam koji je još uvijek u funkciji i nekim čudom popodne radi isključivo po narudžbi, pa plaćam nekih 25 EURa i sat i pol imam hamam samo za sebe, znojenje pod starim svodovima, tradicionalna masaža, zatim utrljavanje neke smjese u kožu, sav gorim jer ne znam kakvi su sastojci, kužim da je i djumbir unutra, i na kraju čaj s gazdom koji mi priča kako njegova familija drži ovo zdanje već 4 generacije.

Izlazim van čist i pročišćen, gladan, gibamo na večeru, jedva nalazimo mjesto za klopu a tamo neka fešta povodom praznika, glazba dere opako, lokalni melos, agresivno i brzo, jedina strana stvar koju puštaju dva puta je Shakirina nogometna himna. Zanimljivo je kako plešu, još luđe kako su šareno odjeveni, ovdje zaista nema brige što ćeš staviti na sebe, dok god je šareno.

Kako je grad na rubu pustinje, prašine na cipelama ima barem 2 cm, ne isplati se ni čistiti, no nakon dva dana, prašina je već i u grlu pa krećemo dalje u Samarkand. Pokušavamo kupiti kartu za vlak, ali nema mjesta a niti ne voze često, pa uzimamo taksi i krećemo na autobusni kolodvor. Tamo nas love prvo taksisti u osobnim vozilima, pa taksisti s kombijima i na kraju autobusi. Svi žele prodati vožnju od kojih 4 sata. Iz nekog čudnog razloga izbiremo bus jer je najjeftiniji, nekih 7 dolara po glavi i sjedamo. No on, kao i sva ostala vozila ne kreće dok nismo puni. Pa tako usmjesto u 8 krećemo u pola 10, umjesto u podne, u Samarkand stižemo tek oko 3, jer je na putu stao gotovo svakome tko mu je mahao. Kako bus ide za Tashkent, nije nas ostavio u centru Samarkanda, nego na rubnom dijelu grada, a mi mrtvi od gladi jedva dočekali žene na stajalištu koje prodaju tradicionalni kruh.

Silk road...here we come

2011-08-03T09:13:00.000+01:00

ribarnica

zidine Khive

Put svile je uvijek bio nešto mistično ljudima koji vole malo više putovanja osim vožnje do Crikve i nazad. Uglavnom od Kine do Europe, trebalo je tegliti na devama sve te fine kineske stvarčice. Danas natovare tisuću kontejnera na brod i začas su kod nas. Nekad je to trajalo mjesecima, pa su trebali i nekakve stanice po putu. Najviše očuvanih gradova puta svile se nalazi upravo u Uzbekistanu, i Khiva, mali grad blizu granice s Turkmenistanom je upravo jedan od njih.

Sletili na prazan aerodrom u Urgench (veći grad blizu Khive koja je ustvari vrlo mala), nas 4 odluči da podijelimo trošak taksija, znamo da ne smijemo platiti za auto više od 10 dolara i eto nas vani, pregovaramo. Prvi lik nudi 25, drugi 20, treći 15. Kažem da smo spremni dati 10, uletava novi lik koji kaže da pristaje, no onaj prvi od 25 kaže da će nas i on za 10 odvesti. I sad kreće svađa, tko ima pravo prioriteta na vožnju?! Lagano se krećemo prema autima, a oni galame, urliču, skoro da se ne potuku tko će nas voziti.

promenada

gatara

Svi imamo neku prtljagu pa molim Boga da nas ne strpaju u Matiz, jer nemam pojma kako ćemo se ugurati. Na našu sreću, auto je nešto veći i krećemo na polsatnu vožnju. Vrlo brzo imamo prvi udes. Vozač pokušava prikočiti da ne udari pse koju sumanutno pretrčavaju ulicu, i baš kad smo mislili da ih je sve zaobišao i nastavio dalje, jedan koji nas baš i nije vidio je tolikom snagom udario u suvozačeva vrata da je mene zabolilo. Čuje se bolan cijuk, ali što sad, idemo dalje, ovdje psi imaju upravo takav 'pseći tretman'.

Suputnici iz Italije imaju rezeviran hotel koji su platili 70 dolara, mi nalazimo jedan guesthouse za 20 po noćenju, elem 10 po glavi, nije loše. Sezona nije počela, tako da soba ima pa se i može pregovarati. Uglavnom su to stare kuće preuređene u BB ili hotel. Vlasnik je mladi Uzbek koji uopće ne govori ruski, ali zato itekako govori engleski.

Sam grad ima nevjerojatne zidine i unutar njih je sve što vrijedi vidjeti, naravno UNESCO je zaštitio starine. Preko dana je još i živahno, noću, niti uličnog svjetla nema, srećom je puni mjesec pa se vidi koračati po uskim uličicama. Još se navikavamo na činjenicu da non stop moramo imati hrpu lokalne love jer generalno za najveću novčanicu možeš kupiti šibice, mislim da se ne isplati ni krivotvoriti. Jedva nalazimo restoran u kojem na meniju svašta, a u stvarnosti nam donosi cijelu kokoš, već gotovu i kaže da je skupa, pa da uzmemo nešto drugo (šašlik, a što bi drugo). Puši se svuda, pije se lokalno pivo, stranih proizvoda gotovo da nema. Od svih gradova koje smo vidjeli poslije, Khiva je nekako najviše lokalna, tu strance gledaju drugačije jer baš i nisu česti gosti, a i dosta je daleko od ostalih gradova. Ostajemo svega jedan dan, jer više i nema smisla, pa dogovaramo taksi do Bukhare koja je 500km udaljena, 70 dolara za vožnju za nas četvero. Vožnja je trajala skoro 8 sati jer se radi o cesti koja to i nije. Uglavnom se vozimo kroz pustinju Kyzylkum, koja je nevjerojatno dosadna, no zato rupe na cesti nisu. Svakih 50 km vidimo da se cesta obnavlja, ali generalno, više od pola puta to je makadam.

Kaže vozač da ima odmorište za turiste gdje ćemo ručati. Hm, ok. Nije to Marche u Ravnoj gori. WC negdje iza zgrade, drvena kućica, odlučimo zapišati pustinju. Hrana, ok, preživjet ćemo, bitno da je neka juha, no na toj relaciji, to je jedina takvo odmorište pa nemamo izbora. Putem nas je policija zaustavila preko nekoliko puta, svaki puta vozač tutne neku novčanicu prilikom pozdrava pa nas puštaju. U večernjim satima stižemo u Bukharu. Napokon

subare

obiteljski album

Good morning Uzbekistan

2011-08-02T12:19:00.000+01:00

Sve ima svoj prvi put, pa tako i let Uzbekistan Airwaysom. Nista neobicno, dapace, klasicni Airbus 32 i nesto, osoblje prilicno zrelih godina i magazin koji govori o svemu i svacemu. I reklama nekog ducana u glavnom gradu Tashekntu na kojem se ekskluzivno reklamiraju proizvodi iz Europe...izmedju ostalog dva meni jako poznata branda, Podravka i Vegeta. Pokazujem to svojim suputnicima, a oni meni da to nije hrvatski proizvod nego ceski?!? Da se ne natezemo, kazem ja njima da nemaju pojma.

Sletili u Tashkent i odma na aerodromu procedura kao i u svim policijskim drzavama, pregled dugotrajni i iscprni, ali ja imam srece pa me brzo pustaju. Detaljno moras napisati sto unosis u zemlju, jer ovdje bas i nema stranih proizvoda. Takodjer i zadnju lipu koju imas u novcaniku moras prijaviti jer na izlasku i nije pametno imat vise novaca nego u dolasku. Izlazim s aerodroma, jos vise policije vani i hrpa taksista koji te zele u svoj auto. Srecom, imamo lokalnog poznanika kod kojeg cemo spavati, pa nas on vodi do svoje kuce. Ceste velike kao u Almaty, ali nema guzve i prometa, auti maleni, car je Matiz, kojeg proizvode ovdje i ima ga valjda 70% od svih vozila.

Dolazimo u kucu na rubu grada, domaca atmosfera, ko da je doso Dzordz Bus, hrana pada sa stola koliko je ima, sve domace sve napravljeno za nas. Slikam, ali to cete vidjeti kad se vratim s puta jer u internet kafeu bas i ne ide upload tako lako. Za razliku od Kazakhstana, ovdje postoje dva trzista promjene valute. Npr, sluzbeni tecaj je 1600 Soma za 1 dolar, ali nama je gazda kuce gdje spavamo osigurao po cijeni od 2300 Soma. Problem je sto je najveca novcanica u drzavi 1000 Soma, tako da za sto dolara dobivam nekoliko buntova novcanica i pitam se kuda cemo s lovom. Dajem poklon majci kuce, neku bombonjeru s aerodroma, a zauzvrat dobivam nesto poput muslimanske krunice. Spavanje kratko legli u 1 dizanje vec u 5, probudio nas gusan iz dvorista.

Ranom zorom gibamo na aerodrom, letimo za Urgench, odakle cemo taksijem za Khivu. Na aerodromu mi oduzimaju upaljac jer nije sigurno, no odmah iza policije ekipa uredno pusi cigarete. Kako nitko nema upaljac, svi zicaju policajca da im zapali, pa tako i ja radim isto. Kad si u Uzbekistanu, budi Uzbek!

Viza za Uzbekistan

2011-08-02T12:16:00.000+01:00

Neki dan je ruknulo 30cm snijega, temperatura pala s 10 na minus 15. Ne kužim kako organizam više izdrži, ali dobro, vrijeme je za prvi odmor...kuda? Uzbekistan! Zemlja drevnih gradova, Khiva, Buhara, Samarkand, kvalitetne hrane i prilično teškog režima. Gdje se to prvo vidi? Ispred ambasade u Almaty. No sve počinje puno ranije, jer da bi otputovao tamo, trebam pozivno pismo lokalne agencije potvrdjeno od strane ministarstva nečega.

To sam dobio u zadnji čas (danas) i odmah krenuo u ambasadu, jer već sutra letim za Tashkent, glavni grad Uzbekistana. Ispred ambasade hrpa ljudi. Dva policajca rade raspored kojim će netko ući unutra, Biraju po svom nahođenju. Ja, kao najviši tamo i očito stranac, dobivam privilegiju i policajac uzima moju putovnicu, zapisuje me na neku listu i čekam dalje. Očito nismo svi ovdje po istom poslu. Dosla Uzbekistanaca živi u Almaty i tu rješavanju papire, putovnicu i ostale formalnosti. Na kraju ispada da je od 50-tak ljudi ispred ambasade, viza potrebna samo meni i jednom Kinezu, pa smo dobili prioritet, no zato i plaćamo najviše. Kako mi je potrebna hitna viza, plaćam 90 dolara i cashu naravno, ali čak dobivam i potvrdu. Kinez ne govori ruski, pa mu prevodim riječi od konzula. Tko bi rekao...

I konačno, viza u putovnici, 10 dana odmora, temperature oko 20 stupnjeva....naravno, bit će izvještaja!

Promjena - change

2011-07-25T09:22:00.000+01:00

Voyager trenutno živi u zemlji u kojoj je pristup blogspot.com-u zabranjen, stoga sve novosti i događanja možete pratiti na http://voyagerhr.bloger.hr/

Voyager currently lives in country where blogspot.com has limited or no access, therefore all the news and events can be followed on http://voyagerhr.bloger.hr/

Hvala-thanks

Najljepša himna - Best Anthem - Rusija

2010-10-16T16:12:00.000+02:00

Ruska himna je prvo bila sovjetska, ali je padom komunizma, Boris Jeljcin, donio i novu himnu. Kažu da ona nikako nije bila prihvaćena, pa su rijetki sportaši bili inspirirani pjevati kad bi osvajali zlatne medalje. Došao Putin i vratio glazbu 2000.godine, s novim tekstom, prilagođenim novom dobu.
Naravno, najpoznatije su izvedbe vojnih zborova, pa ju tako na ovom klipu izvodi 6000 vojnika na Crvenom trgu u Moskvi, s malim govorom od samog Putina. Kažu da je uz Francusku ovo himna koja je najbolje pogođena mentalitetu zemlje i naroda. Pa procijenite sami.

Najljepša himna - Best Anthem - Francuska

2010-10-16T16:06:00.000+02:00

Poznata 'Maresljeza', moćnog ritma i teksta, ovdje u izvedbi poznate francuske pjevačice Mireille Mathieu uz pomoć orkestra i zbora, snimano, ni manje ni više nego na Marsovim poljanama odmah ispod Ajfelovog tornja. Prilično svečarski. Mi smo ju 'nažalost' često slušali kad bi se naši rukometaši ili nogometaši sreli s Francuzima.

Najljepša himna - Best Anthem - Istočna Njemačka (DDR)

2010-10-16T16:02:00.000+02:00

Himna koja se više ne izvodi, ali bome se itekako izvodila za vrijeme plivačkih i atletskih takmičenja do 1990.godine. Valjda mi je ostala u glavi još od tada. Nažalost nema baš prikladnog video zapisa na youtube-u, ali i ovo će poslužiti.

Najljepša himna - Best Anthem - Indija

2010-10-16T15:54:00.000+02:00

Jana Mana Gana je nacionalna himna Indije, čiji kompozitor je, između ostalog i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, prvi neeuropljanin koji je dobio nagradu.

Vrlo je 'indijska', pogotovo u ovoj verziji gdje ju izvode najpoznatiji 'stari' pjevači te velike zemlje.

Najljepša himna - Best Anthem - Kanada

2010-10-16T15:48:00.001+02:00

Himna! Naučimo je još u prvom osnovne i vjerojatno je stvar koju najviše puta čujemo u životu, a da to niti posebno ne želimo. Svečane proslave, državni praznici, kraj programa na televiziji, utakmice naših sportaša...i onda se ponosimo kad cijeli stadion pjeva moćno, ali naravno, brže od glazbe s matrice, ili pak kad nam političari pjevaju himnu u falšu...nema ništa groznije. Šutite umjesto da kvarite nešto tako lijepo.
Kad već toliko pišem o putovanjima, evo jednog par postova o najljepšim himnama koje sam čuo u životu (namjerno izostavljam Lijepu našu). Nemaju neki poseban redoslijed, jer je svaka na poseban način lijepa, svečana, moćna.

Oh Canada, neki kažu da je previše 'Disney himna', no meni se osobno sviđa, pogotovo kad ju pjevaju ludi hokejaški navijači.

Srednji Velebit za početnike

2010-10-12T23:06:00.000+02:00

Velebit je VELIK, pa pisati o njemu u jednom postu nema smisla. Srednji Velebit ili bolje rečeno predio Dabarskih kukova je predmet ovog posta. Prvo, kako doći do tamo? Jednostavno, iz Zagreba ili Splita autocestom do Gospića, odakle se nastavlja prema Baškim Oštarijama, gdje počinje predio ovog središnjeg dijela. Iz Rijeke je najednostavnije doći magistralom do Karlobaga, a onda uzbrdo prema B.Oštarijama. Naravno, automobilom, ne treba vam pogon na sva 4 kotača, naravno ako idete u pogodno doba godine. U svakom slučaju pomaže sunčano vrijeme, bez obzira na hladnoću i vjetar. Brijem da u kišnom razdoblju gušt postaje druga priča, a snjeg je vjerojatno prepreka za ne tako ozbiljne planinare.

Spavanje obavezno u planinarskom domu Ravni Dabar, koji se nalazi u prostranoj kraškoj udolini, okruženoj kamenitim kukovima Butinovače, Visibabe i Čelinca. Domar Mile Prpić je legenda! On će se pobrinuti da vam sve bude u najboljem redu nakon što se vratite ili dođete nakon cjelodnevnog hodanja po okolici, skuhati predivni planinski čaj i okrijepiti iscrpljena tijela. Mi smo imali priliku kušati njegovu Ličku kalju i mogu samo reći...mmmmmmm...

U domu ima 50-tak ležajeva, pa ako idete s većom grupom bolje rezervirajte smještaj, koji je vrlo povoljan, od 40-80 kuna ovisno o tome jeste li član nekog planinarskog društva ili ne. Kalja je bila cca 30-tak kuna po osobi (vadili smo i po 3 puta). Velebitsko pivo 10 kuna! Pomozite lokalnoj industriji alkohola. :-) Kreveti vrlo udobni, jastuk, plahte, sanitarni čvor skroman, ali postoji i rezerva u prirodi, preporučam za veliku nuždu. Štedite vodu u svakom slučaju. Moguće je i doći s autom do doma i onda krenuti okolo u hodnje po vrhuncima.

Kuk Čelinac izgleda idealno za hrabre penjače slobodnim stilom (ne radite to doma!), za vrijeme našeg boravka smo imali priliku vidjeti ekipu GSS-a kako vježba izvlačenje unesrećenih penjača i mogu samo reći WOW i svaka im čast na poslu koji obavljaju uglavnom volonterski i odvajaju svoje slobodno vrijeme vikendom da bi vježbali za buduće teške situacije. Mi se nismo penjali po stijenama. Uglavnom smo hodali, malo više uzbrdo, malo manje nizbrdo, ali sve je bilo i više nego podnošljivo i za one od 50kg i za one preko 100kg.

Svaka šetnja ima svoju nagradu. Nekada je to predivna livada ispod vrha na kojeg ste se popeli, nekada je to pogled na predivno Jadransko more i još ljepše otoke, a pogled fakat puca do Dugog otoka i Malog Lošinja (i sve ono između), naravno dominira prvi pogled na otok Pag. Šume su predivne, staze su uglavnom dobro uređene i IZVRSNO označene, pogotovo poznata Premužićeva staza, koja je za mene mali 'masterpis' zaljubljenika u prirodu. Bilo da odete na Kizu, Čelinac, Visibabu, Bačić kuk ili Budakovo brdo, nećete požaliti, jer svaki dio ovog lanca je upravo ono što čovjeku treba, stapanje s prirodom na najljepši mogući način, čist zrak, veliko nebo, puno zvijezda noću, drveće koje ima svoj život...još ako ste u dobrom društvu, BINGO!

Evo par prijedloga za izlete od par sati ili za cijeli dan:

1. Baške Oštarije - Stupačinovo - Dabarska kosa - Ravni Dabar - 4 sata

2. Baške Oštarije - Stupačinovo - Kiza - Alaginac - Crni Dabar - Ravni Dabar - 5 sata

3. Ravni Dabar - Došen Dabar - Bačić duliba - Bačić kuk - Budakovo brdo - Bačić kosa - Visibaba - Ravni Dabar - 7 sati

I guštajte u slikama dok se ne odlučite posjetiti ovaj dio lijepe naše!

TOP 10 neobičnih putovanja / aktivnosti

2010-10-01T17:34:00.000+02:00

Svako od nas ima svoje razloge kuda i kako putuje. Isto tako, sklonosti i budget nas usmjeravaju prema aktivnostima koje mogu biti vrlo uobičajene (poput posjeta muzeju Prado, slikanje kraj ostataka Berlinskog zida ili pak šetnja po Plitivčkim jezerima), ali mogu biti i vrlo neuobičajene i neobične, želeći kroz njih doživjeti i proživjeti neko novo iskustvo koje nam nije blisko u okruženju u kojem živimo.

U nastavku je lista TOP 10 neobičnih stvari koje možete napraviti na svojim putovanjima, naravno ako ste negdje usput tih lokacija i imate volje, vremena i novaca za realizaciju istih. Lista je napravljena od najskuplje do najjeftinije.

1. LET MIG-om 29 IZNAD MOSKVE

Rusi su poznati po svojim ekstremnim željama (barem kad imaju love), tako da ova ponuda uopće ne čudi. Načini kako zaraditi su upravo nevjerojatni. Ako ste fanatik brzina, letova, ekstremizma, ovaj kratka polusatna vožnja će vas koštati cca 72.000 kuna, ali znajte da ste jedan od rijetkih smrtnika koji je to iskušao (ukoliko sami niste pilot vojnih aviona). Naravno, ekskluziva je zajamčena jer malo gdje (ili pak nigdje) na svijetu ovo ne možete doživjeti nego upravo tamo negdje iznad Moskve.

2. KRSTARENJE PO ANTARKTICI
Nema tog kraja svijeta gdje vas današnji kruzeri neće odvesti, pa tako ni Antarktika nije izuzetak. No ono što razlikuje putovanje na krajni jug svijeta je upravo različitost od svega što možete iskusiti. Vožnja posebno dizajniranim brodovima, ledolomcima, cijena koja je više nego paprena u odnosu na druge destinacije, hladnoća koja vas čeka dolje i prizori koje ste do sada gledali samo na televiziji ili internetu. Različiti programi su u ponudi, no očekujte cijenu oko 33.000 kuna, za 10-tak dana plovidbe oko ledene kape, naravno računajte da je polazak s krajnjeg juga Južne Amerike, pa i do tamo treba doći.

3. NULTA GRAVITACIJA
Nemate love ići u svemir a želite barem djelomično iskusiti kako bi to izgledalo lebditi zrakom, bez ikakve gravitacije da vas drži za zemlju? Nije problem. Ovo iskustvo ćete platiti oko 14.000 kuna, u pravilu u USA, Rusiji, te eventualno nekom naprednom zabavnom parku. Kako to izgleda, provjerite na youtubeu ili klikom na link u naslovu.

4. POSJET KOZMODROMU
Opet nešto s letenjem! Hm, očito i mene to privlači, valjda zato što nije tako lako dostupno. Zaroniti u dubine mora možete vrlo lako i svugdje, no posjetiti lansirnu stanicu u nekome od svega par kozmodroma na svijetu. Jedan od njih je Bajkonur u Kazahstanu, koji nudi kompletne ture prilikom lasniranja ili pak samo jednodnevni posjet objektima koji služe u tu svrhu, a i treba još doći do tamo.
Okvirna cijena za jednodnevni posjet neće biti ispod 4.000 kuna.

5. JEDAN DAN U ČERNOBILU
Prvo je bio nuklearni incident, a danas, 20-tak i više godina poslije, razvija se turizam u opustošenom ukrajinskom gradiću Pripyat, gdje možete posjetiti i vidjeti kako izgleda mrtvi grad, najbliži toj strašnoj nuklearki Černobil, otprilike 3km udaljenosti. Postoji nekoliko agencija koje će vas odvesti na jednodnevno putovanje po toj pustoši gdje je vrijeme stalo 26.4.1986., a to ćete platiti oko 1.400 kuna. Naravno, agencije se brinu za vašu sigurnost tokom izleta.

6. JEDAN DAN U GAZI
Ako je Černobil prošlost, Gaza je strašna sadašnjost. Idealna prilika za malo bliskoistočnog avanturizma, razumijevanje situacije koje je sve samo ne dobra, možda završite i u novinama ako baš taj netko odluči učiniti nešto vrlo uobičajeno, zapucati ili baciti koju bombu na to područje. No, u sigurnosti svog vozila i vodiča, proživjet ćete iskustvo životarenja na tako malom području s toliko puno ljudi. Cijene od 185 kuna za izlet po osobi.

7. FAVELE RIO DE JANEIRA
Naravno, ako ste u Brazilu, možda ćete poželjeti vidjeti te čuvane favele u kojima živi najveća sirotinja, ali i najveći broj kriminala potječe upravo od tamo. Sami možete napraviti šetnju, no tada vam nitko ne garantira sigurnost i da ćete se vratiti u jednom komadu i sa punim novčanikom. No zato postoje vodiči koji su od toga napravili dobar biznis i spremni su vas provesti kroz kvartove, bez fotoaparata i bez klasičnog razgledavanja (s vaše lijeve strane...s vaše desne strane...). Novčanik ostavite u hotelu, ali ponesite protuvrijednost od oko 180 kuna koliko prosječno uzimaju za izlet.

8. ILEGALNI PRELAZAK GRANICE
Evo ideje za Jorasa i kako napraviti biznis od tako 'obične' stvari. U Meksiku možete otići na noćni izlet u kojem će vam simulirati ilegalni prelazak Meksičko-USA granice, jedne od najčuvanijih granica na svijetu, ali i one koja je naprometnija ilegalcima. Simuliraju sve, pa tako i utjerivanje straha u kosti. Za ovo noćno podizanje adrenalina plaćate oko 115 kuna.

9. POSJETA TVORNICI KOKAINA
Kad ste već Kolumbiji, zašto ne posjetiti neku od ilegalnih tvornica kokaina i vidjeti kako se prerađuje proizvod koji voli toliko ljudi na svijetu i koji Kolumbiji daje status opasne i nesigurne zemlje. Naravno, ovi izleti se nigdje ne reklamiraju, no kad ste tamo, već ćete lako stupiti u kontakt s nekim tko vas može provesti i osigurati posjet. Navodno cijene izleta i nisu prevelike, već od 45 kuna, bez obaveze za kupnju.

10. KATAKOMBE PARIZA
Podzemlje grada svjetlosti je vrlo zanimljivo, znajući da ima svoju bogatu i dugu prošlost. Posjet muzeju podzemlja i kanalizacije uključuje i spuštanje ispod razine zemlje da bi se vidjelo kako je to nekad izgledalo vaš košta svega 33 kune.

I za kraj nešto besplatno. Ajmo reć besplatno.
BONUS: POSJET ZATVORENIKU
Svi mi gledamo filmove i serije sa zatvorima i kriminalcima, a kako u svom okruženju nemamo nikog tko je završio u ćuzi, pitamo se kako bi to izgledalo. E pa i tu je turizam došao na svoje. Postoje zatvori koji omogućavaju posjete zatvorenicima od strane nepoznatih posjetitelja, obično se najavite i dobijete kontakt tako da znate koga posjećujete. Iako vas ovo formalno ništa ne košta, red je donijeti neki poklon zatvoreniku, ipak i on mora imati svoj interes u svemu ovome. Šteka cigareta uvijek pali. Takozvani crni turizam već uzima maha u Boliviji i na Tajlandu, pa sretno vam bilo.

Ako imate ideju o nekim još neobičnijim idejama za putovanje ili aktivnosti koje možete raditi negdje...javite pa da proširimo listu.

Svjetska kulturna baština

2010-09-06T13:34:00.001+02:00

Slike govore više od tisuću riječi. Antigua i Barbuda, Burundi, Brazil, Francuska (Bretanja), Peru, Ruanda, Rusija (Baškirija), Španjolska (Asturija). Na jednom mjestu spoj kulture, tradicije, pjesme, plesa i zabave...

Strasbourg za početnike

2010-09-05T12:20:00.000+02:00

Pojedini gradovi i lokacije su privlačni sami po sebi i to svi znaju, neki pak nas odbijaju informacijama koje dobijemo od drugih ili preko medija. Postoje i oni za koje nemamo neki poseban osjećaj da su vrijedni posjeta zato što imaju neke druge značajke. Strasbourg je u meni uvijek izazivao odbojnost zbog svoje političke uloge u EU i institucija koje se u njemu nalaze, pretpostavljajući da se tamo nema što vidjeti, niti se tamo čovjek može dobro zabaviti.

I kao sve u životu kad pretpostavljaš, a nemaš pravo iskustvo, lako se prevariš. Da se razumijemo, ovo je skup grad za putnika s rancem na leđima, ali je svakako grad kojeg se ne smije zaobići ako ste kojim slučajem u blizini ili pak istražujete ovaj dio Europe. Iako je grad duplo manji od Zagreba, u njemu se putnik/turist može zadržati puno duže kako bi uživao u toplim malim uličicama, predivnim vizurama grada, vožnji rijekom, posjetu zoološkom vrtu, čuđenju arhitekture EU institucija ili pak krenuo dalje s neobičnog željezničkog kolodvora.

Grad se nalazi u sjeverno-istočnoj Francuskoj, tik do Njemačke granice, i predstavlja glavni grad pokrajine Alsace. Očito je ta blizina granice djelovala da se u ovom gradu ne osjeća toliko Francuska, nego se upravo osjeća Europa i zajedništvo kojim Unija pokušava steći kredibilitet kod novih, a i starih članica. Tu je sjedište brojnih instuticija poput Suda za ljudska prava, Parlamenta i Vijeća, koje su smještene i zgradama novijeg datuma, pomalo futurističkog izgleda.

Centar grada je prvi koji je od UNESCOa dobio oznaku Svjetske baštine za cijeli stari dio centra grada, a ne pojedinačnu zgradu ili monument. I on je upravo takav. Predobro sačuvan i održavan, star, lijep, romantičan...s moćnom katedralom u središtu grada koja se počela graditi još u 12.stoljeću i ima najveći crkveni toranj u Francuskoj. Posebna zanimljivost unutar katedrale je astrološki sat, koje baš i nisam skužio tj. nije mi dao prognozu za posao, ljubav, zdravlje za idućih tjedan dana, ali svejedno predstavlja masterpiece stare tehnologije. Trg oko katedrale je prepun štandova s zezalicama za turiste, kafića i restorana i uvijek je vrlo živo uokolo.

Jedan kvart, da ne kažem splet ulica zaslužuje posebnu napomenu. Tzv. Petit France ili mala Francuska je dio grada na rijeci Ill koji nevjerojatno podsjeća na vremena kada su se kuće gradile od prirodnih i dostupnih materijala, s puno drveta, šarma, kreativnosti za to doba. Bilo da se prošećeš ili prođeš brodom kroz kvart, osjećaj je vrlo ugodan. Skuplji restorani i butici su zauzeli veći dio kvarta, jer nema turista koji se neće uputiti u ovaj dio grada. Ugođaj večere uz rijeku plaća svatko ko može. Uske uličice, nepravilnih oblika, vas vode kroz povijest jedne regije.

Upravo je vožnja brodom od sat i pol vremena nešto što vrijedi novca, jer vas proveze oko centra grada i kroz EU četvrt, te na jednom od brojnih svjetskih jezika dobijete dosta informacija o gradu, povijesti i važnosti. Naravno i brojne prilike za fotkanje.

Karta se kupuje na samom pristaništu turističkih brodova, tako da ne tražite informacije u turističkom uredu kraj katedrale. Kako sustav kanala nije ujednačen kroz cijeli grad, u dva navrata se tijekom putovanja zaustavljate na branama koje se pune ili prazne vodom kako bi mogli preći na slijedeći nivo, kad već nećete u Panamski kanal, barem da osjetite kako to funkcionira. Usput se vozite i kroz rezidencijalne četvrti, koje nisu preslika naših novogradnji, nego vrlo ukusno, pažljivo planirana mjesta za život ljudi.

Ono što svakako treba otići vidjeti je željeznički kolodvor, ako već niste doputovali vlakom. Stara zgrada kolodvora je 'obučena' u novo moderno ruho, ograđena brojim proznirnim panelima, koji čine cjelinu i tamo štite objekt i daju mu novo značenje. Odavde do Pariza ste brzim vlakovima za manje od 2 i pol sata, do Švicarske za sat vremena, Njemačka je na dohvat pljuvačke...strateški vrlo dobra pozicija za život ili za proputovanje.

Kad se umorite od hodanja i razgledavanja, svakako odite u neki od restorana (ali nikako u starom gradu, jer cijene su turističke) i pojedite jedan Flammeküche ili tartes flambées, specijalitet regije, koji vrlo podsjeća na talijansku klasičnu pizzu, ali iskreno, puno je finije i ukusnije.

Tek sad zavidim Željku Korparu kad se javlja iz Strasbourga!

Silba za početnike

2010-08-11T16:39:00.001+01:00

Svi smo barem jednom u životu čuli za Silbu. Isto tako, velika većina nikad nije bila na Silbi, ako ništa drugo onda iz razloga što je ukupni kapacitet smještaja na otoku tek nešto preko 500 kreveta, što znači da preko otoka godišnje jedva da prođe par tisuća gostiju uz stotinjak i nešto stalnih stanovnika. Pa opet, zašto je tako posebna i često spominjana kao predivno mjesto za odmor?!

Za početak, do Silbe se može doći svega na dva načina (osim ako nemate jedrilicu ili ste istu uzeli u najam pa ste došli samostalno morskim putem). Iz Malog Lošinja, trajektom Bartol Kašić, koji tokom sezone vozi jednom dnevno, a van sezone vozi dva puta tjedno, ili iz Zadra istim tim trajektom ili pak katamaranom koji vozi jednom dnevno, nedjeljom i češće. Kako na otoku ne možete iskrcati auto, morate ga ostaviti ili u Zadru ili Lošinju ili pak uopće ne morate krenuti na put s autom, buseva, barem prema Zadru ima hrpa. Trajekt je naravno jeftin, katamaran još jeftiniji. Prva vizura Silbe s trajekta vam govori o tome kako je otok malen, bez visokih brežuljaka, te u pozadini se moćno propinje Velebit sa oblacima koji kao da sjede na vrhu te moćne planine, no Velebit je predaleko da bi svojim klimatskim utjecajima narušio vaš odmor.

Vrlo je živo prilikom svakog uplovljavanja trajekta, bilo da dolazi iz smjera Zadra, bilo Lošinja. Uvijek se skupi dosta ljudi koji dočekuju svoje nove goste, ili ugostitelji i vlasnici dućana koji dolaze po svoje namirnice za prodaju ili pak dolazite da vidite tko je novi došao na otok. Ukoliko ste na otoku barem tjedan dana, vrlo brzo ćete pozdravljati ljude poznatih lica, jer vas ionako nema puno. Brojčano gledano, ovo je otok luksuza za malobrojne.

Drugi luksuz kojeg ovdje imate je mir od automobila i ostalih prometala, jer na otoku je zabranjeno voziti osim par malih traktora koji služe za dostavu i održavanje čistoće na otoku, nema ni bicikala (osim dječijih) ni motocikala, tako da jedini zvuk prometa može biti s mora u obliku kakve barke ili trajekta, ili iz zraka, kada neki imućni ljudi lete helikopterom iz Zadra prema sjeveru.

Treći luksuz je čistoća. Bilo zraka, bilo mora, bilo mjesta. Svi oblici industrije su jako daleko, more je iznimno čisto i prilično slano, mjesto je vrlo čisto. Poneke od udaljenih plaža znaju biti prljave jer more nanosi kojekakve ostavštine s drugi otoka ili kontinenta ili sušenu morsku travu pa imate dojam da nema brige na otoku, no to je svakako plod nekoliko gorenavedenih faktora. Ako ste s klincima, teško da ćete ići na takve plaže jer vam treba barem par kilometara da dođete do njih, ali avanturisti bilo koje vrste će svakako naći zanimljivosti na putu do tih plaža.

Hrana na otoku nije skupa! Iako smo bili spremni nakupovati hrpu hrane prije dolaska, jer dostava na otok nije nimalno jednostavna, shvatili smo da to nije potrebno. Ovako mali otok ima par dućana, restorana, veliki štand s voćem i povrćem u centru mjesta, pekaru, trafiku, poštu, uglavnom sve radi svaki dan bez obzira na petak ili svetak. Kako je sve dosta smješteno oko centra mjesta u kojem se nalazi crkva, jutarnji obred započinje kupovinom predivnih krafni u malom dućanu i svježem kruhu. Zatim slijedi kava s tostom i limunadom (sve to za 25kun, vrlo povoljno za Jadran) u kafiću MIK, u kojem se putem wirelessa provjere statusi na fesju, gmail i pročitaju novine, jer one prave papirnate dolaze tek oko 1 sat na otok, tako da do tada živite u jučerašnjem danu.

Nakon MIKa, red je krenuti na plažu, a toga ovdje ima napretek, bez obzira u kojem smjeru krenuli. Dvije gradske plaže s obje strane otoka upravo na dijelu gdje je on najuži su najpopularnije. Uz kafiće na plaži, tu imate sve što vam je potrebno na kupanje. Sladoled King je 15 kuna, možda mrvicu previše ako imate hrpu djece uz sebe. Od ostalih plaža koje svakako vrijedi posjetiti, ali i paziti da se ne izgubite u raslinju i da imate dovoljne količine pitke vode sa sobom, su Pernastica, Dobre vode i Nozdre. Osim što su udaljene pa nisu napučene, njihova ljepota je upravo u moru, čist, sitan pijesak koji vas podsjeća na Karibe (za one koji su bili, a za one koji nisu, ne morate ni ići, odite na Silbu).

Sloboda na tim plažama je maksimalna, ako želite biti goli, možete, ako ne želite, ne morate. Hladovine nema na pretek, ali i tu se lako možete snaći s improvizacijom. Šetnje prema tim plažama su vrlo ugodne i na otoku možete dobiti mapu na kojoj su ucrtani putevi prema tim plažama, iako i tu treba biti oprezan da se ne zaluta. U krajnoj liniji, završit ćete na nekoj drugoj plaži, neočekivano. Moguće je da ćete sresti nekog poznatog (lice s malih ekrana) no poštujte tuđu diskreciju i ne korisite svoj mobitel za slikanje i slanje časopisu 24 sata.

Nakon plaže ste opako gladni, a tu nema bojazni, par restorana se brine da budete siti barem do ponoći. Najskuplji i vrlo ukusan restoran je na samoj pristanišnoj luci, jer tu plaćate pogled, pogotovo ako dođete na večeru, ispratit ćete takav zalazak sunca da i nije čudno koliko ćete platiti. Naravno, ne morate puno potrošiti, pašticada s domaćim njokima vas stoji 70kn i vrlo je ukusna, domaće vino je ok crno, dok bijelo zaobiđite, osim ako ne pijete gemišt. Slijedeći restoran kojeg je dobro posjetiti je Vila Velebita u samom centru mjesta, cjenovno mrvicu povoljniji od prvog restorana, tu ćete dobiti vrhunsku uslugu od iznimno ljubaznog osoblja (preporučam hladna predjela iliti snack). Ako ste za pizze, onda svakako ne zaboravite otići do Ive jer tamo su najbolje, tj. jedine pizze na otoku, malo skupe (od 50kn naviše) ali sasvim ukusne, možete i naručiti i doći po njih.

Za kraj ovog prehrambenog dijela, treba spomenuti Fregadon, koji je definitivno bestbuy na otoku. Svaki dan imaju 3 menija po 75 kuna unutar kojih bude juha ili hladno predjelo, glavno jelo (mesno ili riblje), salata i desert. Sve je fino i ukusno, restoran vode domaći ljudi i cijela obitelj radi tamo i briga oko gosta je očita i najbolja na otoku. Sve je moguće i sve se može dogovoriti.

Slastičarna pored crkve će vam pružiti slatka osvježenja u obliku kolača i sladoleda.

Noćni život, barem ljeti je vrlo zanimljiv. Skoro svake večeri se događa neki performans iliti event J. Bilo da se radi o lošem reggea koncertu ili jazzu ili house partiju ili sportskom natjecanju ili kreativnim radionicama, vrlo lako se možete dobro zabaviti, preko dana se oglasi na uličnim stupovima, tako da znate gdje i kada doći, a navečer zabava može potrajati do sitnih sati.

Rezervacija smještaja je korisna par mjeseci unaprijed, a ono što posebno fascinira na ovom otoku su lijepe kuće i vile, kao da postoji neko nepisano napravilo da se ne smije graditi na ružan način. Imajući u glavi slike nekih naših ljetovališta, ovdje sasvim možete reći da je ljudima stalo živjeti na lijepom mjestu i u lijepom prostoru.

Za kraj, svakako treba reći ono što je na otoku loše (da, ima i toga) ili barem ono čega se treba paziti. Kao prvo, prirodnih izvora vode nema, stoga se sva voda za piće mora kupovati, no velike plastične boce od 7 litara koštaju 10 kuna pa nije tako skupo. Prilikom tuširanja treba biti oprezan a ne rastrošan. Komaraca i sitnih buba ima jako puno, stoga bilo kakav oblik zašitite od buba vam može olakšati večer. I to je to. Nema drugih loših stvari! Tako lijepa, tako naša – Silba!

Cruiseri - blagoslov ili pokora?!

2010-07-29T15:33:00.000+01:00

Dubrovniku se godinama već omilio dolar koji stiže u gradsku kasu preko luke. I prodajemo tzv. luksuzni turizam strancima u masovnom obliku. Nema novinskog izvještaja koji kad spominje Dubrovnik ne govori o povećanju prometa kruzera i njihovih jednodnevnih izleta kroz grad i okolicu.
Čak i Split pa i Rijeka briju kako bi htjeli dio tog kolača. Fini je to kolač, lova teče u potocima, a kolateralne žrtve ostaju negdje po putu razbacane u bespućima strategije CRO turizma.

Tko ima koristi od kruzera?
1. Kompanije prijevoznici - prosječni kruzer ima barem 2500 putnika, koji plaćaju putovanje od 7 dana već od 700 EURa naviše
2. Kompanije posrednici - koje prodaju aranžmane za kruzere i uzimaju svoj postotak zarade samo činjenicom da imaju informaciju koju vi kao putnik nemate
3. Kompanije koje organiziraju izlete na kopnu - opet je riječ o velikima, jer mali poduzetnici teško mogu dobiti ugovor s ogromnoj kruzer industriji, u Dubrovniku je to Atlas (a tko bi drugi bio), koji vjerojatno zbog nedovoljnog kapaciteta kad se iskrca 10.000 ljudi uzima u podnajam ove male...npr. netko vam prodaje izlet od 50 USD za dvadeset ljudi, vodičeva dnevnica ne može biti veća od 100 USD, kuda ide ostalih 900 USD?!?
4. Luke tj. gradske vlasti - naknade za pristanak brodova su prilično velike i eto ti punog gradskog proračuna

Tko nema koristi od kruzera?
1. Iznajmljivači soba, hoteli - kruzer je plutajući hotel, tako da kad se netko hvali koliko je gostiju posjetilo Dubrovnik, neka bolje pogleda brojke koje kažu da Poreč, Rovinj i Medulin imaju više noćenja u 2009.g. od naše metropole turizma
2. Mali poduzetnici - teško će neki mali restoran, dućan suvenirima, organizator izleta pronaći svoje mjesto pod suncem u ovom biznisu, njima ostaju mrvice, jer veliki se potrude uzeti veći dio zarade dok je putnik još na brodu
3. Gosti koji ljetuju u Dubrovniku - preko dana gledaju na te grdosije u luci, a ako odu u grad, moraju se gužvati s tisućama ljudi koji su došli upoznati jednu novu zemlju na 8 sati...helouuuuu!!! nemojmo se hvaliti kako nas obilaze, kad je poznato da su sve kruzerske luke ustvari centri masovnog turizma, DA, upravo tako MASOVNOG
4. Mi, obični građani i naša majčica zemlja - istraživanja pokazuju da u jednom danu vožnje kruzer potroši goriva koliko 2000 automobila potroši godišnje...pristajenje u lukama utječe na floru i faunu mora, to su valjda svi biolozi već istrubili; gosti koji dođu na 8 sati u naš grad mogu potrošiti 50-tak dolara bez problema i na taj umjetni način podižu standard koji prosječan CRO ne može pratiti pa ljetuje na Viru

Elem, što nam je za činiti?
1. Smanjiti broj dolazaka kruzera u Dubrovnik, maksimalno jedan dnevno, pa ako je već do love, nek dođe onaj koji je spreman najviše platiti, ali užitak otrkivanja grada će biti puno veći i gosti će poželjeti doći i slijedeće godine, ali ne brodom, nego na tjedan dana.
2. Smisliti strategiju koja ne leži na činjenici da su kruzeri otkrili Dubrovnik, a mi bolje da ništa ne radimo nego da uzimamo lovu dok žele dolaziti; KRUZER=MASS MARKET, ali to nitko ne želi priznati, jer bi u tom slučaju trebalo napraviti neke konkretne korake za nova tržišta
3. Dubrovnik građanima, a ne kompanijama! što god to značilo, dobro mi zvuči za revoluciju...
4. Ništa. Sjediti doma i gledati na vjestima kako obaramo rekorde po broju putnika koji dolaze na kavu i sendvič, a pritome imaju na brodu i doručak i večeru.

Ideja za izlet - vjetroelektrana kod Senja

2010-05-29T17:11:00.000+01:00

Sjedimo tako jedan dan i razmišljamo, kuda bi mogli otići u okolici Rijeke, a da još nismo bili...brzo se spremila hrana i na put prema jugu. Poslije Klenovice ima jedna mala pumpa s desne strane i odmah preko puta je cesta koja vodi u brdo. Krenuli prema Alanu, praktički granici dviju županija. Vrlo brzo se mijenja krajolik, proplanci su predivni, nebo živo, promet nepostojeći, cesta solidna, dovoljna za prolaz dva auta (osim na par dijelova).

Nakon sat i sitno vožnje dolazimo u Alan i dalje prolazimo cestom do prve vjetroelektrane u Hrvatskoj. Oko 20-tak modernih vjetrenjača neumoljivo se opire vjetru i vrti, zvuk koji dolazi je u početku čudan, lako se naviknuti, kao da reže zrak. Ogromne su, pogotovo kad dodjete u podnožje barem jedne od njih. Pristup je jednostavan, nema nikoga nigdje, a trave i mjesta za uživanje kolikogod hoćete.

Parkirali nedaleko i krenuli pješice u šetnju, te u potragu za mjestom s dobrim pogledom na ovu visoravan. More se vidi u daljini, kao i otoci. Vjetar je jak, ali ne smeta, sunce grije pa nije hladno. Dekica je već tu, hrana se vadi, gušti. Društvene igrice, čitanje novina, sunčanje, svježi zrak, oblaci koji tako brzo prolaze i gomilaju se iznad otoka, pas trči okolo i uživa u ovom beskraju.

Naravno, u povratku se ne vraćamo istim putem, nego produžavamo dalje cestom i spuštamo se u Senj, koji se očito napaja ovom električnom energijom. Nastavljamo dalje do Klenovice, kavica uz more, čisto da imamo potpuni užitak dana i izleta i eto nas doma. Blizu, jeftino, zdravo i drugačije.

Goli otok za početnike

2010-05-28T14:08:00.000+01:00

Goli otok! Koliko puta smo kao djeca čuli za to ime, grozili se uopće na postojanje tog otoka, kao da bi ga trebalo izbrisati s lica zemlje s obzirom koja mu je namjena bila u periodu poslije drugog svjetskog rata pa sve do 1988.godine. Jednom mi je frend pričao da je čuo da je njegov rođak bio tamo, ali to nikad nisu saznali, jer se nikad nije ni vratio. Misterije i tajnost vezane za ovaj otok su bile i ostale dio nekog svijeta, prosječnom čovjeku nepoznate, ali ljudima koji su tamo proveli i mjesec dana, život se zauvijek promijenio.

U turizmu se svašta može podvaliti turistu, doklegod je iza toga kakva-takva priča. Goli otok ima svoju priču koja se niti ne može iskoristiti u potpunosti jer postoje brojni razlozi, od političkih do geostrateških. Ali izlet na Goli otok je vrlo moguć, najčešće s otoka Krka ili otoka Raba, ovisno što vam je bliže i jednostavnije. Jednodnevni izlet, od 9,30 do 18,30 u pravilu košta oko 250 kuna, pitanje je što dobivate za to?!

Ako ste recimo odlučili ići na izlet iz grada Krka i kupili kartu za brod Tajana (vl.Anton Žužić- www.zuzic-krk.com eto malo besplatne reklame), prvo će vas dočekati na brodu ljubazno osoblje (ili kako to njima na leđima piše CREW), koje će vas počastiti domaćom rakijom. Nakon toga slijedi jutarnji snack, srdele s kruhom , tek toliko da izdržimo do ručka. Vožnja do Golog otoka traje oko 2 sata, putem koje se prolazi kraj zapadne strane otoka Krka, s pogledom na Staru Bašku, nakon čega se brod približava otoku Grguru (na kojem su bili ženski zatvori), te brod prati putanju otoka, gledajući u nepristupačne hridi i kamenje, bez drveća.

Goli otok se nazire u daljini, ali više nije potpuno gol, na jednoj strani otoka ima i nešto drveća, no kako je kiša ovdje rijetkost tokom ljeta, dosta toga se isuši i izgori na suncu. Već izdaleka se vidi koliko je on ustvari mali otok, niti 5km2, osmatračnice su prve na vidiku, a pustoš i praznina otoka se vidi već izdaleka. Pristanište za manje brodove, jedna birtija, prazna i suvenir shop sa par razglednica, jednom knjigom i nekoliko T-shirtova, užas i sramota, preskromno, ali opet, vrlo u skladu sa stanjem na otoku.

Još na brodu smo čuli dio priče o otoku od profesora Bobinca, čovjeka koji je 3 godine boravio na otoku kao politički zatvorenik. Danas ima 86 godina i ponekad vodi grupe s lokalnim prijevoznicima, stoga ako se ikada odlučite na ovaj izlet, pobrinite se da budete u grupi koju vodi upravo čovjek koji je ovdje gulio besmislene dane i noći. Vrlo energičan i vitalan djedica, u što smo se vrlo brzo uvjerili, kad je 2,5 sata vodio grupu po otoku, sunce prži, ali očito njemu povratak ovdje nije strašan, on je tu da se sve ovo ne zaboravi!

Tko su gosti? Kažu neki da nema Slovenaca, da vjerojatno ne bi ni bilo odlazaka na otok, poneki par talijana, njemaca, austrijanaca, hrvati rijetko dolaze. Profesor nas vodi svojim pričama u mračan period života 50-ih godina prošlog stoljeća, na otoku tako izoliranom, tajnom, s kojeg je bijeg praktički nemoguć, govori nam o strašnim metodama preodgoja, u kojima su i sami zatvorenici sudjelovali mučeći jedni druge. Obilazimo napuštene objekte, u većinu se ne može niti ući jer su ili zaključani ili su u tako lošem stanju da je pitanje kako bi preživjeli ulazak u smradljive prostorije. Srećom bura ovdje puše često pa se smeće sa otočnih staza brzo počisti. Možda i najvažniji problem oko toga što ovdje nema turizma, a ima potencijala je nedostatak vode tj. prirodnih izvora koji bi poslužili gostima u dugim ljetnim danima.

S druge strane, opća nesređenost objekata koji propadaju iz godine u godinu, ostavljeni zubu vremena da dokrajči ono što čovjek nije uspio, su naprosto šteta. I kulturološki i povijesno i turistički. Stotine tisuća putnika prođe godišnje kroz Alcatraz, nije mi jasno da se ovdje ne može napraviti nešto slično, jer ako ništa drugo, horor priča iz prošlosti ima napretek. Ali dobro, valjda je bolje ulagati u Dubrovačku luku da nam dolaze kruzeri i iskrcavaju tisuće ljudi dnevno da pomirišu naš dragulj...

Nakon prilično iscrpnog izlaganja prof.Bobinca, idemo na barku gdje nas čeka prilično solidan ručak, riblji (može i mesni, po izboru) s jednim pićem uključenim u cijenu izleta. Inače cuga nije nešto skupa na brodu, tako da je jedino bitno ponijeti bocu vode sa sobom prilikom izleta na otok. Nastavljamo dalje prema Grguru, gdje je nekad bio ženski zatvor i koji je u odnosu na Goli u još lošijem stanju. Srećom dio otoka je bogat vegetacijom, pa ima i nešto pčelara, jedna birtija i to je to. Objektima se niti ne približavamo, jer su napušteni puno ranije od onih na susjednom otoku, ali profesor i ovdje ima svoju dio priče.

U povratku guštamo vozeći se brodom vjetar nas miluje, a sunce prži, galebovi nas prate, hranimo ih kruhom tako da ih se brzo stvara cijelo jato. Dalmatinska glazba (umjesto MIK-a) pere na zvučniku broda, prepričavamo svoje dojmove, svjesni da je ovo sve samo ne običan dnevni izlet. Novac koji smo platili za ovo, definitivno vrijedi, sigurno se za veće grupe može i pregovarati cijena, a mislim i da za klince imaju popust, Što čekate?!

Gradski prijevoz u svijetu - cijene vožnje u 70 gradova

2010-05-18T22:46:00.001+01:00

Cijene gradskih prijevoz po većim gradovima na svijetu ovise naravno o ekonomskom stanju u državi, ali i činjenici da pojedini gradovi značajno potpomažu svoju zajednicu subvencioniranjem prijevoza za svoje stanovnike. Osim velikih razlika u cijeni, postoje naravno i velike razlike u kvaliteti prijevoza, bilo da se radi o čistoći, ispravnosti, gužvama i slično. No razlika od Havanske 22 lipe i Londonske 34 kune je ipak prevelika uzimajući u obzir da se radi o prijevozu od točke A do točke B. Cijene su izražene u kunama, predstavljaju pojedinačnu kartu za jednu vožnju.

Hrvatski gradovi su u drugoj polovici tablice od 43 do 46 mjesta. Zanimljivo je da su od naših gradova jeftiniji glavni gradovi država koje su i manje i više razvijene od nas poput Bukurešta, Varšave, Moskve, Lisabona, Praga, Beograda, Madrida...
Naravno na području Balkana smo najskuplji!

Rank	City	KN	Rank	City	KN
1	HAVANA Cuba	0.22	36	MADRID Spain	7.25
2	Ho Chi Minh City Vietnam	0.62	37	ROMA Italy	7.25
3	CAIRO Egypt	1.05	38	Milano (Milan) Italy	7.25
4	KIEV Ukraine	1.3	39	ATHINAI (Athens) Greece	7.25
5	CARACAS Venezuela	1.35	40	Ljubljana, Slovenia	7.25
6	MANILA METRO Philippines	1.4	41	Los Angeles USA	7.33
7	MEXICO CITY Mexico	1.4	42	Rio de Janeiro Brazil	7.65
8	TEHRAN Iran	1.47	43	Rijeka, Croatia	7.75
9	MINSK Belarus	1.64	44	ZAGREB Croatia	8
10	BUENOS AIRES Argentina	1.7	45	Split, Croatia	8
11	TASHKENT Uzbekistan	1.75	46	Osijek, Croatia	8
12	BUCURESTI (Bucharest) Romania	2.22	47	Sao Paulo Brazil	8.31
13	BANGKOK Thailand	2.36	48	DUBLIN Ireland	8.34
14	Shanghai China	2.57	49	BUDAPEST Hungary	8.4
15	BEIJING China	2.6	50	Tel Aviv, Israel	8.8
16	Hong Kong China	2.79	51	Hamburg Germany	9.4
17	DELHI India	3.25	52	Barcelona Spain	10.15
18	SOFIA Bulgaria	3.7	53	Sydney Australia	10.4
19	JAKARTA Indonesia	3.84	54	STOCKHOLM Sweden	11.33
20	St Petersburg Russia	4.25	55	PARIS France	11.6
21	WARSZAWA (Warsaw) Poland	4.35	56	San Francisco, USA	11.74
22	SKOPLJE Macedonia	4.35	57	Zürich Switzerland	12.95
23	SANTIAGO Chile	4.38	58	WIEN (Vienna) Austria	13
24	BOGOTA Colombia	4.8	59	New York City USA	13.2
25	MOSKVA (Moscow) Russia	5	60	Chicago USA	13.2
26	BRATISLAVA Slovak Republic	5.1	61	Toronto Canada	14.18
27	PRAHA (Prague) Czech Republic	5.12	62	HELSINKI Finland	14.5
28	SEOUL South Korea	5.18	63	BERLIN Germany	15.25
29	Istanbul Turkey	5.72	64	Montreal, Canada	15.6
30	LISBOA (Lisbon) Portugal	5.8	65	München (Munich) Germany	17.4
31	BEOGRAD (Belgrade) Serbia	5.9	66	AMSTERDAM Netherlands	18.9
32	SINGAPORE Singapore	5.92	67	Melbourne Australia	19.25
33	SARAJEVO Bosnia	6.5	68	KOBENHAVN (Copenhagen) Denmark	22.43
34	TALLINN Estonia	6.95	69	OSLO Norway	24.4
35	TOKYO Japan	7	70	LONDON UK	34

Put oko svijeta željeznicom i brodom (bez letenja)

2010-05-06T18:36:00.000+01:00

Imate li 43 dana vremena za sebe?
Možda je u vašoj ušteđevini ostalo oko 25 tisuća kuna?!
Ekologija vam nije samo mrtvo slovo na papiru?
Iskusni ste putnik i želite otići korak dalje?
Umorni ste i stvarno bi vam dobro došlo da se odmaknete od vreve i gužve svakodnevnog života?
Želite pročitati puno knjiga koje niste sigli godinama u kratko vrijeme?
Pitate se kakav je život na teretnom brodu koji plovi preko oceana?
Želite iskusiti putovanje velikim željeznicama?
Želite biti Michael Palin i Phileas Fogg u jednoj osobi? Napravite ono što oni nisu uspjeli! Krenite na put oko svijeta koristeći isključivo tračnice i vodu, dakle željeznicom i morem i sve to puno manje od 80 dana.

Ludost? Možda! Hrabrost? Sigurno!

Recimo da želite krenuti na put iz Zagreba (http://www.hznet.hr/). U kom smjeru krenuti? Često čitam kako ljudi koji krenu na put oko svijeta idu u smjeru istoka, pa zašto ne biste i vi.

Prvi korak je doći do Beča, odakle vas vozi direktni vlak do Moskve (http://www.oebb.at/en/index.jsp) . Spavate dvije noći u vlaku i ujutro ćete osvanuti na Moskovskoj Bjeloruskoj stanici. Veliki grad vas čeka u svojoj vrevi i rush hour je upravo nevjerojatan, ali vi ne brinete, jer ste već rezervirali kartu za dalje, za vlak koji ide neparnim danima prema dalekom istoku. Vaša slijedeća destinacija je Vladivostok, udaljen svega nešto manje od 10.000 km od Moskve, vozite se ponosom ruskog željezničkog prometa, vlakom zvanim 'Rossiya', poznatog i kao Transsibirska željeznica (http://www.waytorussia.net/).

U šest dana putovanja, prolazite kroz ravnice europskog dijela Rusije, gradovi se nižu za vama, kao i vremenske zone. Srećom, osoblje u vlaku je tu da vam olakša putovanje kolikogod je moguće. Vremena na pretek za upoznavanje s drugim putnicima, domaćim i stranim, čitanje knjige, ispijanje votke, spavanje, kartanje, šetanje kompozicijom gore dolje, posjet restoranu...'Ubrzo' stižete do Novosibirska i tu ste već ušli u Aziju tj. Sibir, dugi i prostrani, zeleni i mokri tj. pun vode, bilo rijeka bilo jezera.

Na svakoj većoj stanici vas čekaju babuške koje prodaju svježe skuhanu hranu, piće, slatkiše, pa nemojte odolijevati i ovom iskustvu. Vrlo brzo ste i u Irkutsku, no i to je samo usputna stanica, vaša stanica vas čeka na krajnjem ruskom istoku. Dolazite u Vladivostok kasno navečer nakon dovoljno dana provedenih u vlaku i već vam je čudno kako hodate, no to nije ništa u odnosu na ono što vas čeka.

Idete do hotela, dobro se otuširate i liježete u pravi krevet, nakon dugo vremena.

Sutra dan (http://www.dbsferry.com/) provjeravate da li će 'Istočni san', brod koji će vas odvesti do Južne Koreje, krenuti na vrijeme, no ni tu nema greške, ionako ste to već provjerili doma, karta je kupljena i krećete na prvo brodsko putovanje, koje će trajati manje od 24 sata. Poneki turist na brodu, ostatak ekipe uglavnom šverceri koje kakvom robom, najčešće automobilima, ali sigurno dolazite na svoje odredište DongHae, odakle lovite vlak za Busan (http://app.korail.go.kr/ROOT/main-top.top?lang=eng) do kojeg ćete jednostavno, brzo i jeftinom opet vlakom, no barem ćete nakratko iskusiti brzinu i moć dalekoistočnih željeznica.

Busan je najveći grad kojeg ste vidjeli nakon Moskve i naravno da ćete ostati koji dan tamo, jer čekate na svoj prijevoz. Dok ste tamo, osim kušanja hrane, prošetajte i gradom, odite u koji budistički hram i osjetite zemlju, jer ova najveća luka u Koreji je početak vašeg prekooceanskog plova. Čeka vas Pacifik, velik i nepouzdan. No sreča u tome je da vas prevoze ljudi koji su ga prešli više puta nego što ste vi bili u Samoboru (http://www.freightercruises.com/). Ovaj dio puta ste naravno isplanirali par mjeseci prije, tako da sve formalnosti riješavate bez većih problema.

Vrlo brzo izlazite iz Koreanskog prolaza, ostavljate Japanske otoke za sobom i krećete na 11-dnevno putovanje velikim teretnim brodom. Imate svoju kabinu, hranite se s posadom, ponekad večerom imate i zajedničke zabave, jer Pacifik je velik, a vremena je dosta. Možda vam daju i nešto da radite, tek toliko da vam vrijeme prođe. Ako vas to ne zanima, vrijeme možete iskoristiti samo za sebe i svoje opuštanje. Valovi znaju biti opaki, no sve je to dio ovog neponovljivog iskustva. Već sada ste jedan od rijetkih putnika koji je preplovio Pacifik u teretnom brodu, ni Goran Milić to nije (još) odradio.

Jedanaestog dana uplovljavate u Long Beach, nadomak LA. Naravno, čim osjetite toplo kalifornijsko sunce i čvrstu zemlju ispod vas, te milijune načina kako da se provedete ovdje, teško će vam biti krenuti dalje. I kad se nauživate sunca i celebritija, idete dalje, ovaj puta Amtrakovim vlakom Texas Eagle (http://www.amtrak.com/), koji će vas kroz Kaliforniju, Arizonu, New Mexico, Teksas, Arkansas i Montanu, za svega 65 sati dovesti do Chicaga. Srećom sve je podređeno putnicima, tako da imate prostrane vagone s velikim prozorima s kojih posmatrate sve krajolike kojima prolazite. Ako želite potpuno iskustvo s najljepšim mogućim putovanjem vlakom u USA, odite do San Francisca i ukrcajte se na California Zephir vlak, koji će vas također dovesti do Chicaga, ali kroz planine i nevjerojatne krajolike središnjeg dijela zemlje.

Čim ste u Chicagu, blizu ste i New Yorku, tako da još 22 sata vlaka neće predstavljati problem. Naravno u New Yorku se opustite, razgledajte grad, kupite si lijepe suvenire, pojedite steak i cheescake i dok čekate slijedeći teretni brod, vrijeme je prošlo začas. Atlantik je ispred vas (http://www.freighterworld.com/) i vaša destinacije je Bremerhaven, luka u Njemačkoj do koje ćete doploviti za svega 9 dana. Kažu da je Atlantik mirniji od Pacifika, ali imajte na umu da ste na oceanu i da vas prate razne struje i tokovi.

Nećete se ni okrenuti, a prvi vidici Europe će biti ispred vas. Do Bremena lako, od njega do Minhena još lakše superbrzim ICE vlakom (http://www.bahn.de/). I tek što su vam zamirisale bavarske kobasice, čeka vas večernji vlak za Zagreb. Budite sigurni da vas netko čeka na glavnom kolodvoru, jer bi svakako mogli poželjeti jedan prijateljski zagrljaj nakon mjesec i pol dana.

Naravno, postoje i druge transe kojima možete napraviti krug oko svijeta.

Bitno je da se pripremite na vrijeme i isplanirate opcije za prelazak oceana, jer o njima ovisi koliko dugo će trajati, može se dogoditi da čekate previše u luci, mada se i to vrijeme može dobro iskoristiti.
Za ovo putovanje bi vam trebalo otprilike 40-43 dana; 25.000 kuna za sve troškove; vize za Bjelorusiju (tranzit), Rusiju i USA, a i nekakvo putno osiguranje bi bilo dobro imati u džepu.
Ako vas ova moja projekcija inspirira na takvo putovanje, volio bih da mi javite povratno kako ste se proveli. Sretan put!

Top 20 mjesta na koja ne želite putovati - carstvo masovnog turizma

2010-05-02T14:48:00.002+01:00

Svaki puta kada gledam brošure vrlo jeftinih destinacija koje se diče predivnim plažama, čistim morem, ukusnom hranom, dobrim provodom, u pravilu gledam fotografije praznih plaža koje samo čekaju da ugledaju i mojih 100 kilograma kako se razvlače po pijesku i uživaju u svim obećanim blagodatima.
No naravno, fotografije su jedno, stvarnost je drugo. Čim se odlučite kupiti aranžman s agencijom koja nudi nevjerojatnu cijenu za odmor u last minute ili nekom drugom aranžmanu, budite svjesni da se čarolija rasplinje onog momenta kad sletite u toliko željenu destinaciju.

Kao prvo, vrlo vjerojatno ćete letjeti nekim čarterom, punom umorne radne snage, koja je jedva dočekala uloviti svoje mjesto pod suncem neke egzotične zemlje.

Lova koju ste potrošili na odmor je samo početak, Čak i kad vam nude paket u kojem je sve uključeno. Razmislite malo, došli ste u stranu zemlju na tjedan dana, teško da ćete biti cijelo vrijeme na relaciji soba-hotelski restoran-plaža, i tu kreće izvlačenje para na sunce. Hrpa agenata vas svakodnevno obilazi nudeći ljepote kraja u koji ste došli. To naravno košta. Ima se tu što i vidjeti. Ali u tom momentu zaboravite na štednju i vaš novčanik postaje meta svih prodavača jednodnevnih aranžmana.

Kada angažirate agenciju za odmor, ljetovanje, velika većina tih novaca (kolikogod malo ste platili) će završiti u džepu nekog zapadnjaka, vlasnika neke korporacije. Pa što onda? Bili ste u nekoj novoj zemlji, agencija se pobrinula da vam bude lijepo. Moje je pitanje: možete li se sami pobrinuti da vam bude lijepo i da platite manje ili barem jednako toliko a da ne glumite sardine na plaži, ne čekate u redu za švedski stol vašeg hotela, plaćate lokalnog vodiča kojeg vi želite i ne gurate se unutar svoje velike grupe, s piš-puš pauzama svakih sat vremena.

Brijem da tjedan dana na bilo kojem otoku na Jadranu, može biti puno isplativije nego tjedan dana na bilo kojem drugom moru, imajući u vidu da se na Jadranu i u sred sezone mogu naći povoljni smještaji, fina hrana i prazna plaža. Nema tu nekog lokal-patriotizma. Više sam odmora proveo van granica nego unutar njih i fakat, egzotične destinacije koje se nude u last minute programima su sve samo ne egzotične. Ne nasjedajte na reklamne brošure!

I na kraju, evo liste destinacija koje bi htjeli izbjeći, naravno, ne morate se složiti sa mnom, i moguće je da ste upravo tamo imali najbolji odmor u životu, no činjenica je da se ove destinacije predstavljaju kao best buy, a one to nisu, jer kao što rekoh, pripazite na svoj novčanik jednom kad dođete tamo.

1	Palma de Majorca, Španjolska
2	Antalija, Turska
3	Cancun, Meksiko
4	Kanarski otoci, Španjolska
5	Sharm el Sheik, Egipat
6	Hurghada, Egipat
7	Monastir, Tunis
8	Djerba, Tunis
9	Rodos, Grčka
10	Puerto Vallarta, Meksiko
11	Kreta, Grčka
12	Las Vegas, USA
13	Hainan, Kina
14	Phuket, Tajland
15	Bali, Indonezija
16	Jalta, Ukrajina
17	Sunčana obala, Bugarska
18	Eilat, Izrael
19	Ibiza, Španjolska
20	Varadero, Kuba

Vijetnam za početnike - Hue

2010-04-19T12:01:00.000+01:00

Hue je zadnji grad na našoj listi Vijetnama i svakako dragulj vijetnamskog imperijalizma. Lako je bilo naći bus iz Hoi An-a, koji nas je za vrlo malo novaca dovezao do bivšeg glavnog grada tj. središta vladara ove zemlje iz 19.stoljeća. Hotela kao u priči, pa smo se odlučili za jedan mali hotel nedaleko od 'Perfume' rijeke, koja razdvaja grad na dva dijela.

Na drugoj strani rijeke se nalazi carska palača sa brojnim hramovima, vrtovima, opasana zidinama i naravno velikim jarbolom s kojeg ponosno vijori nacionalna zastava. Thien Mu pagoda je udaljena od grada svega 4 km i vrijedi ju posjetiti, kao i nekoliko grobnica vijetnamskih kraljeva, obično u sklopu organiziranog poludnevnog izleta.

Grobnice su nevjerojatne, pravi mali kameni gradovi, unutar kojih se vidi raskoš prošlog vremena i štovanje velikih imepratora, uglavnom nastale u periodu od sredine 19.stoljeća do početka dvadesetog.
Velika vrućina nas je ubila u pojam, pogotovo mene, jer sam usred razgledavanja morao u bolnicu. Iz nekog čudnog razloga sam dobio alergijsku reakciju na stopalima, hrpe prištića oko zglobova koji užasno peku i iritiraju.

Naša priručna apoteka nije pomagala, pa je bio red otići u lokalnu bolnicu po neki antibiotik ili kremu za spas noge i stopala. Iskustvo je bilo više nego zanimljivo. Prvo su me šetali od odjela do odjela, onda sam konačno našao liječnika koji govori nešto engleskog pa me uputio na venerične bolesti, i dođem ja tamo, nekoliko trudinica, dva tipa i ja. Otvore se vrate i sestra počne prozivati , te jedna trudnica uđe unutra, ostavi vrata otvorena i tako mi imamo live show i gledamo pregled iz čekaonice, doduše nitko se ne zabrinjava ili buni.

Dođe red na mene, kad ono, svi pacijenti na vratima i prate razvoj događaja. Tri liječnika gledaju moje noge i zglobove, nešto raspravljaju, pokušavaju me pitati što se dogodilo, ali komunikacija je vrlo naporna. Pacijenti posloženi na vratima, promatraju svaki korak ovog procesa. Nakon pola sata vijećanja, odluče mi dati hrpu lijekova, naplate mi pregled u dolarima i puste van. Odem po lijekove i nazad u hotel.

Sutra dan razmišljamo da li da idemo na neki organizirani izlet ili ne, jer nam je to predzadnji dan u zemlji, pa odlučimo se kockati i zamolimo ljubaznu tetu na recepciji da nam naruči taksi da nas odveze na najbližu plažu, a usput neka nam pokaže nešto što nije u lonely planetu. Dođe vozač, ona mu kaže kuda treba voziti i mi krenemo. Lik naravno ne govori engleski, pa se uglavnom sporazumjevamo sa STOP i GO. Uživamo u krajoliku sela kroz koje se vozimo i u jednom momentu nas taksist doveze na groblje koje izgleda fantastično. Kuće u selu su u lošijem stanju od grobnica, jer ovdje postoji vjerovanje da je važnije osigurati miran san svojim prethodnicima, nego sebi. Hodamo po ovom nevjerojatnom groblju, snimamo kadrove, nikoga nema na vidiku.

Lik nas vozi dalje i dođemo do jedne pješčane plaže na kojoj skoro da nema nikoga. Tek jedan ribarski čamac, nekoliko seljaka s volovima koji prevoze pijesak s plaže i jedna birtija u kojoj četvorica staraca piju Heineken i zovu nas da se pridružimo. I tako sjedimo i pijemo toplo pivo, uživajući u osami, pokušavamo komunicirati, no uglavnom se sve svodi na smijeh, kupanje nam nije napeto i guštamo u ovim domaćim djedicama. Poslije nas taksist vozi i prolazimo kraj dugačke plaže, na koju nas je ustvari trebao odmah odvesti, no mašemo rukom i kažemo da produži dalje, sve je pusto i prazno, a ni sunca baš nema.

Vraćamo se u hotel, pakiramo stvari, idemo na posljednji veliki obrok, lovimo avion za Hanoi, odakle dalje preko Guangzhoua do Pekinga i dalje...ova zemlja je odista raj za svakog turista i za svaki džep, te toplo preporučam odlazak tamo.

Vijetnam za početnike - Hoi An i My Son

2010-04-05T20:37:00.000+01:00

Umjesto vlakom, opet se odlučujemo skratiti dio puta, pa letimo iz Saigona do Da Nanga, grada u središnjem dijelu Vijetnama, odakle uzimamo taksi i nakon kratke vožnje završavamo u gradiću Hoi An. Naravno, avion je bio jeftin, baš kao i taksi. Ovaj mali gradić ima nevjerojatno bogatu povijest, nekad je bio velika međunarodna luka (16.stoljeće), danas je jedan od najljepše sačuvanih gradova u zemlji. Odakle početi? Kao prvo, stara gradska jezgra je zabranjena za prometala, tako da je gušt šetati se okolo, stare kineske zgrade, japanski natkriveni most koji unutar sebe ima i malo budističko svetište, nekoliko hramova i stare, dobro očuvane tradicionalne kuće. Zaštićen UNESCO-om, ovaj grad ima neobičan način organizacije turizma. Možete kupiti kupone za 5 znamenitosti i onda birate kamo ćete ići tj. što ćete posjetiti, a iskreno, ima se tu što i vidjeti.

Kako naše oduševljenje hranom ne prestaje ni u ovom gradu (zadnji nevjerojatni užitak je bio mali restoran na obali rijeke, gdje svaku večer imate samo dva menija, mesni i riblji, ali ne znate što je unutra, sve je iznenađenje i to vrlo ugodno), odlučili smo jedan dan posvetiti našem obrazovanju u kulinarskim vještinama. Nekoliko restorana nudi jednodnevni tečaj-upoznavanje s kuhanjem, pa smo odabrali jedan i pojavili se ujutro.

Sve je komercijalizirano, pa tako i tečaj kuhanja. Prvo nas jedan vrlo elokventan vodič vodi do tržnice i upoznaje nas s osnovnim namirnicama koje se koriste u Vijetnamu, uz to nam pokazuje i raznorazne alate koji oni koriste u priremi hrane, naravno, uz dobru cijenu za grupu, svi smo nešto kupili na marketu, malo začina, malo alata, malo kušali svježe hrane i krećemo prema rijeci, ukrcavamo se u čamac, i tu naravno i dalje vodič radi totalnu animaciju, upoznajemo se s ostatkom grupe, sve strendžeri, i nakon pola satne vožnje, dolazimo do jednog ogromnog restorana pokraj rijeke. Objekt u kojem se rade demonstracije se nalazi odmah do rijeke, ustvari sojenica, tako da smo u prirodnom okruženju. Čeka nas 20-tak mini pećnica i otvorenih žarova, gdje ćemo se okušati u wokanju i ostalim peripetijama. Kuhar koji nas podučava je naravno showman, kojem je cilj da se i zabavimo, nasmijemo i nešto i naučimo.

Nekoliko pomoćnika mu pomaže u radu, kako ne bi totalno zabrljali u pripremi. Prvo radimo juhu, nakon toga radimo proljetne rolice, i napokon shvaćamo kako se to radi, poput palačinke od riže, na pari, vrlo staromodno, ali i zanimljivo, punimo ih raznoraznim sadržajima i kušamo. Na kraju nas uče kako se u Vijetnamu dekorira hrana, što je itekako bitna stavka u njihovoj kuhinji. Da ne bi ostali gladni, nakon tečaja imamo i ručak, tako da ovo cjelodnevno učenje prelazi u druženje, nas i Vijetnamaca.

Jedan od bitnih razloga zašto se ovdje turisti zadržavaju su krojači. U staroj jezgri je skoro svaki drugi objekt dućan garderobe, gdje vas čeka nekoliko malih žena, koje vas odmah mjere i kreću u prodaju onoga što znaju najbolje, šivanje. Imaju hrpe kataloga i vi birate kroj, materijal, boju, sutradan dolazite po ono što se naručili. Klasično odjelo me je koštalo 50 dolara, pa vi recite tko je tu normalan, naravno odmah naručujem još nekoliko odjevnih predmeta, zajedno sa svojom suputnicom i naravno, pregovaramo za konačnu cijenu.

U blizini grada se nalazi My Son (čita se kao MI SON, a ne MAJ SAN tj, moj sin, kako američki turisti to znaju čitati, a vijetnamci se naravno ljute), također UNESCO-va baština, nalazišta starog preko tisuću godina. Radi se o starom gradu iz Cham carstva, koje je tu živjelo do otprilike 1700 godine, kada su nestali tj. očito ih je netko pokorio. Nalazište je godinama bilo pokriveno džunglom i tek je u drugoj polovici 20.stoljeća dobilo na značaju. Imali su poveznicu s hinduizmom te su gradili hramove i gradove za svoje kraljeve. Najpoznatiji objekt tj. kompleks ovog naroda se nalazi u Kambodži, Angor Wat. Uzeli smo vodiča na jedan dan i po vrlo vrlo vrućem vremenu smo se šetali po nalazištu.

Vijetnam za početnike - Mekong delta

2010-03-22T03:50:00.000+02:00

Jedna od najpoznatijih regija u Vijetnamu, koja je praktički uključena u svako putovanje u ovu predivnu zemlju, je svakako delta rijeke Mekong, na krajnjem jugu zemlje. Ova moćna rijeka izvirne negdje ispod Tibeta i prolazi kroz zemlje Indokine, prije nego se ulije u Južnokinesko more. Ova rijeka u slobodnom prijevodu bi bila Majka rijeka, i ona to odista predstavlja za brojno stanovništvo ove regije. Neki prijevodi ovu rijeku zovu Velikom, a drugi rijekom devet zmajeva, jer se rijeka u zadnjem toku razdvaja na devet krakova i predstavlja novih devet rijeka. Kažu da se samo u delti Mekoga proizvede više riže nego u Japanu i Koreji zajedno.

Delta je toliko široka i rasprostranjena da se već u prvim kilometrima od Saigona osjeća i vidi njen utjecaj. Ići samostalno je vjerojatno fora, no i ovaj puta zbog vremenskog ograničenja, kupujemo mini aranžman od tri dana preko lokalne agencije i u društvu para iz Belgije krećemo prema delti, skupa sa vozačem kombija i nevjerojatno iskusnim i informiranim vodičem. Agencija je pouzdana, Sinhbalo, i organizira putovanja po cijelom Vijetnamu, preporučamo!

Mala smo grupa, pa smo dosta i fleksibilni, tako da možemo stati gdje hoćemo i kad hoćemo, ali imamo i okvrini itinerer unutar kojega ćemo posjetiti gradove Chau Doc, Can Tho (koji je veći od Zagreba), selo Cham naroda, inače muslimansko, što nije uobičajeno u ovoj dominantno budističkoj zemlji, penjat ćemo se na svetu planinu na granici sa Kambodžom odakle puca panoramski pogled na susjede, ići ćemo u rezervat ptica, vozit ćemo se uskim kanalima rukavaca rijeke, te naravno posjetiti poznate tržnice na vodi i obaviti kakav šoping.

Već na prvom stajanju, vodič nas vodi na najjeftiniju kavu na svijetu, po našem grubom izračunu šalica košta oko 40 lipa i s obzirom na njihovu ozbiljnost u proizvodnji, mogu samo reći da je vrlo fina i snažna. Vrlo brzo nakon toga se ukrcavamo na riječni trajekt i kako ćemo poslije otkriti, često ćemo korisiti ovo transportno sredstvo. Izlazimo van guštati na zrak, naravno, odmah privlačimo pozornost lokalnih ljudi, vodič nas uvodi pričom u regiju i već sad kužimo kako će ovo biti vrlo zabavno i korisno iskustvo. Vodič je dosta fleksibilan pa nas pita što nas zanima, te da prilagodi svoje vođenje našim interesima, pa nas tako na prvo razgledavanje vodi u jednu seosku obitelj koja se bavi proizvodnjom mirisnih budističkih štapića. Gledamo kako žena nevjerojatnom brzinom ručno proizvodi jedan štapić za drugim, zatim druga odnosi na sušenje, raspoređene u cvjetove pune štapića, moja suputnica pokušava napraviti jedan, jer izgleda jednostavno, no naravno, majstor je majstor, a početnik se brzo zbuni, u svakom slučaju se domaći zabavljaju našim pokušajima.

Slijedeća stanica su ptice tj. jedno neobično ogromno dvorište koje izgleda kao mala prašuma i u kojem se nalaze stotine i stotine ptica, koje se ovdje druže, pare, jedu i naravno seru na posjetitelje, jer da bi se popeli na mjesto odakle ćemo ih dobro vidjeti, moramo proći ispod gustih krošnji po stazama uz jedan rukavac. Red slikanja, male curice koje nas žicaju da nešto kupimo od njih, i idemo dalje.

Sve ovo izlgleda kao jedna velika neurbana Venecija, jer je svuda oko nas voda, a ceste po kojima se vozimo i nisu baš reprezentativne, pune rupa, često su i radovi na cesti, pa radimo obilaske, očito je puno korisnije imati čamac, pa nam se i to događa, jer čim smo pomislili, to se i dogodilo, i vozimo se rukavcima Mekonga, gledajući bogatu zelenu prirode, kuće koje su postavljene na visokim stupovima od drveta, praktički se vozimo kroz dvorišta ljudi koji tu žive. Voda je toliko prljava da je njena prirodna boja smeđa, no to ne spriječava klince da se kupaju, majke da peru robu ili ispiru hranu, sva kanalizacija ide u rijeku...iole gadljivi ljudi neka ostanu doma.

Prolazimo pokraj katoličke crkve na riječnom otoku, budističkog hrama na vrhu svetog brda, odakle gledamo Kambodžu, sve je isto kao i u Vijetnamu, barem s našeg vidikovca, tu je bilo dosta krvavo dok su Crveni Kmeri vodili glavnu riječ. U budističkom svetištu gledamo kako lokalci prilažu pečene svinje kao prilog bogovima, poslije se ta hrana dijeli siromašnima. Oko hrama je hrpa mesnica koje peku svinje jer se sve poslije seli u hram, vrlo mirisno i poznato Slavoncima.

Dalje nas vodi ka selu koje je cijelo na vodi i ispod svake kuće se ustvari nalazi ograđeni bazen u kojem uzgajaju ribu. Gledamo hranjenje, idemo od kuće do kuće, koje su spojene daskama ispod koje se samo nalazi moćni Mekong, cijele obitelji žive samo od ribogojstva ispod svoje kuće. U muslimanskom selu odmah kužimo razliku u odjevanju i pristupu, no klinci su svugdje isti. Napadaju me 3 klinke od 5-6 godina sa svojim crvkutavim glasovima da kupim nešto krušno, zapakirano u plastične vrećice. Ne mogu kupiti samo od jedne, pa uzimamo od svake ponešto, nije ukusno, dosta je suho, ali nismo ni platili previše. Par klinaca igra odbojku uz vodu, lupaju servise kao veliki. Žene su sve pokrivene oglavljima, posjećujemo i lokalnu džamiju, koja je naravno prazna, došli smo u vrijeme kad nema molitve.

Hrana je i dalje ukusna, kao u ostatku zemlje, samo je ovdje fokus na ribi, i skoro je svaki obrok neki novi riblji specijalitet, pa nastavljamo širenje novih gustatornih spoznaja. Hoteli u kojima spavamo nisu previše posebni u ničemu, osim što nas u jednom napadaju horde letećih mušica, komaraca, pa cijelu noć spavamo s uključenim tamaniteljem letećih gamadi, sutra dan se pametno mažemo od glave do pete, svim mogućim sredstvima za odbijanje komaraca.

Jutarnja vožnja rukavcima nije baš bila sretna za jedan čamac pun stranih turista, nasukali su se pa vozač barke mora u vodu i gura čama ispred nas, sve si mislim jesam li pojeo previše za doručak i hoćemo li i mi zapeti u blato i mulj. Iako se čini da je plitko, ovdje se nikad ne zna, jer poplave znaju biti tako obilne da su čamci jedina opcija, a opet evo vidimo da zna bili i previše plitko, barem za skupinu debelih njemaca.

Ploveće tržnice su ustvari veleprodajne tržnice. Veliki brodovi dovoze hranu i onda mali čamci i barke idu od jednog do drugog i kupuju ono što im treba, te nakon toga se odvoze u svoja sela i tamo preprodaju voće i povrće. Svaki veliki brod ima štap na pramcu, na kojem vise primjerci povrća ili voća koje prodaju, tako da izdaleka znate što ima, pa ako vas ne zanima, nećete ni ići prema njima. Tržnica je dosta živahna, super su nam starije gospođe koje imaju mini restoran u svom čamcu, kuha i hrani ekipu na velikim brodovima, vesla od jednog do drugog, i tako svaki dan.

Jedan lik u svom čamcu vozi i prodaje srećke za lutriju. Birtija u čamcu je naravno nezaobilazna. Puno je brodova koji prevoze i drugu robu, a kako su oni često veći od svih, treba im više prostora, pa im se svi miču. Nevjerojatno je koliko su ovdje svi toliko iskonski povezani s vodom. I mali i veliki znaju veslati i savladavati moćnu rijeku i njene rukavce.

Vodič nas vodi na šetnju, dosta nam je plutanja i vožnje. Hodamo kroz vrtove i dvorišta, pokazuje nam grobnice koje (barem u ovom dijelu Vijetnama) ljudi imaju u dvorištu, tako da brinu za svoje pretke cijelo vrijeme. Što god vidjeli u prirodi, vodič pojašnjava svrhu istoga u kuhinji, naravno, govorimo o biljkama. Zašto je hrana tako jeftina? Zato jer sve moguće raste u divljini i samo trebate otići i ubrati, ili uzgajati. Od začina do zelenjave, za sve ima neku priču i neku informaciju. Inače je pasionirani ljubitelj nogometa, koji štedi lovu da ode u London na nogometnu utakmicu Arsenala.

Opraštamo se od ove regije, nesretni što ne možemo u Kambodžu jer nas čeka dalje putovanje na sjever u središnji dio zemlje, poznat po predivnim gradićima, važnoj povijesti i pješčanim plažama.

Vijetnam za početnike - Saigon - Ho Chi Minh City

2010-03-20T23:47:00.001+02:00

Hanoi i Saigon (danas ga zovu Ho Chi Minh City ili HCMC) su povezani vrlo jeftinim vlakom, još jeftinijim busnim linijama, ali i jeftinim avionima kompanije JetStar (nekada Pacific Airlines), a kako smo htjeli što više vremena provesti uživajući a ne putujući, odlučili smo se za let. Udaljenost od oko 2000 kilometara je ugodnije preći u dva sata leta za nešto manje od 40 dolara, umjesto 30 sati vlakom/busom. Toliko je vruće i vlažno, očito je da smo sve bliže ekvatoru, a kraj nas su ogromne površine vode, kažu da u ovom dijelu zemlje imaju po tri berbe riže jer im klima to omogućava (Vijetnam je drugi svjestki izvoznik riže, prvi je u indijskim oraščićima i crnom papru, drugi u kavi odmah iza Brazila). Zemlja toliko plodne zemlje da sve uspijeva rasti i to vrlo kvalitetno i plodno.

Na aerodromu standardna procedura, taksisti nas žele odvući u neki svoj hotel, no mi krećemo direktno prema Pham Ngu Lao, dijelu grada koji je raj za backpackere, od jeftinih hotela/hostela, hrane, dućana, putničkih agencija, turističkih buseva, upravo sve što vam treba za malo tanji džep. Lako nalazimo smještaj uz pomoć Lonely Planeta, kao i u Hanoiu, ništa pretjerano, sve što nam treba za prenoćiti, oprati se, provjeriti poštu na internetu i saznati pregršt inforamcija na recepciji za male novce. Obožavam ovu poplavu konkurencije u Vijetnamu, jer najviše pogoduje putniku koji može birati i birati. S obzirom da je ova četvrt dio prvog distrikta, nalazimo se ustvari u centru grada, pa ćemo dio stvari vidjeti šetajući jer ne treba zaboraviti da u ovom gradu živi 9 milijuna ljudi.

Prvo što smo otkrili je Ben Thanh tržnica, vrlo blizu našeg smještaja, a bitno jer smo odmah odlučili da ćemo tamo jesti svaki puta kad ogladnimo. Naime, tržnica je prepuna malih restorana, koji su ustvari okružuju glavnu zgradu tržnice i svaki nudi nešto drugo i naravno fino i jeftino. Tržnica sama po sebi ima sve, od hrane do suvenira, pa smo odlučili tu napraviti i prvi veći šoping, jer smo najnjušili dobre pregovaračke mogućnosti, tako da se već prvu večer vraćamo u hotel punih vrećica raznoraznih majica s obilježjima ove zemlje, svaka košta otprilike 8 kuna. U ogromnom parku srećemo hrpe zaljubljenih šetača, brojne gospođe koje vježbaju uz glazbu s kasetofona, a s obzirom da su ulice naprosto zakrčene motorima, prvi puta nam pomažu i turistički policajci koji nakratko zaustavljaju promet da bi prošli široki bulevar, iako smo se već i naučili na sjeveru, kako to funkcionira. Fascinira njihova disciplina i minimalizam, načini na koji slažu robu na tržnici, kako parkiraju motore, kako se koriste svi mogući resursi, hm, neobičan jedan narod, vrlo jednostavan i opušten.

Sutra dan razgledavanje, naravno prvo idemo vidjeti famoznu Palaču ujedinjenja, koja je za vrijeme rata bila zgrada vlade Južnog Vijetnama, vrlo moderna i lijepa, kako izvana, tako iznutra. Daljnjom šetnjom brzo otkrivamo koliko šarma ovaj grad ima, te nas opija kombinacija francuskog nasljeđa i vijetnamske učinkovitosti. Pojedine zgrade su toliko europske, da me baš zanima kako njih doživljavaju domaći ljudi odrasli u bazičnim nastambama.

Odlazimo u ratni muzej i nakon par minuta, izlazim van, jer to odista nije gledljivo, u tijeku je izložba slika ljudi koji su se rodili poslije rata s posljedicama koje njihovi roditelji i oni nose od raznoraznih kemijskih oružja, fuj fuj fuj, radije sjedim vani u hladovini i gledam jednu bombu koja je veća od nekog krupnog amerikanca. Pitam se kako to da ameri dolaze gledati sve ovo i što poslije tog obilaska misle o svojoj zemlji. Nalazimo kartu svijeta koja pokazuje geopolitičke odnose Vijetnama i saznajemo da smo mi 150 zemlja s kojom su uspostavljeni odnosi, dok je USA na 155 mjestu. Muzej je raj za one koji vole naoružanje i ratnu mašineriju, helikoptere, avione...

Predivna zgrada gradske vijećnice u koju se ne može ući i spomenik Uncle Hou su dio duge šetnje koju smo nastavili gradom, zatim katolička katedrala Notre Dame, obilazimo i nekoliko budističkih pagoda, gdje koristim svaku priliku da se sakrijem u hladovinu i dođem k sebi od vrućine i znoja. Hodamo po nekim modernim četvrtima s neboderima koji jasno govore u kom smjeru dalje ide ova zemlja, no ja se ipak odlučujem napraviti korak nazad i odlazim na tradicionalnu masažu kod slijepaca.

Rekao bi čovjek da je puno turista, no vrlo je slabo označena lokacija, i mislim da sam jedini bijelac, pa tako da oni koji nešto i vide se čude, dok se maseri samo izmjenjuju na tijelima. Nema zasebnih prostorija, sve je jedna velika soba, a stolovi su odvojeni plahtama koje vise, pa ipak ima malo privatnosti, no zvuci koji dopiru su baš fora. Dovode mi jednog masera i čim je krenuo udarati, nevjerojatno je kako se kuži razlika da se radi o slijepoj osobi, on naime nema vid da vidi vaše tijelo, pa mu je svaki udarac i stisak bitno drugačiji od običnih masaža. Neponovljivo iskustvo, koje je toliko malo koštalo da mi je bilo neugodno pa sam mu ostavio extra napojnicu.

Navečer u kvartu gledamo u koji birc da sjednemo na pivu, no sve je puno stranaca jer smo si tako odabrali, pa biramo prvo slobodno mjesto i pohlepno utažujemo žeđ. Sigurnost putnika je na vrlo visokoj razini, barem ako putujete udvoje, niti jednom nigdje nije bilo znaka neke opasnosti ili povećanog opreza jer nam je nešto sumnjivo.

Jedan od najpopularnijih izleta u okolici Saigona je onaj prema Cu Chi tunelima, svi hoteli prodaju taj izlet, pitanje je samo na koji način želite vidjeti taj zaštićeni ratni memorijal od 121 kilometara podzemnih tunela. Smješten u parku-šumi, odista je famozan u svakom pogledu. Turista ima dosta i to uglavnom domaćih, jer je za njih ovo posebno mjesto prikaza otpora prema silama koje su ih ugnjetavale. Ulazi u tunele su toliko maleni da nam uopće nije jasno kako su se tuda kretali i nosili oružje, hranu i sve što im je bilo potrebno za borbu. Vodiči demonstriraju kako se ulazilo u sekundi u takve prostore i zaista u dvije sekunde čovjek nestane s lica zemlje, a vi se pitate gdje je?!

Naravno, za debele i snažnije zapadnjake su malo proširili jedan dio tunela kako bi se i mi osvjedočili u njihovom iskustvu, vrućina, zagušljivo, zemlja svuda oko vas i debele amerikanke koje se sporo provlače kroz tunel, pa i nije baš neko iskustvo za pamćenje. Ako ste klaustrofobični, ostanite na površini. Osim tunela, tu su razno razni oblici zamki i stupica, malo koja od njih vas ostavlja na životu jednom kad uletite unutra.

Vijetnam za početnike - Sapa

2010-03-10T01:58:00.001+02:00

Ok, sad smo u zemlji već neko vrijeme i već se snalazimo u svemu bez problema, pa tako i u procjeni kako do sjeverozapada zemlje i najvećih planinskih vrhova tzv. Tonkinških Alpi. Samostalna organizacija prijevoza do tamo, smještaja, mapa za bauljanje, hrane i svega ostalog jednostavno nema smisla, jer smo našli agenciju koja nam je za 130 dolara po osobi (minimum dvije osobe, veći broj ljudi, cijena ide dolje) osigurala sve to bez muke i razmišljanja, naše je da dođemo dobre volje i puno energije.

Prvi dio puta do Sape je ustvari vožnja noćnim vlakom Hanoi - Lao Cai. Ovako nam je osigurano mjesto u kušet kolima, pa ćemo spavati cijelu noć, jer nas sutra čeka dugi dan hodanja po brdima. Kupe dijelimo s jednim vijetnamskim bračnim parom srednje klase. On je sveučilišni profesor, koji eto zna nešto ruskog, pa pokušavamo komunicirati na mom ruskom iz osnovne škole. Da sam znao da će mi trebati češće, učio bi ga i dalje, no pomaže. Vrlo brzo nakon što smo krenuli, razvlačimo svoje ležajeve i bacamo se na spavanje, jer ćemo u Lao Cai stići u pet i pol ujutro. No, ne ide to baš kako bi mi htjeli. Naš suputnik je jednostavno najglasniji hrkač na svijetu kojeg smo upoznali i cijelu noć smo brojali tračničke pragove koje prolazimo.

Pospani od nespavanja, stižemo u ovaj pogranični gradić (granica s Kinom), koji je kao i svaki grad na granici, dosadan i pun švercera. Kombi nas čeka i vozi odmah u Sapu, planinsko selo, centar turizma u ovom području, na kojem uglavnom žive brojna plemena. Prvi kadrovi koje gledamo iz kombija nam kažu da je ovo bila vrlo dobra odluka, jer nas čeka 3 dana ugodnih podražaja i zanimljivih životnih iskustava. Stižemo u Sapu nakon sat vremena vožnje, vozač nas ostavlja ispred ureda agencije s kojom smo odlučili ići na ovaj izlet, otključano je, ali nema nikoga. Koristimo ovaj prazni prostor i odlučimo se izvaliti na fotelje i odspavati malo prije nego vodič dođe po nas.

Vodič dolazi u 9 po nas, mladac od 21 godinu, gumene čizme, vitak stas, ok engleski, puno znanja oko regije, zaljubljenik u prirodu, no prije nego krenemo na trekking, on nas obaviješava da je bilo dosta kiše ovih dana i da je vrlo blatno, te da budemo sigurni što ćemo nositi sa sobom. Shvaćam da mi je žao cipela koje sam ponio, pa predlažem da odemo do tržnice i potražimo neku obuću, gumene čizme ili slično, ne može biti tako skupo. Čim smo došli na tržnicu, izazivam salve smijeha, moja noga nije po njihovim standardima pa tako ne mogu navući apsolutno ništa osim nekih plastičnih sandala ?!! I njih mogu navući samo zato što su otvorenog tipa, pa mi pola pete viri van, ali kako ćemo biti non stop u blatu, mislim, koga briga. Našoj maloj grupi se priključuje i jedna amerikanka, te cura od vodiča, pa će nas biti petero.

Biznis je toliko razvijen da ima preko nekoliko mini grupa koje kreću istovremeno na trekking, ali naravno, svako u svom smjeru, ovisno o tome što je uzeo u paketu. Stali smo uzeti vodu, obuti novu obuću, obući kabanice jer je kiša već počela, i eventualno kupiti štapove od trske koju prodaju (po mojoj procjeni) šestogodišnji klinci za pola dolara. Gledam jednog malca, bos i mokar, drži dva štapa, i ja kupujem po prvoj cijeni, nekako mi nemoralno pregovarati s ovakvim prodavačem. Hrpa žena iz plemena Hmong (Clintovi susjedi iz filma Grand Torino) i plemena Red Dzao je oko nas i već nam želi prodati suvenire, uglavno ručni rad. Neke od njih samo stoje i gledaju, skoro svaka druga ima bebu na leđima, priljubljenu i šutljivu. Mi niti ne slutimo da će nas one pratiti cijelo vrijeme, samo da bi nam na kraju dana pokušale prodati neki komad ručnog rada. 10-15 kilometara uzbrdo u po blatu s djetetom na leđima. Nisam siguran da sam iti jednom čuo da je dijete zaplakalo. Naravno sve se smiju mojoj obući, bez srama, pokazujući par zubi koje im je ostalo od prilično teškog života.

Ono što slijedi u trekkingu je jednostavno predivno, brojni vrhovi u magli (Fansipan kao najviši vrh Indokine), bezbrojna rižina polja, smještena u brojne terase, potoci i rijeke, blato do koljena, pokoji vodpad, gusta zelena vegetacija i znoj zbog sveprisutne vlage. Stvarno samo slike mogu dočarati ugođaj, pa smo non stop na okidaču, pazeći da se ne oskliznemo i završimo u blatu. Iskreno, samo sam jednom završio na guzici prilikom jednog spuštanja, no s obzirom na stanje moje obuće, super sam i prošao. Prvu večer spavamo u selu Ta Van kod obitelji iz plemena Dzao, koje je najlakše prepoznati po crvenim oglavljima. Svako pleme ovdje ima svoj dress code do kojeg drže već stoljećima. Nije čudo da su se ovdje najduže zadržali jer je regija prilično zabačena, a turizam cvijeta tek zadnjih desetak godina.

Spavamo na tavanu, velike spužve, mreža za komarce, nema tople vode, tako da se perem u planinski hladnoj vodi prije večere koju jedemo zajedno s obitelji. I onda kreće ritual, jer naše pratiteljice iz plemena Hmong žele pazariti i unovčiti cijeli dan boravka s nama tj. hodanja za nama. Svaka nova koja dođe bude otjerana od onih koje su nas pratile iz Sape, jer ipak su se ove žrtvovale. Šoping je skroman, uglavnom se radi o bazičnom nakitu ili nekakvom odjevnom predmetu, torbici, ukrasu, no sve je toliko jeftino da ne kužim kako one mogu s ovakvim cijenama išta napraviti. No pregovaranje je obavezno i dobro se zabavljamo svi skupa, s puno smijeha obavljamo kupovinu i one odlaze u svoja sela na počinak, jer sutra trebaju naći drugu ekipu koju će pratiti na blatnom putu. Stanje mojih stopala je očajno, jer sandala je ipak bila premala, pa imam jedno 7 žuljeva koje pokušavamo sanirati našom priručnom apotekom. Spavamo kao bebe, sve je mirno, čisto, nema nikakvih zvukova osim prirode.

Sutradan hodamo dalje, prizori su uglavnom slični, ali i dalje ostavljaju bez daha, komuniciramo s našim vodičem, šalimo se, upoznajemo na jednom odmorištu dvoje francuza koji imaju jedinu ženu vodiča koja je iz plemena Hmong, lijepo govori engleski, no teško joj je locirati našu malu zemlju, dok je naš vodič bez problema izrecitirao pola nogometne momčadi iz 1998.godine. Na putu srećemo brojne seljane koji se bave svakodnevnim poslovima, ili sa stokom ili u poljima riže, automobila ovdje skoro da nema, jer nema ni ceste, jedino poneki motor zabrunda dolinom. Večer ćemo provesti kod obitelji iz plemena Tay u selu Ban Ho. Smještaj je sličan onome od jučer, jedina je razlika što ovdje jedemo svi skupa s familijom, pa je to iskustvo vrlo zanimljivo, jedu vrlo brzo (bolje reći žderu), ali nema debelih ljudi, najstariji sin nam pokazuje kako se peca u planinskoj rijeci, previjamo moje žuljevite rane, otac familije nas nudi nekim čudnim voćem koje raste na debelim stablima u dvorištu, pokušavamo komunicirati s domaćinima, saznati nešto više o njima, kako žive, čemu teže u životu, mali klinci se valjaju po podu, privlačeći našu pozornost, uh, dođe ti da se pitaš tko živi sretnije i zdravije...

Sutra dan nastavljamo trek prema Sapi, no toliko je blatno, a moji žuljevi pucaju, pa se dogovaramo da nam skrate put i pošalju neko vozilo do glavne ceste. Utrpavamo se svi koliko nas ima i kreće pravi blatni off road. U Sapi idemo do poznate tržnice (svako selo ima svoj tržni dan) i divimo se šarenilu koje tamo srećemo, jer svako pleme dolazi u svojoj nošnji (tj. svakodnevnoj obleki), pa nas i tamo nude koje kakvim lokalnim proizvodima. Hodajući ugledam brijača koji na nekim stepenicama šiša lokalnog dečka, pogleda me cijelog zaraslog i samo očima daje signal da je slobodan za mene, dogovaramo se za cijenu i on miče mušteriju naglim pokretom i stavlja mene u stolicu. Ovaj lik se ne buni, sigurno će meni naplatiti toliko da njemu može i pokloniti šišanje. Brije mi glavu i bradu vrlo stručno, te mi detaljno čisti uši vrlo neobičnim alatom, i sam se čudim što mi to izlazi van.

U Sapi je živo, ima restorana, hotela, odavde kreće većina trekova i ekspedicija, klinci trče da nam očiste cipele, no moje sandale su već završile u košu, ali ajde, možete očistiti i ove koje imam na nogama. Vodič dolazi po svoju napojnicu, opraštamo se od njega, dolazi kombi i krećemo opet prema granici i vlaku koji će nas prevesti do Hanoia. Ovaj puta nema hrkanja, previše smo iscrpljeni i spavamo u roku odmah. Sretni i zadovoljni, ispunjeni raznim doživljajima, stižemo u Hanoi u ranu zoru.

Vijetnam za početnike - Hanoi

2010-03-07T21:09:00.001+02:00

Povratak u Hanoi, hotelska soba nas očekuje, ovaj puta dobivamo i nešto bolju sobu, ali i dalje smo u staroj četvrti glavnog grada. Tu se nalazi većina hotela niže kategorije, koji nude ono najbitnije, krov nad glavom, čistu sobu i kupaonu, osnovni doručak, internet i dovoljno informacija na recepciji.
U staroj četvrti su ulice podijeljene po vrstama 'biznisa', pa tako u svakoj dominira grupa proizvoda koja se prodaje po cijeloj ulici, npr. ulica ženskih haljina, ulica voća, ulica ruksaka, ulica metala...itditd, takav oblik grupiranja poslova u jednoj ulici je čest u Aziji, tako da nemate razloga lutati okolo po gradu, jer sve što vam treba je naći pravu ulicu.

Zgrade su vrlo stare, utjecaji francuza u arhitekturi se vidi i danas, tako je ovaj mix zapada i istoka prilično zanimljiv, iako ponekad zbrkan količinom ljudi i motora i rikši na ulici. Borba za svakog kupca je nemilosrdna, jedino što se svima pristupa s određenom pažnjom, nećete biti zaobiđeni ili ignorirani.

Hanoi je dosta velik, cca 7 milijuna ljudi živi ovdje, pa je pitanje koliko dana provesti ovdje da se sve vidi, što je važno, dok je drugo pitanje, kako? Sam ili s agencijom? Agencije nude cjelodnevne ture po gradu unutar kojeg vam pokažu ono najbitnije, a kako ih je puno, zaista se može birati i birati. Teško je reći koja je bolja, no generalno, bitno je da lova ostaje tu u zemlji i da se ne financira neki veliki lanac. Najčešće je u turu uključen i ručak, a i dobivate informacije iz prve ruke od lokalnog vodiča.

Što obići, vidjeti? Svakako treba vidjeti mauzolej Ho Chi Minha, ponosa Vijetnama. Jedan vodič nam je ispričao nevjerojatnu priču, koju smo poslije čuli nekoliko puta. Stric Ho (kako su ga popularno zvali) je bio vrlo skroman čovjek i prije smrti je tražio da se od njegovog lika ne rade nikakve egzibicije, jer je vidio kako su drugi komunistički lideri napravili sebi svoja zadnja počivališta, jedini cilj koji je imao za života je bio ujediniti Vijetnam i osloboditi ga od utjecaja onih koji su ga iskorištavali. Međutim, nisu ga poslušali, pa su tako balzamirali, sagradili mu mauzolej i izložili svima na promatranje.

U obilasku njegovih radnih prostorija i muzeja, dobivate osjećaj koliko je on ovdje cijenjen. U dugim redovima je najviše domaćih ljudi, od klinaca do staraca i svi na velikoj vrućini strpljivo čekaju da dođu na red pogledati njegovu ostavštinu.

Nadalje, svakako je dobro obići One Pillar pagodu, najstariji hram pismenosti, koji je bio jedan od prvih univerziteta osnovan prije skoro 1000 godina, nekoliko muzeja revolucije i rata, u kojima se vidi previše oružja i podsjetnika na bol. A to je nešto što ova zemlja ne želi zaboraviti. Rane su duboke, iako su oni oprostili svima koji su ih ugnjetavali i danas prilično dobro zarađuju na turistima upravo iz zemalja koji su ih najviše gazili, Amerikanaca, Francuza, Kineza i Japanaca.

Hoan Kiem jezero se nalazi odmah pokraj stare četvrti i zanimljivo je šetalište u večernjim satima, oko jezera kruže mladi na motorima kojih je bezbroj, i dok se voze, razmjenjuju poruke na mobitelima, pričaju, druže se, prije nego stanu negdje sa strane i odluče pojesti nešto lagano iz ponude uličnih restorana. Zamislite da dobro kuhate jedno jelo, odete na najbliži trg ili prostor kojem kruže ljudi, instalirate svoju pećnicu ili naložite vatru, stavite oko sebe par malih klupčica ili spužvi, i eto vam restorana. Nema komunalih redara ili zagrebparkinga da vas makne odande, kupci dolaze vrlo brzo. Obzirom da je većina hrane koja se tako prodaje, kuhana ili pečena, nema veće opasnosti od bilo kakve zaraze.

Bia Hoi (svježe pivo) je natpis koji stoji praktički na svakom uglu. Dovoljno je imati bilokakav lokal, male plastične sjedalice (kao da ste ih kupili u Ikei za klince), izbacite ih na ulicu ili pločnik i prvi gosti dolaze. Domaća točena piva je omiljen napitak i lokalnim ljudima i strancima, te je neki poseban doživljaj dijeliti ovaj dokoni običaj s domaćim ljudima. Svakako je dobra zabava prije nego posjetite vrlo neobičan lutkarsko kazalište na vodi. To je posebna tradicija u ovom dijelu zemlje i čak i svjetska atrakcija, jer su svi izvođači u vodi cijelo vrijeme predstave, no gledatelji vide samo lutke, i čuju pjevače koji su sa strane. Naravno, pitamo se kako to izvode, a da se ne utope ili kako dolaze po zrak, zaranjaju li svako malo...nismo saznali, naime, to je i danas velika tajna, jer se glumci regrutiraju iz jednog obližnjeg sela, koji jedini znaju kako to raditi, te ne žele podijeliti svoj zanat s drugima. Ako sjedite bliže podiju, sigurno ćete biti malo mokri od prskanja lutaka. Predstave se naravno izvode na vijetnamskom jeziku, cijene su malo veće od ostalih ulaznica, no vrijedi pogledati ovu neobičnu lutkarsku predstavu. Klinci obožavaju ići tamo.

S obzirom na blizinu, dobra je opcija otići na jednodnevni izlet u Tam Coc i Hoa Lu. Sve agencije spajaju ova dva lokaliteta u cjelodnevni izlet. Malo ćete vidjeti ruralni dio sjevernog Vijetnama, malo ćete posjetiti lokalitete prvog glavnog grada iz 10.stoljeća i domove prvih kraljeva, te tri grote na rijeci, okružene rižnim poljima, koje su kao Halong Bay ali na obali. Kraške stijene do kojih se vozi malim čamcima, koje voze uglavnom žene i to veslaju svojim nogama, sunce vas može opako spržiti u vožnji ukoliko ne kupite tradicionalni azijski šešir. Svakako vrijedi posjeta.

Vijetnam za početnike - Zaljev Halong - Halong Bay

2010-03-05T16:15:00.001+02:00

Putovanje u Vijetnam odista ne zahtjeva previše pripreme oko rezervacija i organizacije, dovoljno je ugrubo znati kamo želiš ići, a sve se obavlja na licu mjesta. Brzim surfanjem oko toga kako ćemo ići u zaljev Halong (Halong Bay), smo zaključili da je najbolje uzeti najbolje. Kako je Vijetnam jeftin, za ovaj izlet smo odlučili potrošiti malo više novaca, jer želimo neponovljivo iskustvo za sva naša čula.

Prvo smo odabrali najbolju džunku (junk) - stari kineski brod, čija gradnja datira u daleku povijest. Oni su i danas u upotrebi upravo najviše u ovom dijelu Južnokineskog mora. Našli smo agenciju koja plovi s njima bez većih problema. Kabine su klimatizirane, svaka ima svoju kupaonicu i sanitarije, hrana obećava, tura čisto zgodna. Rezevirali iz hotela, ekipa došla po lovu i dali nam upute, kada dolaze po nas.

Od Hanoia do zaljeva Halong je oko tri sata vožnje kombijem od agencije, unutar kojega vam se pružaju prvi zanimljivi vidici izvan glavnog grada. Upoznajemo se sa svojim suptnicima, izmjenjujemo informacije oko toga tko je odakle, tko kuda putuje i što je već prošao, te dobivamo zanimljive preporuke. Čim smo došli u Halong City, voze nas dalje u luku i slijedi ukrcavanje, gledamo koji će nas brod zapasti, i stvarno, izabrali smo najveći i naljepši te usudim se reći i najodržavaniji brod. Ovo iskustvo nas košta 100 dolara po glavi i u cijenu je uključeno sve unutar ta dva dana koje ćemo provesti na brodu, i vožnja iz Hanoia i povratak, i kruzarenje i hrana i izleti i cuga. Ima i budget opcija, no kad smo vidjeli te brodove, nije nam bilo žao, znali smo da si želimo priuštiti malo luksuza.

Brod brzo isplovljava, te vrlo brzo se približavamo ovim neobičnim kamenim formacijama u moru. Legenda kaže da ove stijene imaju nekakve veze sa zmajevima iz daleke prošlosti. Stvarnost je vrlo opčinjavajuća s prizorima brojnih stijena između kojih plovimo, koje su u svojoj nedostupnosti toliko privlačne, da te srce boli što se ne možeš popeti na većinu njih.

Hrana na brodu je izvrsna, posebno lijepo dekorirana i guštamo u svakom zalogaju. Iako podsjeća na kinesku, ipak se osjeti razlika, po meni čak i finija od ostale azijske kuhinje. Kabine su male, obložene drvetom, tradicionalni kreveti od drveta, te je baš poseban gušt provoditi vrijeme na džunki. Posebno je zanimljivo biti na krovu broda i posmatrati sve ljepote kraj kojih prolazimo. Osoblje na brodu nevjerojatno uslužno i ljubazno, vidi se da smo platili ekstra. Ostali putnici su uglavnom iz anglo-saksonskih zemalja, pa smo mi uz jedan brazilski par, prava atrakcija, jer dolazimo iz tako male i nepoznate zemlje.

Kupanje u južnokineskom moru i nije neki doživljaj, voda je pretopla, mutna, plaže su pješčane, pa je to jedini gušt u kupanju. Većina gostiju na plažama su naravno stranci, domaći kao da ne doživljavaju ove blagodati ili su se pak navikli. Sela na vodi su posebna priča, Imaju sve što im treba za život upravo na vodi, u pravilu su blizu neke stijene, čamac ima svaka kuća, žene voze male čamce koji glume dućan ili birtiju i idu od broda do broda ili od sela do sela. I nama se nudi ako želimo voziti kajak po zaljevu, no prelijeni smo i ostajemo uživati na brodu.

Nekad sam gledao ove prizore na Discovery-u, a sada smo tu. Vode nas na izlete po špiljama i mjestima koja su posebna u ovom zaljevu, tako da je non stop neki 'muving'. Dobro iskorišten potencijal ovog zaljeva koji spada u najljepše na svijetu i naravno, zaštićeno je oznakom UNESCO-a kao dio svjetske baštine. Eto kako se krševite stijene mogu dobro iskoristiti u promidžbene svrhe. Posjet jednoj od tih špilja nas vraća doma, jer ovakve stvari se lako mogu vidjeti i kod nas, pa se eto malo čudimo sličnostima koje vidimo.

Navečer ležimo na krovu broda, gledamo zvijezde, oko nas ostali brodovi usidreni, sa svojim malim svijetlima, čine poseban ugođaj ovoj čarobnoj atmosferi. Pričamo o smislu života, budućnosti, relaksiramo se tako daleko od kuće, bezbrižni i smireni. Nakon 48 sati ugađanja i uživanja, vraćamo se u Hanoi, koji nas čeka u svojoj vrevi ljudi, motocikala, zvukova...spremni za nastavak putovanja.

Vijetnam za početnike - uvod

2010-03-04T17:56:00.003+02:00

Jutro je. Čekamo bus da dođe po nas i odvede u razgledavanje vijetnamske prijestolnice. Doručak klasični zapadni, tost i “dječije radosti” (pekmez & putar), nije mi se dalo mlatiti po jajima tj.omletu. Vrat ukočen jer u ovoj sobi mi klima dere direktno u moju stranu kreveta. Čudno, kao da još nisam spavao dvije noći u istom krevetu, non stop neke promjene. Srećom je ista osoba u njemu, zabrinuo bih se za tolike šetnje od postelje do postelje. Pokušavam se sjetiti kako samo uopće dospjeli amo, temo nekad prije samo 5 dana smo krenuli iz Zagreba, pa sletiti u Ljubljani da pokupimo još kojeg putnika za Istanbul, pričekali slijedeći let do Pekinga, gdje smo trčali s ruksacima na novi “check-in” za Hanoi, ali preko Guangzhoua (nekad Kanton, grad u južnoj Kini). Kako smo mijenjali avione i vremenske zone, mijenjali su se i naši suputnici.

Od domaćih do “domaćih” ali sa nešto iskošenim očima, laganijom građom tijela ,crnom kosom i tamnim očima, te žutom/smeđom puti. U avionu iz Pekinga do Hanoia smo bili rijetki zapadnjaci, i to se kuži, jer smo rijetka pojava, pa nas svi pogledavaju sa znatiželjom. Letimo China Southern Airlines koja se u svom magazinu hvali da je 9 kompanija na svijetu po broju prevezenih putnika, a ima svega 2 leta za Evropu; to jasno govori kojim stopama i ovaj segment kineskog gospodarstva grabi. Jedino im se ne mijenjaju navike tako brzo. Slabo slušaju (ili uopće ne) domaćicu aviona, pale mobitele, razmijenjuju smsove, ne vežu se, još smo samo čekali da zapale cigaretu…stvari koje mi pristojni ljudi sa zapada itekako pazimo, jer to negdje piše ili je nacrtano, a mi poslušni i spremni na usvajanje naredbi i sugestija. Utjecaji zapada su očiti, ali i teškoće koje žuta rasa ima u prihvaćanju istih. No kad promatram letjelice tog “moćnog” avioprijevoznika na pekinškom aerodromu, razlučujem da je pitanje dana i mjeseca kada ćemo biti pokoreni od strane mojih avio-suputnika.

No moje putovanje odista započinje slijetanjem u Hanoi (glavni grad Vietnama) nakon 24 sata provedenih u avionu (bilo je kraćih verzija, no skupljih). Carinske formalnosti, vizni režim, sve prolazi elegantno, jednostavno, ljubazno i za čas smo u auli aerodroma ispred kojega se nalazi hrpa ljudi s natpisima raznih osobnih imena i hotela, koji čekaju da ugrabe svog putnika i dovezu ga na njegovog odredište. Pored njih su “lešinari” koji vrebaju putnike bez rezerviranog hotela, kako bi ih odvezli u hotel u kojem oni imaju proviziju za svakog doveženog putnika i koji će vam vjerojatno odrati kožu na samom ulazu u Vietnam. Odmah ću naglasiti: ovo je super jeftina zemlja za putovati i boraviti, no činjenica da ste stranac će vam ipak odmoći u nastojanju da ispregovarate realnu cijenu za bilo koju uslugu ili proizvod.

Za one koji prouče forume na internetu ili pročitaju vodiče malo unaprijed, lako je znati da će svaki hotel u kojem rezervirate sobu biti voljan poslati taxi na aerodrom da vas pokupi po fer cijeni, jer im je u cilju da vi doista i dođete do hotela. Naime, ako nemate rezeviran hotel i taxi, ali imate listu poželjnih hotela sa sobom koji su vrijedni vaše pažnje, na aerodoromu će vam taksist pokušati prodati priču kako hoteli s vaše liste i nisu tako dobri, ili se renoviraju ili su zatovreni ili su daleko od centra grada, a radi se samo o činjenici da on ima dogovor s nekim od hotela i dobiva postotak za svakog klijenta kojeg doveze direktno s aerodroma. Stoga, ako imate ideju gdje biti smješten, rezervirajte smještaj unaprijed bar za dan-dva i tražite ih taxi.

U pravilu će vas to koštati 10 USD, bez obzira da li putujete sami ili u četvorci. Vozite se do starog centra grada bar 40-tak minuta tako da se za naše financije i udaljenosti, ovo svakako isplati. i dođete u hotel u kojem ste rezervirali sobu i onda vam kažu da nemaju slobodnih soba?!??? Nevjerica na vašem licu ! Upitnici iznad glave ?! Pa imam ispis rezervacije s neta na kojoj stoji potvrda bookinga !! Skoro je 23:00, pa kud sad?? I nemam pojma što nam se događalo u tome periodu (umor u kostima, dišemo na škrge), no uskoro su nas posjeli na motore i odbacili do drugog hotela. Ispalo je da naša rezervacija postoji, no netko od gostiju ih je molio da ostanu koji dan duže, pa je “naša” soba ostala zauzeta. I eto nas u hotelu još niže kategorije (da ne povjeruješ, no oči te ipak ne varaju). Sobe bez prozora, bez klime, s ogromnim bučnim ventilatorom.

Nismo u Vijetnamu ni 2 sata, a već sam 4 puta bio mokar. Vlaga dere jako puno i cijelo vrijeme imaš dojam kao da se tuširaš u vlastitom znoju. Prva vožnja xe-om (tako nazivaju motoriće, kojih btw. u zemlji ima skoro 10 milijuna) je bila malo zastrašujuća, držiše se za malog Vijetnamca (koji je možda i stariji od tebe…godine su ovdje relativan pojam), nitko ne poštuje znakovlje, semafori su rijetkost ali ni oni ne služe svrsti. Sve je jedna velika zbrka, gužva, kakofonija zvukova, svi trube, galame, razgovaraju dok se voze međusobno, pričaju na mobitel, ima ih po dvoje, troje, četvero…rekord koji sam vidio je bilo 5 ljudi na jednom motoru ( da se razumijemo, ne pričam o nekim makinama od motora, nego najobičnijim motrokotačima/mopedima), no vrlo rijetko ćete vidjeti nesreću. Kao da uvijek znaju kad treba stati u tom kaosu ili prikočiti ili ubrzati. Kao da im sva čula rade u vožnji, pa osluškuju promet sa svih strana čak i kada ga ne vide. Kad ti je frka (dok te voze, ne dok ti voziš), onda zažmiriš, ili se još više stisneš uz vozača, kako bi shvatio da ti nije lako. To je odista jedno od jedinstvenih iskustava u Vijetnamu- vožnja motorom u velikom gradu.

Sutra ujutro nas odvode u onaj pravi hotel, svi ljubazni, smiješkaju se..uopće…ovo je zemlja osmjeha i pristojnosti, očito se komunizam tj. socijalizam ovdje nije uhvatio na isti način kao kod nas, tako da je u kulturi biti fin i nasmijan i pomoći svakom strancu. Pitam se samo otkud toliko želje i energije za prijaznošću? Možda je vladar imenom američki dolar toliko moćan da mu svi osmjehuju i dok još spava u džepu nemarnog turista. Izgleda da zapadnjaci donose osmijehe na lica stanovnika ove nekad vrlo napaćene zemlje, jer sve je jefitno i povoljno, pa trošimo i više nego bi inače trošili, uopće ne razmišljamo da li voda košta 4 kune ili razglednica pola kune. Stvarno se čovjek pita koliki su stvarni troškovi proizvodnje, ako su finalne cijene tako niske. Dolarom se može platiti skoro sve, osim kad plaćate nešto jako jeftino pa uzmete jednu od njihovih velikih novčanica npr. 20.000 donga (otprilike 1 EUR).

Svi hoteli mogu sve. Platiš li 15 USD za dvokrevetnu sobu s doručkom poput nas ili 150 USD za isto to u Sheratonu (ne vidim zašto bi bacao novce tamo, ali dobro, svakome njegov gušt…), na recepciji vas uvijek dočeka ljubazna osoba koja ima sve odgovore na sva vaša pitanja i koja vam može srediti skoro sve što želite u ovoj državi vidjeti, čuti ili probati. Pranje veša za 1 USD po kilogramu je također dobra ponuda. Preporuka za dobar restoran (lokalnog karaktera u koji baš i ne zalaze stranci) je vrlo vrijedna informacija, ako želite osjetiti zemlju u njenoj punini. Ako ste spremni eksperimentirati, dobar restoran je tada vrlo relativan pojam. Naime, ovdje se jede sve: sva morska, životinjska i biljna bića su vam na raspolaganju. Sve je vrlo ukusno. Možete jesti i zmije i pse i žohare i crve i štakore. (navodno ratburger uopće nije loš, nismo provjeravali). Mi smo se držali poznatih bića spremljenih na nama nepoznate načine, i u 3 tjedna niti jednom nismo ostavili tanjur pun. Šteta da nema sličnog restorana i kod nas. U nadi da ćemo vidjeti najbolje od ove zemlje, odlučili smo se doći samostalno u zemlju, a onda uzimati 1-3 dnevne izlete s domaćim agencijama.

Prvi od njih je izlet u Halong bay. Taj poznati zaljev na sjeveru južnokineskog mora koji ima 1000 vapnenastih stijena/otoka razbacanih naokolo u kojima ima dosta kraških jama. UNESCO je zaštitio područje, a i James Bond se šetao naokolo u filmu “Tomorrow never dies”. Na veliku većinu otoka se nemožete niti popeti, niti pristati zbog strme i grube konfiguracije stijenja, svega nekoliko njih ima klasičan prilaz s mora ili pristanište. Svaka formacija ima svoje gusto raslinje i jedini stanovnici otoka osim biljaka su životinje. Ljudi ovdje žive na vodi tj. splavima koje čine sela, sa školama, dućanima, domaćim životinjama, apsloutno cijeli život se odvija na vodi, a okolo vas stijene koje eventualno možete koristiti kao zaštitu od vjetra ili sunca.

Ćićarija za početnike

2010-02-22T21:16:00.000+02:00

Ćićarija je vapnenački vijenac na sjeveru Istre (tako kaže wikipedija), od ostatka Istre se odvaja višom nadmorskom visinom, te hladnijom klimom.
Umjesto uz sunce i more, završio sam na snijegu jednog od najljepših vrhova Ćićarije, koji se zove Žbevnica. Ovo područje je toliko slabo naseljeno (možda i najslabije u cijeloj zemlji) da je posjet njemu poput odlaska u neko drugo vrijeme. Sva naselja su toliko malena, i uglavnom se rijetko mogu sresti domaći ljudi, naravno osim u konobi, ali šetača, planinara, paraglajdera i ostalih aktivista, ima nešto više.

Do Ćićarije i ne treba razmišljati doći putem javnog prijevoza, jer je skoro pa nepostojeći, stoga treba natočiti benzin i krenuti. Jedan smjer je iz Rijeke preko Matulja, starom cestom prema Sloveniji, pa skrenuti prema Žejanama i Munama, i nastaviti dalje.
Drugi smjer je naravno kroz tunel Učka, pa kod Roča ili Buzeta skrenuti prema sjeveru.

Osim prirodnih ljepota, ova visoravan je odista dobra za pluća i disanje čistog zraka, jer ono malo industrije iz Buzeta ne stigne zagaditi ovo područje.
Nadalje, napuštena sela su toliko privlačna za istraživanje i igru, da je šteta samo proći kroz njih u smjeru Slovenije ili u potrazi za hranom. Nazivi mjesta su toliko simpatični i samo se mogu pitati odakle im porjeklo, npr. Slum, Brest, Mune, Nugla, Dane.

'Ćićarija je vijenac na glavi ljepotice Istre. Njeni krajolici kao da spajaju zemlju i nebo, izlažući svoju raskošnu ljepotu i isijavajući iskonsku snagu koja plijeni i okrepljuje misli i osjećaje. Sela su polegla u podnožjima gorja, na rubove kraških polja, litice i stijene savile se oko dolova i gorskih strana, a hridinasti vrhovi doimlju se kao da su bijeli cvjetovi s nebeskih visina popadali po zelenim plaštevima šuma.

Stoljećima su se stanovnici ovih krajeva, Ćići, suočavali s teškim životom, oskudicama i nedaćama, jer su kraška polja škrta a planina surova, ali su ustrajavali, obradujući svaku stopu plodne zemlje, čuvajuci stada ovaca na kraškim pašnjacima, tegobno radeći kao drvosječe i ugljenari-'(citat domaćeg čovjeka)

Dio populacije su istro-rumunjskog porjekla, koji sebe zovu Ćići, pa je moguće da je tako i došao naziv za cijelo područje. Neki od njih i danas govore svojim nezaboravljenim jezikom.

Fora je bilo vidjeti veliku, debelu lipu u Slumu, toliko široku da unutra stane najmanje 6 ljudi. Natpisi iz bivšeg rata i dalje se mogu pročitati na pojedinim kućama.

Dobra hrana se može naći u bistrou Lovac u mjestu Jelovice (putokazi postoje), na samoj granici sa Slovenijom. Maneštra z bobići, s gljivama, fuži s kokošom ili govedji, svinjska i teleća koljenica, kapust i restani krumpir. Domaće vino ne preporučam, nije baš reprezentativno. Cijena vrlo pristojna za obilan obrok, kartice ne primaju.

Nakon šetnje Brestom, dobro je odvesti se par kilometara dalje prema istoku i s lijeve strane je cesta koja vodi na Žbevnicu (1014m), oko sat vremena hoda do vrha, uspon je lagan i ne zahtjeva veliki napor, pogled je famozan, i more i Učka i slovenski snježni vrhunci. Sunce pomaže da se izdrži hladnoća, no uvijek ima nekog vjetra. Ima nekoliko dobrih staza i za druge vrhove, no koliko mi se čini, klasničnih domova i nema, ali siguran sam da se u selima može potražiti smještaj i prenoćište, a i Buzet nije daleko, kao ni Lanišće.

Kuba za početnike

2010-02-10T15:37:00.001+02:00

Kažu ljudi da Kubu treba vidjeti dok je g.Castro živ. Točka. Dobro govore. Jedino što je sigurno na putu prema Kubi je da vam neće nitko pokazati rezidenciju dotičnog gospodina, stoga ako mislite protestirati ili se pokloniti dotičnom, pratite vijesti kako bi uhvatili moment njegovog ukazanja. Kako g.Castro nije Kuba, predlažem da “skočite” do najvećeg otoga u Karipskom moru I provjerite sami o čemu to ljudi govore. Samostalno nije lako, no zato postoje brojne agencije koje nude najčeće dva oblika putovanja na Kubu, jedan više za odmor (sunce, plaža I pijesak) u Varaderu, a drugi više za klasnični turizam (tura po cijeloj Kubi). Ne volim da me se doživljava lijenim turistom, pa uplatih ovu drugu verziju I krenuh prema jednom od posljednjih bastiona socijalizma na svijetu. Kaže jedan moj suputnik, kad Stari (aka g.Castro) umre, Kuba će postati predgrađe Miamia. Hm, meni se čini da će to biti jedna surova verzija novoruskog kapitalizma, jer danas ljudi na Kubi ipak žive relativno bezbrižno nesvjesni da promjene koje će jednog dana doći (a svi Kubanci s kojima sam bio u kontaktu vjeruju da hoće) budu od otoka napravile 52 američku državu (ako računamo Izrael kao 51).

No politiku ostavimo političarima. Tu bezbrižnost koju spominjem možete vidjeti na svakom koraku, naime ljudi su odista opušteni. Vrlo rijetko možete vidjeti živciranja, psovanja u prometu, srednji prst na parkingu, roditelje kako se deru na svoju djecu, klince kako se tuku…možda su samo dobro istrenirani, a opet vjerujem da ima nešto u duhu naroda. Vrlo veseli I gostoljubivi, skulirani do jaja, jedino što ih zanima su salsa, bejzbol I relaksacija. Vozeći se po cijeloj državi čini vam se da nitko ništa ne radi. E sad, možda I ima istine u tome, država ipak živi od turizma, duhana I šećerne trske, pa ako se niste zaposlili u nekom od tih područja, možda se liječnik ili učitelj, a možda za vas jednostavno nema posla. Ne treba ni o tome previše brinuti jer Stari je omogućio besplatno školovanje, besplatnu zdravstvenu zaštitu, navodno besplatno stanovanje I dualni monetarni sustav. Što bi to bilo? E ovako, imate dvije valute: Peso I Konvertibilni Peso (kratica CUC, pa ga svi tako I zovu, a da bi lakše računali 1 CUC je skoro 1 EUR). Prvu valutu mogu koristiti samo domaći, a drugu samo stranci. Razlika je 28 puta. U našem žargonu bi to bilo da cugu koju mi platimo 10 kuna, jednom turistu iz Skandinavije bi naplatili 280 kuna ?!? Naravno da to ne izgleda tako plastično, no za sve strance Kuba je skupa destinacija, za Kubance je prihvatljiva za život.

Plaće su izuzetno niske (50 EUR mjesečno možda je super plaća), no ako radite u turizmu I dolazite u doticaj sa strancima, šanse da vam netko uvali napojnicu u EUR-u ili CUC-u su velike I na taj način prosječni Kubanac postaje bogatiji I može kupovati/plaćati u CUC-u. Ako vi kao stranac želite posjedovati obični Peso, teoretski ne možete doći u posjed istog, no naravno, sve je roba, pa I to možete kupiti na ulici kao souvenir (obično ljudi kupuju novčanicu od 3 Pesosa na kojoj se nalazi lik Che Guevare; dobro sam napisao, postoji novčanica od 3 Pesosa), u pravilu će vas to koštati 1 CUC.

Kad malo bolje razmislim, puno toga košta 1 CUC. Sve sitnice koje kupujete na turističkim tržnicama I štandovima, sve napojnice koje je poželjno dati salsa bandu koji vas je poput klasičnog lešinara gnjavio za vrijeme ali apsolutno svakog obroka I nakon toga nudio svoj CD, koji je skoro uvijek koštao 10 CUC-a, I skoro uvijek imao isti raspored pjesama (a uvijek se radilo o drugom bandu jer nismo dva puta jeli na istom mjestu). Kupio samo jedan CD, koji naravno nije radio pri povratku u HR jer je metoda “pečenja/prženja” očito bila loša. Pitam se samo kako je prošao jedan moj suputnik koji ih je više iz milosrđa kupio 10-tak.

Kako su ovakva putovanja najčešće napravljena tako da ste platite u cijeni aranžmana, najviše love spržite upravo na napojnice/cugu/suvenire. Fora je ako napojnicu date u EUR-u. Kubanac to prihvati, no kako oni s tim nemogu ništa, onda nađu drugog turista I žicaju ga da im zamijeni taj jedan euro za jedan CUC. No ako ni s njim ne mogu ništa, jer im treba Peso za kupovinu u državnim dućanima s posebnim cijenama, onda valjda odu nekom lokalnom mafijašu koji mijenja na crno, a on valjda ima vezu u lokalnoj banci koja mu to onda otkupi/zamijeni po svojoj tarifi…I opet država zaradi na vašoj napojnici. Skoro da se poklonite takvoj državi jer 99% svih hotela, dućana, restorana su njihovi I beskrajni su načini na koji će vam izvući CUC iz novčanika. No dosta o lovi, jer ona je izgleda Kubancima više nužno zlo, nego potreba. Smisao života je uglavnom glazba jer svi su salsa majstori ili sviraju neki instrument ili se kreću kao da plešu, rad bokovima izvanredan (sitan vez rekli bi kod nas). Vrlo je normalno da na mjesta izlazaka (Casa de la Trova – nešto kao naši društveni domovi, gdje se pije, sluša glazba I pleše) dolaze domaći koji onda žele impresionirati strance svojim plesnim umijećem I love najčešće strankinje I s njima se uvijaju I znoje u salsa klinču, da bi ga vi nakon toga ljubazno pozvali da vam se pridruži u pauzi I platili mu koktel – dva. Ako ima sreće, možda vas oženi I za neki parfem (niti ga imaju, niti bi ga mogli kupiti), ili majicu ili traperice.

Navodno smo I mi u YU bili takvi tamo negdje u ranim 80-tim kad su vladale krize I nestašica. Možda je to najbolja usporedba u kojem vremenu I standardu živi Kuba. Ipak ne zaboravite da sve ima svoju cijenu, jer kad bi inače vaša draga/dragi imali priliku plesati s salsa majstorima (osim naravno ako niste Zvijezda pa vas pozovu u neki show I nauče plesati). To se u našem žargonu zove I žicanje. A žicaju vas sve, od sapuna do guma za žvakanje, od bilo kakve knjige na engleskom jeziku do traperica. Sve po principu “APP”(ako prođe, prođe). I često I prođe, jer nije neuobičajeno vidjeti tamnoputu kubanku s majicom preko koje se vijori recimo danska zastava ili novije traperice za koje znate da se ne mogu ni kupiti na Kubi. Hm, pitam se da li je to možda bila neka robna razmjena, ono..ja tebi svoje dobro, ti meni svoje dobro. Ovdje vam se čini sve moguće, pa ostavljam vašoj mašti da postavi granice. Inače, Kubanci su super čisti I uredni, pogotovo školarci koje jednostavno možete prepoznati jer su svi u uniformama, od predškolskog odgoja do fakulteta, i svaka razina ima svoju boju od crvene, smeđe, žute I plave. Ulice možda I nisu tako čiste, no to ovdje ide s načinom života, poolaaaako. Nikuda se nikome ne žuri čak I kad su turisti u pitanju, npr. Samo je naš avion sletio u jednom momentu, no svejedno smo čekali na prtljagu preko sat vremena.

Inače, na Kubi je uvijek ljeto (tako kažu), jedina razlika koju turist može zapaziti je ima li kiše ili ne. Ja sam srećom bio u vrijeme suše, jer kad pada, onda nema milosti, vidjeli smo primjerke isčupanog drveća s korijenima kao posljedice kojekakvih uragana I raznih povjetaraca koji svake godine naprave neki pičvajz. Svi hoteli uz upute što činiti za vrijeme požara imaju I uputu za oluje I orkane.

PRIJEVOZ

Uglavnom pješače jer nemaju baš previše automobila, zato valjda svi i izgledaju šlank, puno je bicikala i konjskih zaprega , pa čak i na Autopisti (to je njihova “Dalmatina”) , kamioni koji služe prijevozu ljudi na način da se potrpa njih 80-100 na stražnji dio i piči brale do susjedne provincije, svuda stopaju i mašu s novcanicama…to je kao medjugradski taxi, jer ima jako malo redovnih autobusa medju gradovima, a i oni su dupke puni, pa onda svatko tko se vozi na nekoj destinaciji je istovremeno i taksist, s time da on po nekom nepisanom zakonu mora stati obavezno i naplatiti neku sitnu lovu…ovi koji mašu s lovom su spremni platiti lukusuz da im stane neka Lada ili neki od oldsmobila kojih je na Kubi masa…njih je teško opisivati, osim kao da se vozite u nekom američkom filmu iz 50 I neke; modernijih auta ima, no oni imaju uglavnom oznaku T sto znaci da ih je rentao turist, ja se vozim busom( s ostakom grupe) tako da nemam takvih briga, imaju i željeznicu koja je navodno ful spora; pravila u prometu nema, semafori su rijetki, znakovi jos rijeđi. U jednom djelu zemlje uopće nema putokaza, tako da se ne možeš ti sada uputiti negdje s rentanim autom i doći samostalno. U tu svrhu s izdali uputstva u kojima kažu: nakon trećeg desnog izlaza skreni lijevo kod velike palme ili nakon što prodješ reklamni pano s Starim idi ravno do nekog drugog heroja pa onda lijevo….objašenjenje zašto toga nema, je da ukoliko se Ameri invaziraju na Kubu, ovako neće znati gdje se nalaze.

Poslije smo ipak vidjeli par putokaza, no da je lako se snalaziti… nije; no da je lako voziti po cestama…to je…jer vozila ima jako malo, pa naš šole piči po sredini ceste, tako se baš neki dan malo krajcao s drugim busom pa nam otpao retovizor, naravno da niti smo stali, niti smo išli nešto popravljati. Jedini je bed sto najčešće pretičeš konje, krave, bicikle, pa se moras spustiti u prvu brzinu, autopista je super široka bez istaknutih traka, no kome to treba, nema reklamnih panoa uz cestu, osim polítičko propagandnih, no ni toga nema previše. Po gradovima se vozim rikšama ili coco taksijima (to je tricikl u obliku kokosa i vozač može prevesti dvije osote, vrlo ugodno za ljude s kamenjem u unutar njim organima), ulice u gradovima se naravno ne rade kao u domovini, pa je uvijek malo grbavo, no zato si oni ugrade na te prikolice i mali tranzić pa slušaš salsu dok se voziš……

CUGA

Kokteli, kokteli, kokteli…voda voda voda (ujutro naravno, jer koktele dereš navečer, mada nekad I po danu)…sto reći osim Cuba libre, Mojito, Sangria, Chacarancha, Pina kolada I nema sto jos nisam probao, u pravilu svake večeri zalomiš negdje s ekipom jer je vruce, no uvijek puše neki povjetarac I onda se lagano kukovi njišu, u ruci neka smućkalica I “vozi miško” , a onda ujutro osim vode (za one s mamurlukom) dobro dođu I svježe iscjeđeni sokovi svih mogućih tropskih voćki bez obzira da li hotel ima 2 ili 5 zvijezdica, kako to godi….

HRANA

Piletina, riba, govedo, povrće, riža I naravno voće u nenormalnim količinama…uglavnom jako fino, no to naravno ovisi o kvaliteti restorana ili hotela u kojem se nalazite, bed je kad jedete nesto kao glavno jelo I u tim slanijim okusima odjednom zagrizete u ananas, pa se malo šokirate. Kreolska kuhinja je vrlo lagana, možda bi usporedba s manje začinjenom meksičkom hranom bila I najprihvatljivija.

ARHITEKTURA

Cijelom Kubom dominiraju žive boje, pa tako I u arhitekturi, uopće nije neobično vidjeti zelene, ljubčaste, crvene, plave kuće. Kolonijalni stil gradnje se zadržao naravno u centrima starih gradova poput Havane, Santiaga, Trinidada, Sancti Spiritusa itd., neki od njih su predivno sačuvani, no u Havani odista ima primjeraka koji izgledaju kao da će se srušiti svaki čas. Srećom je veći dio tih starih gradova zaštićen preko UNESCO-a pa se neka para okreće I ulaže oko fasada. Takve građevine odista oduzimaju dah, od crkvi, do kopije Washingtonskog Capitola (radio isti autor), preko najstarije kuće na Kubi koja se nalazi u Santiagu de Cuba I u kojoj je obitavao Velazquez I koji je I osnovao privh 7 naselja na Kubi I naravno sudjelovao u tamanjenjeu Taino indijanaca, prastanovika ovog otoka. Kuba danas, nije građevinski raj poput domovine, naprotiv, niti jednu dizalicu, mješalicu, željezne konstrukcije I slično, nisam vidio. Jednostavno ovdje se ništa ne gradi jer nema novaca. Kućice uz cestu su u pravilu prizemnice, a nerijetko krov pokriva trska I blato (naravno ne u gradovima). Par socrealističnih nebodera u Havani su podsjetnik na režim , no srećom toga odista nema puno.

NASELJA

Havana je odista prava karipska (možda I jedina) metropola s 3 mil.duša. Leži na obali Atlanskog oceana, I valovi ju non stop oplakuju s njenog najzanimljivijeg dijela Malecona. To je ogromna šetnica od 7 km uz more, gdje se najčešće skupljaju domaći ljudi da se druže, pjevaju, sviraju, plešu, zavode strance, žicaju cigaretu ili samo ugodan razgovor s nekim kako bi vježbali svoj engleski jezik. Postoje dijelovi Havane u koje se I ne želite uputiti (tipa slamova), no veći dio grada je jednostavno predivan I živ. I osjećaš se vrlo sigurno, uopće u ovoj zemlji, iako je broj uniformiranih ljudi koje sam vidio začudo mali. Valjda idu po onom principu, džaba se baviti kriminalom, kad nemaš kamo pobjeći s otoka, I bit ćeš zaisigurno ulovljen. Ono što nedostaje Havani I svim gradovima uz more ili ocean su brodovi, barke, jedrilice. Toga jednostavno nema, jer bi inače trenirali veslanje do Miamia, a navodno je Stari alergičan na taj sport. Gradovi koji ne žive od turizma poput recimo Camagueya, su puno ugodniji za posjet, jer vas nitko ne gnjavi s kupvinom nove tone suvenira. Dapače, osjetiš da bi se puno lakše mogao upustiti u avanturu života na Kubi upravo u takvim gradovima gdje ljudi žive od nekog drugog posla. Santiago de Cuba je grad glazbe I karnevala, ali I jedini grad heroj na Kubi (nismo li mi imali nešto slično u YU državi?!). Pinar del Rio je regija gdje se radi najbolji duhan na svijetu I koja ima najčudnija vapnenačka brda koja sam vidio u životu. Vegetacije te regije na krajnjem zapadu zemlje je puno bogatija od istoga, razlika je ipak više od 1000 km ako gledate otok u dužinu. Neke suputnice su često uspoređivale biljke tj. Nešto što mi imamo na balkonu, kod njih je to u svom pravom staništu pa raste recimo 10-tak metara I ustvari je debelo drvo. Palme su naravno neizbježne I svuda ih ima. Ako poželite vidjeti pravi relax-turizam osim Varadera može se zaletiti jedan dan na neki od malih otoka u Karipskom moru (recimo Cayo Largo) I doživjeti da jedan cijeli dan imaš otok maltene za sebe I svoju grupu. More predivnih plavih boja, nebo bez oblačka, plaže od sitnog (poput prašine) pjeska, tropske ribice svih mogućih boja, školjke…I naravno opet neki koktel pri ruci. Nažalost, nemogu to usporediti s domovinom, jer toga nemamo. Inače način kako oni organiziraju turizam mi se jako sviđa. Nema redova I čekanja na neke monumente ili gužve za kupovinu karata. Sve se zna unaprijed, kud ideš ,a kad ćeš doći, koliko ćeš dugo jesti itd., tako da se grupe samo izmjenjuju kao na traci, a vodiči, kuhari, konobari, salsa majstori, prodavači ponavljaju svoj ritual iznova I iznova kako dolazi nova grupa. Valjda činjenica da Ameri mogu teško do papira za Kubu I da nekim čudom nema Japanaca, pridonosi osjećaju da se ovdje ne radi o mass turizmu. Neobičaj je osjećaj kad nema neonskih reklama, jumbo plakata, city lightsa I svih onih stvari koje nismo imali do prije 15 godina, a sada I ne kužimo da smo dobili potpuno novo okruženje.

Nema ljudi koji bjesomučno pišu smsove jer nema ni mobitela (barem ne kod običnih ljudi). I da ima reklama, ne bi imali što kupiti posebno. Ako je dućan za strance onda imate robu kao doma samo skuplju, ako je dućan za lokalce, onda vjerujte nemate što kupovati, možete samo slikati prazne police s litrom ulja, pakiranjima šećera, pastom za zube, kišobranom (valjda za kišnu sezonu). Čudi me da dozvoljavaju turistima ulaziti u taj čemer u kojem se kupuje na knjižicu u kojoj su svi podaci o jednoj obitelji I koliko čega mogu kupiti I kada. Ipak su cijene na takvim mjestima 26 puta povoljnije, pa je Stari uveo pravila da ne možete kupiti pile baš svaki tjedan; ili kupiti mlijeko ako nemate bebu ili trudnicu doma?! Pravi oblik turizma se očituje u španjolskim lancima hotela koji plaćaju masnu paru državi da bi uopće mogli raditi na otoku. Djeluje vrlo nekubanski biti u hotelu s 5 zvijezdica, kao da si bilo gdje na svijetu, ali ovo mi je pouka za ubuduće. Kad želiš osjetiti ritam života jedne nacije, nemoj da ti agencija kroji život, odi na net I skroji si ga sam.

Top 5 doživljaja:

popiti Mojito na krovu Hotela Ambos Mundos (šifra Hemingway)
provozati se oldsmobilom iz 1950. ( I startati u trećoj pritome)
probati krokodilovo meso
plesati s domaćima salsu
letjeti nacionalnim prijevoznikom Cubanom

Top 5 “oduzimaš mi dah” građevina/pogleda:

bazilika Virgen de la Cobre
tvrđava Morro na ulazu u zaljev Santiago de Cuba
Plaza Mayor u Trinidadu
doline u regiji Pinar del Rio
plaže na Cayo Largo

Transmongolskom željeznicom - Moskva - Petrograd

2010-01-17T23:46:00.003+02:00

Sišli smo sa vlaka u Vladimiru i otisli u gradić Suzdal (200 km do Moskve)...to vam je muzej na otvorenom, cijeli grad je kao u srednjem vijeku, više crkvi nego stanovnika...tamo smo spavali u miru i tišini i došli danas u Moskvu i majko mila...čujte, ne znam što bih rekao, još uvijek probavljam taj grad, sve je veliko, ogormno, skupo, daleko....ulicu ne možeš preći osim kroz pothodnik, jer ima po 8 traka i svi voze ludo, moji australci se žale da je customer service grozan tj. da se nitko ne smije dok te uslužuje, a ja ih tješim da je tako svugdje u istočnoj europi....

...imali smo sreće pa smo potrefili biti u Moskvi na dan zrakoplovnih brigada...prevedeno, crveni trg zatvoren, ne toči se alkohol na ulici i terasama, no svejedno stotine i stotine pijanih vojnika zrakoplovaca po ulicama, cijeli dan, gdje god se okreneš...evo njih...na kraju odem u Gorki park, a tamo ludnica, pijani se kupaju u fontani, policija ih kao nadgleda…u svakom slučaju je to jedna impresivna metropola, no tko želi mirniji život, ovo sigurno nije opcija za tako nešto. O cijenama ne bi govorio, ovo je odista postala jako skupa destinacija. Kremlj je naravno place to be, isto kao i Ermitaž u Petrogradu, od povijesti do sadašnjosti, bogatsvo, moć, tradicija...

Metro je naravno jedan od najljepših na svijetu, imaju I organizirane ture razgledavanja ispod zemlje, kažu da je to Staljin gradio kao nuklearno sklonište, jedna od najdubljih podzemnih na svijetu, pokretne stepenice tako strme I brze I široke…doživljaj…kao I buvljak sa sovjetskom memorabilijom, od klasičnih suvenira I babuški do majici sa koje kakvim provokativnom natpisima, pregovaranje nužno, inače varaju opako

...imali smo prekonoćni vlak za Petrograd pa smo samo spavali od ponoći do 8 ujutro, samo sam se jednom probudio u vlaku, znači da sam se navikao na vožnju i san, vlak je bio najbolji do sad, prva liga, Nevski Ekspres....

...došli mi u Peter i odmah ujutro na walking tour gradom....najbolji vodič do sada, tip obožava svoj grad i ima sto obožavati...grad je fenomenalan, kažu Venecija sjevera, ja kažem k.... Venecija, Peter rulez !!! Kanali, zgrade,muzeji, pubovi, restorani, sve nekako puno ležernije od Moskve, kao da ste u nekom srednjoevropskom gradu po svemu...kad razmislim bolje...to je Petar Veliki i htio kada je radio ovaj grad...turista pun kufer, talijana najviše i japanaca....

...kad se sjetim da smo krenuli iz daleke Azije, ušli u Rusiju, sada smo zaista u Europi...kako smo daleko na sjeveru, ovdje dan trenutno traje oko 20 sati...u ovom gradu je najveća fontana na svijetu (mada još ne znaju kako će to izgledati zimi, jer se nalazi nasred rijeke Neve koja bude smrznuta par mjeseci), najdublje metro stanice (fakat izgleda zastrašujuće kad se spuštaš)

Cijela Rusija je puna naj naj na svijetu...jer ipak je to i najveća zemlja na svijetu...sam grad ima više stanovnika nego RH, pa si vi mislite...jedna engleskinja stala na travu u nekom parku i uhapsilo ju, pa smo morali uvjeriti pandure da je puste...nije bilo jeftino, puno toga je označeno na engleskom jeziku jer je sve podredjeno turizmu, grad izgleda kao prije 100 godina samo naravno ljepši, pogotovo što uredjuju fasade jer im Putin daje lovu za to (on se tu rodio)

...idem se pripremiti za zadnju vecer sa svojima, nasa vodičica slavi rodjendan pa idemo u gruzijski (ili armenski) restoran i poslije ponoći na nezaboravnu noćnu vožnju kanalima Neve.

Sutradan klasični raspored, doručak, vožnja na aerodrom (privatnim autom, jer možete zaustaviti bilo koga da vas preveze za neku razumnu cijenu jer su taksiji preskupi, a obični ljudi na ovaj način malo I zarade, jer im je benzin super jeftin), dugotrajna procedura oko “čekiranja”, let za Njemačku, nakon toga prema Krku I onda taj predivni pogled kad se spuštaš a naš dragi Kvarner na dlanu. Svuda pođi, kući dođi !

Transmongolskom željeznicom - Sibir

2010-01-17T23:21:00.003+02:00

...i tako je završio naš dio putovanja po Mongoliji i krenuli mi vlakom prema slijedećoj destinaciji tj. prema Irkutsku, gradu kojeg zovu Parizom Sibira.

No do tamo opet slijedi prelazak granice i druženje sa hrpom ljudi oko 40 sati. Sve je išlo super, kad u jednom momentu skužim da vlak stoji na istom mjestu, 5 sati ujutro....i stoji...ne možeš na wc jer "provodnjica" (tako se zovu tete koje su zadužene za brigu oko vagona, kuhanje vode, čišćenje, plahte – ustvari mi bi to rekli domaćice vagona) zaključala i tako je pravilo, kad je vlak na stanici, nema sranja i pišanja 20 minuta prije toga ni poslije stanice

Izadjem van i vidim da su od cijele naše kompozicije koja je krenula iz UB (kratica za Ulaab Baatar) ostala samo dva vagona i to bez mašine ?!?!...a mi se nalazimo na granici...i tako prodje par sati i dodju konačno carinici i policajci tj. sve žene i pregledaju one nas....i negdje oko 11 krenemo prema ruskom pograničnom gradu udaljenom 20-tak km, kroz ničiju zemlju i tamo opet ista priča, carinici tek došli na posao, pa im se ne da raditi, a imaju dvoja spavaća kola za pregledati sa 70 putnika i da skratim, krenuli smo u 15.30h !!!!!

Dakle, od 5 do 15.30 se prelazila granica !!

Odmah nakon carine i policije, na pivo i pišanje. Konačno sam kapituirao, najgori WC ikada, gradić Nauški na granici Rusije i Mongolije, želudac gore dolje, napred nazad...

No to je vrijeme da se bolje upoznaju suputnici, pa npr. upoznate čovjeka koji se vraća sa putovanja biciklom po Mongoliji i Kini u iznosu od 4000 km (iz Švicarske je), pa upoznate ženu koja se rodila u Južnoj Africi, ali je ustvari živjela u Zimbabveu, pa se preselila u Australiju, nakon toga u Indoneziju, onda su se starci vratili u Australiju, a ona otisla živjeti u London......u svakom slucaju, kod svake od ovih priča ti kosa pada sa glave, srećom da se brijem glavu svakih par dana....

Na granici nije bilo problema za mene pa smo krenuli dalje, samo su zafrkavali mongolske švercere, mislim da su ih čak i skinuli sa vlaka....

I idemo dalje prema Irkutsku...gdje se sa transmongolske priključujemo na transsibirsku željeznicu....došli na kolodvor, dočekali nas sa autobusom i odmah odveli na Bajkalsko jezero koje je 70 km dalje , to je najdublje jezero na svijetu (slatkovodno) i ima više vode u sebi nego sva sjevernoamerička jezera...temperatura vode je trenuto 4-5 stupnjeva, ušao do koljena i odustao (naravno), no ove moje australske i engleske babe sve otišle u vodu , rusi gledaju i padaju u nesvijest, a i ja sa njima....

Bili u nekom muzeju o jezeru, savršeno, imaju i akvarije sa ribama...i onda se razišli, svako svojim putem, ja u birtiju sa dvije koke i deri po pivi cijelo popodne sa pogledom na jezero...priroda od koje zastaje dah, nekoliko puta tokom dana.

Bili smješteni po kućama kod obitelji i najeli se ko da mi je baba kuvala, kako ja nešto razumijem ruski, uhvatila me Ljudmila (gazdarica) u djir, pa ožeži pričati, a ja samo klimam i govorim DA, DA....

Spavanje, mir, tišina, svježi zrak, pa budjenje, pa enormni ogromni doručak i pokloni (sva sreća da sam kupio litru džina u Istanbulu) i došli po nas autobusom i doveli nas u Irkutsk u hotel Angara, majko mila...Sovjetski savez se vratio nazad ali ovaj puta sa svim dražestima zapada, kocka, prostituke, sauna, barovi i sve što ide...neljubaznost, nitko nema sitno za uzvratit a ti vidiš da je puna kasa love, ustvari I kod nas se to može često doživjeti, opet neki cool muzej i konačno net kafe sa super brzom konekcijom.....

Jedemo toliko da sam se vec udebljao i iduće putovanje mi je zasigurno Afrika...

Dok je kod nas navodno 38 stupnjeva, ovdje je predivnih 20.

Iduća relacija vlakom je duga više od 5000 km i pokriva 5 vremenskih zona I traje 3 dana bez prestanka. Ovdje se ukrcavamo na tzv. Rossiya kompozciju, vlak koji je originalno Transsibirski, jer ide iz Vladivostoka, mi ćemo njime dalje od Irkutska do Vladimira. U vlaku ruski pop-rock mi se uvukao pod kožu, jer provodnjica glumi DJ-a, a sibirska moda je za plakati (naravno i dok se smiješ)....

....kad predjete toliku razadaljinu i 5 vremenskih zona ktome, pitate se što dalje?

hm, već ću nešto smisliti, dapače moji suputnici imaju lude ideje i kako vrijeme prolazi sve smo si bolji, uglavnom je ekipa cool, sa malim izuzecima...

...u vlaku uglavnom ruske obitelji sa djecom, i naša grupa u vagonu, bio neki dosadni belgijanac koji putuje iz Sahalinska (pogledajte u atlas...nema istocnije tocke u Rusiji) do Brisela....ludjak....ruski roditelji ne daju svojoj djeci da komuniciraju s nama i onda smo ih konačno otopili kad smo napravili tulum šešira, svako je trebao napraviti šešir od biločega, pa su se i klinci priključili...

...imali smo i kviz, koji je sastavljen od čudnih informacija sa novozelandskog pakiranja uložaka....

...imali smo i kartanje do besvijesti....pobijedio jednom

....s obzirom na vrijeme, znali smo biti pijani od votke i pive prije podne...pa popodne spavamo, pa onda opet pijemo...ne preporučujem osim u posebnim prilikama, u ovom vlaku je to tako normalno, pogotovo je bitno kod socijalizacije....

...trebali smo sastaviti pjesmu o našem putovanju i otpjevati na SONG "kompetišnu", pobjedila je prva sibirsko-hrvatska rap pjesma na engleskom jeziku (dakle, ja !)...

...puno smo i spavali....bilo je hladnjikavo pa se nismo puno znojili, pa se nismo ni usmrdili, mada se u vlaku mozete i otuširati zahvaljujući našoj provodnjici Tanji, ali I kupiti od nje što vam drago, ona nazove svoje veze na idućoj stanici I eto ga na ! Kavijar…samo pitaj ! Štogod.

....na vecim stanicama se stoji po 20 minuta, pa se tamo moze kupiti svježa hrana od raznih bakica, i cuga i koješta...

Najludji prizor je bio u Sverdlovsku kad smo se sreli sa vlakom iz Moskve za Mongoliju...mi stojimo a oni dolaze na susjedni peron...vlak im još nije ni stao, a oni počeli iskakati na peron sa trapericama, cipelama, torbicama, maramama, kišobranima...šverc u 20 minuta, pa ti vidi...dakle, umirali smo od smijeha od ovog načina trgovine, ali se divili njihovoj predanosti. U jednom momentu prođete vlakom pokraj oznake granice Europe i Azije, fora...

Transmongolskom željeznicom - Mongolija

2010-01-17T22:33:00.003+02:00

....krenuli mi vlakom, i vozimo se tako i vozimo i traje to 36 sati (prvi dio puta vlakom), kartamo kanastu, pričamo o svemu i svačemu, upoznajemo se bolje (tko nije za socijalizaciju, nije ni za ovaj vlak), žderemo non stop, malo spavamo, malo se slikamo, malo pušimo na kraju vagona...i dodje kineska granica, i sve uredu i dodje red na mene, pa gledaju putovnicu, pa ju okreću, pa ju snifaju, pa ju skeniraju, pa odakle sam, pa gdje je to, pa odakle sam, pa tako u nedogled (a izlazim iz njihove zemlje, zamislite !!!), i tako konačno oni odustanu od toga da shvate sto je Hrvatska i puste me dalje (ostali nemaju tih problema jer dolaze iz vrlo poznatih zemalja)...dodju Mongolci i same curke rade na policiji i carini, uniforma, SM pogled i stav, štikle od 10 cm, našminkane (sjetih se Severine)....dušu dale za neki opskurni fetish klub u Berlinu, i mene su malo pogledavale, ali me pustile u zemlju, no kineske švercere su ubile u pojam, djecu im uzimali napolje, stvari i slične gluparije i tako to traje 6 sati, kraj svijeta ljudi moji....

...prije nego dođe Mongolija, tu je I specifičan problem različite širine tračnica u Kini I Mongoliji, pa cijela kompoazicija ulazi u neki hangar gdje se vagonima mijenja podvožje, pa smo u zraku jedan tren I vraćaju nas nazad na šire tračnice, standard koji vrijedi I u Rusiji, pa neće biti novog podizanja, no dok to traje, nema pišanja I pušenja, sve je zaključano, noć je I valjda očekuju da bi trebali spavati…i udješ u Mongoliju (pustinja GOBI je na redu, sve je zatvoreno i prozori i vrata, a opet su ti usta puna prašine i pijeska), kad ono...nema signala jer naši dragi operateri valjda nemaju zašto sklopiti ugovor sa Telekom Mongolia, koji zaista postoji....ali fora je....na mobu stalno pise NEMA SIGNALA, i tako ce to trajati dok ne udjemo u Sibir, za cca 4 dana, baš fora...mozak odmaraš...

...u Kini ne znaju voziti aute (onako kako mi u Europi doživljavamo vožnju), a u Mongoliji su otišli korak dalje...voze kao i mi po desnoj strani, ali imaju više auta sa volanom na desnoj strani nego lijevoj, jer kupuju uglavnom polovne aute iz Japana i to uglavnom djipove, pitanje je zasto? Zato jer ako imate kamenac u bubregu, glavi, mjehuru ili....sve to mongolske ceste razbiju, najveća fora su naplatne kućice tj. kućica (jednina), za koji k.... naplaćujete taj makadam ???? Pješaci su žrtve i tko ti je kriv što moraš preći na drugu stranu ulice....to je važno pravilo, uvijek se osvrći dok prelaziš cestu.

...ovo je drugi svijet po svemu, nista slično nećete vidjeti nigdje, npr. ne znam kako bi vam opisao Mongolskog pankera na ulici, ali to se mora vidjeti...puno toga vas može fascinirati i po dobrom i lošem, boravak u nacionalnom parku Gorki-Terelj je nesto savršeno, domaća hrana (dominira mesina) , jahanje mongolskih konja (ja sam dobio najljenijeg, jer mi je prvi put a i karakterom si odgovaramo, non stop je pasao travu na putu), stražnjica me još i sad boli....spavanje uz zvuke prirode u geru (ili jurta….u svakom slučaju, tradicionalni šator), zemlja je generalno nenapučena, tako da su prostranstva vrlo često popunjena životnjama, bilo konjima, bilo jakovima, šuma, ravnica, pustinja, travnjaka, stijena...sreća pa su većinu zemlje pretvorili u nacionalni park, tako da se imaju čemu nadati kad su turisti u pitanju...njih nema nešto previše, pokoji zapadnjak, nešto koreanaca i to je to....

...monoglski vodič nam je super, liječnik koji radi kao turistički vodič jer je 5 puta bolje plaćeno...

...ovo je zemlja u kojoj 50% ljudi zivi nomadskim načinom zivota, 60% populacije je mladje od 35 godina, i definitivno izgledaju drugačije od Kineza, markantnije i čvršće....

...rusi su napustili zemlju 91.godine i od tada je ovdje kaos koji se neprimjetno pokušava srediti , ali ima jako puno posla...

...najpoznatiji Mongolac (osim Džingis kana) je sumo borac Assasoryu...eto isplatilo se gledati Eurosport, pa se mogu hvaliti da znam o kome se radi...

Jednu večer idemo na folklorni koncert i slušamo khomi pjevanje, tzv, iz grla, gdje pjevač proizvodi neobično duboke zvukove, uz pratnju tradicionalnih gudala, fora je, kako pjevanje, tako i kostimi. U glavnom gradu su uglavnom primali Visu, ostale kartice i nisu dobrodošle. Vožnje minibusom po pustopoljinama su često znale biti prekinute posjetama obiteljima koje žive tradicionalnim načinom života, u šatorima, gdje možete probati kiselo mlijeko od jaka...preintenzivno u okusu i mirisu...

Najpoznatiji event u Mongoliji je Nadaam festival u srpnju, gdje se domaći ljudi bore međusobno u tradicionalnim sportovima, poput hrvanja, jahanja na konjima i streličarstva, ako potrefite odlazak u tom periodu, neće biti lako naći mjesta u hotelima, ali je provod zagarantiran, mi smo ga fulali za tjedan dana, no čuli smo jako dobre dojmove od vodiča...

Ima jos puno toga kao ostavljene djece na ulici, žena koje drže telefon nasred ulice i glume govornice, cigarete koje se prodaju na komad i sl., prilično je jefitno i hrana je savršena, kažu mongolci “Meat is for men and grass is for animals !”

U to ime TUKTUK (nazdravlje)!

Transmongolskom željeznicom - Kina

2010-01-17T21:04:00.001+02:00

Putovanje Transmongolskom željeznicom je odista put iz snova, za one koji vole putovati željeznicom. Transmongolska željeznica je jedna od tri rute putovanja iz Evrope na Daleki istok vlakom (druge dvije su originalna Transsibirska od Moskve do Vladivostoka, te Transmančurijska od Moskve do Pekinga, no zaobilazite Mongoliju). Ruta koju sam izabrao kreće iz Pekinga, ide preko Mongolije, Sibira, evropskog dijela Rusije, te završava u Petrogradu.

Ukupna razdaljina koju sam prešao vlakom na ovom putovanju iznosi 9000 kilometara I ukoliko želite putovati odjednom, put traje 6 dana bez prestanka. Naravno, kad ste već tako daleko, želite I nešto vidjeti, pa cijeli put trebate podijeliti u nekoliko sekcija kako ne bi na kraju putovanja zamrzili vlakove za cijeli život. Kad se već odlučite na takav mini pothvat, prvi problem s kojim se suočite je, kako putovati? Sam, sa grupom prijatelja, sa agencijom ili nešto četvrto.

Nakon neuspješnog pokušaja nagovaranja ljudi oko sebe, svjestan da samostalno na ovaj put ne želim ići, ostane vam kao opcija internet I traženje agencija koje rade ovakve ture. U Hrvatskoj ne postoji niti jedna agencija koja radi redovna putovanja ovom rutom jer nema ni interesa, tako da sam na kraju našao australsku agenciju preko interneta, koja mi se svidjela svojom filozofijom putovanja. Kažu oni: “Putujte odgovorno!” Koncept putovanja je mala grupa (do 12 ljudi) sa jednim pratiteljem cijelog putovanja, korištenje usluga lokalnih vodiča, razvijena eko-sociološka svijest, veća fleksibilnost grupe i prilagodba na nepredviđene situacije, donacije od svakog plaćenog putovanja za nezbrinutu djecu diljem puta I još mnogo toga. Jedino što morate znati u ovakvoj grupi je engleski jezik, jer inače ćete imati komunikacijski problem s ostatkom grupe, a to na ovako dugom putovanju nije nebitno.

Nakon što sam rezervirao I platio aranžman, trebalo je naći način kako doći do Pekinga, jer su cijene jednosmjernih avio karata češće skuplje nego sama povratna karta.

Cijena karte I ne može biti dio aranžmana jer ljudi dolaze sa različitih strana svijeta, pa je jedino bitno biti u Pekingu u točno određeni dan I sat. I sad kreću prvi problemi, odakle letjeti da ne bude preskupo, komplicirano I sa što manje presjedanja. Također treba kupiti I kartu za nazad iz Petrograda do Zagreba ili Trsta ili Ljubljane. Agonija je trajala par tjedana, pretražio sam na netu štogod sam mogao I već sam mislio kako će mi avio karte značajno premašiti budget koji sam defninirao sa gornjim limitom potrošnje. I tada mi padne na pamet: “Kako bi bilo da ja na ovako velik put krenem iz Rijeke (Krčki aerodrom) I vratim se na isto mjesto?” Pokazalo se da je to bila najjeftnija varijanta: Krk-Munich-Istanbul-Peking, a u povratku Petrograd-Koeln-Rijeka. Hvala “low cost” kompanijama što su Rijeku uvrstile u svoju mrežu letova! Ili upravi Krčkog aerodroma ?!

Jednom kad sjednete na neku od Airbusovih letjelica I krenete prema Pekingu, krenu pitanja samome sebi: hoću li ja to moći izdržati, što ako vlak zakaže pa ostanemo u dalekom Sibiru danima bez hrane I vode, jesam li kupio dovoljno lijekova za glavobolje, ubode komaraca I ostale leteće gamadi, što ako zakasnim na vlak na nekoj stanici (idući ide tek za dva dana, a grupa je već u drugoj vremenskoj zoni), što ako hrana bude grozna, što ako suputnici budu “freakovi”…no želja da putujete kroz 6 vremenskih zona, da vidite daleke razvijene I manje razvijene krajeve je ipak puno snažnija I u tim mojim razmišljanjima sam preletio Aziju uz hrpu filmova na letu, super uslugom u avionu I došao u Peking.

Uf...nemam pojma otkud krenuti, da li to da je korištenje interneta u Kini vrlo zahjevan posao za bilo kojeg surfera ili da nisam vidio nebo (sa oblacima I suncem) cijelo vrijeme boravka u Pekingu, nemam pojma. Tamo ima toliko smoga, da kad prži, znojiš se kao lud, ali nema brale SUNCA !!! Kiša pada, pa nije kiša, nego neko lagano zafrkavanje vremenskih (ne)prilika ali svejedno dovoljno da moraš kupiti kabanicu, a nju je vrlo lako kupiti, jer ako ti nešto zatreba taj moment, već se pojavi netko tko upravo to prodaje. Nevjerojatni su prodavači, ti Kinezi. Rijetko ćete negdje naći izvješenu cijenu proizvoda, sve može biti stvar pregovora. I baš kad pomisliš da si dobro prošao, u vidik ti uđe nasmiješeno lice prodavača I shvatiš da je još bilo dosta prostora za skidanje cijene. Kako je Kina izvor proizvodnje “lažnih robnih marki”, pitanje je da li se “šoping” tamo uopće isplati. Najlonke na ženskim nogama su apsolutni hit u Pekingu, bila noga u sandali ili papuči, velika je vjerojatnost da je I sveprisutna najlonka u igri. Očito su pojmovi mode u ovom dijelu svijeta bitno drugačiji od naših. Žene obozavaju nositi dokoljenke od najlona na sandale. To je samo činjenica, ne mogu to ni komentirati. Ako su umorni, mogu zaspati bilo gdje na cesti, uz cestu, na klupi, u metrou, u autu, na biciklu, na rikši....

Odem na čuvenu masazu stopala i ležim tako u nekoj opskurnoj sobici, dolazi tip i pita da li sam se predomislio, i da li želim “BJUTIFUL GIRL MASAŽ”, a ja njemu “JOK, POSALJI MI RUŽNU ZA STOPALA”, a on meni nastavlja “BJUTIFUL LAV AND SEKS”, a je opet “DEDER POSALJI TI NEKU IZ BEKSTEJDŽA”... I dodje ona, visoka 145 cm, i krene masirati i ubije me u pojam s svojim malim rucicama. Pa neka netko kaže nešto protiv malih žena (svaka slučajnost je slučajna). Hrana? Prava kineska, samo 95% vremena nemaš pojma sto jedes, a ukusi takvi da ti nije jasno da li je to meso, voće, povrće ili trava ili nesto vanzemaljsko. Bio sam na ballroom “dancingu” ! To je ono kad navečer kinezi izadju u park i plešu valcere, recimo oko 150 parova sa istim potezima i koracima. U istom parku navodno vježbaju ujutro oko 6 sati, ali tko bi se digao tako rano.

No rano se moraš dići ako želiš uloviti dobru sliku sa Kineskog zida, jer kad navale turisti….frka I panika. Prije nego se penješ do zida je hrpa malih improviziranih dućana u kojima može kupiti sve, pa I više od toga. Zid je impresivan, toliko da se pitaš kad ga ugledaš: ma zašto bi netko gradio toliku građevinu na tako nepristupačnom terenu. Naravno, posjet Pekingu ne može proći bez obilaska najvećeg trga na svijetu, grobnici Mao Ce Tunga, Zabranjenom gradu, Cirkusu, Akrobatskim šaolinima…

Iran za početnike - šesti dio

2010-01-06T03:05:00.000+02:00

Krećemo prema provinciji Fars i njenom glavnom gradu Shirazu. Prije busa se skompali s nekim likom iz Švicarske, koji je upravo došao iz Afganistana, pa slušamo što ima novo u komšiluku. Dogovaramo se da možda odemo na neki izlet skupa, da smanjimo troškove i uzmemo zajedničkog vodiča. Vozimo se Volvo busom, više udobnim, ali krcatim do zadnjeg mjesta. Svako malo stajemo, odmaramo, put nije tako blizu, a i gužve su na cesti pa idemo sporo. Naravno, i guma nam pukla, pa imamo prisilan odmor. Sve to pogoduje našoj socijalizaciji s putnicima, pa tako svako malo neko donese neki prozivod da probamo, te datulje koje prozivodi nečiji otac, te pistacio koji proizvodi nečiji drugi otac, a mi se nakrcali hrane, a ne možeš odbiti.

Neki lik iz sjedala ispred mene pod svaku cijenu želi komunicirati s nama, ali zna 10 riječi engleskog pa ne ide i ne ide, pa onda gnjavi žensku do nas da mu prevodi sve što mi kažemo. Što reći...još bolja fora je ženska koja studira u Yazdu i ide jedan dan do Shiraza jer mora zubaru, jer je tu doma. Govori nam kako je Shiraz najliberalniji grad u Iranu, a da je Yazd u banani i da su sve žene u crnom i da joj je muka tamo studirati.
Pita nas jel imamo hotel, mi kažemo da nismo ništa rezervirali, ali da imamo par opcija, kaže ona da će njen buraz doći po nju, pa da možemo s njima, oni će nam pomoći.
I tako nas šest u taksiju idemo od hotela do hotela i nađemo neki vrlo komforni, blizu centra za svega 20 dolara po noćenju i odlučimo ostati tamo, Švicarac bira jeftiniju opciju u jednom hostelu, no nama je ovo u granici budžeta pa biramo komfor.

Već na prvom izlasku na ulicu osjećamo tu 'liberalnost'. Mladi ljudi nose vrlo šarenu obleku, koja odgovara pravilima, no šiške kod cura su toliko natapirane, make up je potpun, cipelice raznih vrsta, klima je ovdje drugačija nego u ostatku Irana. Vidi se da su ovdje rođeni najveći pjesnici, poput Hafeza i Saadija, čije grobnice obilazimo, pune vrtova sa cvijećem i jako puno domaćih posjetitelja. Mirno i spokojno, lirski dapače.

Nekoliko muzeja, unutar jednog je toliko puno stabala narače, sve miriše po cvijeću, opojno je. Baš se dobro osjećamo.

Shvaćamo da i ovdje ima smisla uzeti vodiča, pa smo došli do Saeed Negahban; mob. 0098 917 302 26 56, mail: saeednegahban@yahoo.com. Lik zna toliko toga i stvarno je pravi domaćin svoga grada. Ne preže on niti od konstruktivne kritike društva u kojem živi, u svakom slučaju, ovo nam je zadnji grad i pucamo iz svih smjerova, nema što ga nismo pitali, i na sve nam odgovara, svjestan da je strancima još dosta toga čudno kad dođu u njegovu zemlju, pogotovo razna pravila i poštivanje istih.

Vodi nas po bazaru, idemo u predivne džamije, koje nisu više plave nego dominira roza boja. Vodi nas i u jedan hram, mi smo mislili da stranci i nemuslimani nemaju pravo ući, no on to bez problema sređuje i imamo priliku vidjeti svu raskoš hrama tj. grobnice neke bitne osobe. Ako smo i mislili da su džamije raskošne, prevarili smo se, ovo je tek uređeno na spektakularan način. Sjedimo malo unutra na tepihu i odmaramo od hodanja tamo amo po gradu.
Hranimo se izvrsnom janjetinom i guštamo u slatkišima.

Sutradan idemo u Persepolis, tj. ostatke onoga što je nekad bilo centralno mjesto Perzije, prije nego je Aleksandar Veliki došao i sve porušio.
Turista ima najviše do sada, što je i logično, odsvud, gužva je velika, no i tu se brzo skopamo s lokalnom ekipom i padaju zajedničke fotografije.
Nedaleko od starog grada se nalazi i nekoliko veličanstvenih grobnica u stijenama koje čuvaju brojne tajne svojih domaćina.
Puno je mjesta za potrošiti novce, ipak je turizam u ovoj regiji jedan od najjačih u državi.

Zadnju večer odlučimo otići u kino, znajući da ništa nećemo razumijeti. Kino je vrlo moderno i lijepo uređeno iznutra i izvana. Igra neka nova domaća komedija. U kinu nas svi gledaju s čuđenjem, prilazi nam sin od vlasnika i pozdravlja nas svečano. Na zidovima slike starih holivudskih zvijezda. Film smo gledali pola sata i shvatili da ništa ne kužimo i otišli u zadnju šetnju, prije nego krenemo na avion prema Tehranu, odakle ćemo dalje preko Istanbula do Zagreba. Razbili smo toliko vlastitih predrasuda, dobro se proveli, vidjeli hrpu nevjerojatnih stvari, od prirode do povijesti, upoznali hrpe ljubaznih ljudi, osjetili barem na trenutak kako se živi u ovoj zemlji. Sve što kaže CNN ili neka druga zapadna stanica...ne vjeruj te. Isplati se doživjeti to na vlastitoj koži.

Iran za početnike - peti dio

2010-01-06T02:15:00.001+02:00

Kako doći iz pustinjske oaze do najbližeg većeg pustinjskog grada, a nema redovne busne linije, tj. svi putevi vode okolo naokolo i putovanje bi trajalo barem 10-tak sati. TAKSI! Relacija Garmeh - Yazd je savladana za 4 sata, 350 kilometara i 35 dolara! Kad se podijeli na dvije osobe, ispada da me je put do tamo koštao manje od 90 kuna. Od centra Zagreba do aerodroma, taksi košta barem duplo toliko. Još jedan razlog putovati u ovu zemlju, taksi vam je jeftiniji od rentanja auta i ne morate se zamarati oko vraćanja auta, tankanja, parkiranja.

Tih 350 kilometara prema jugu nas je opčinilo. Nisam nikad vjerovao da pustinje mogu biti tako lijepe, raznolike, brdovite, šarene. Cesta prazna, tek poneki kamion, temperatura proljetno solidna oko 25 stupnjeva. Vozač dere po gasu, mi malo guštamo u krajoliku, malo spavamo, malo se zafrkavamo i vrijeme je brzo prošlo. Yazd nas je očekivao upravo u rano poslijepodne, sunce na obzoru.
Već iz daljine smo shvatili da je ovo opet nešto novo i drugačije od do sada viđenih stvari u Iranu.
Unesco kaže da se radi o jednom od najstarijih naseljenih gradova na svijetu. Pitanje je kako toliko dugo opstati usred pustinje? Jednostavno, treba biti inovativan i kreativan, a stariji Perzijci su to i bili.

Karakteristično za ovaj dio zemlje su građevine koje su omogućile normalan život na visokim temperaturama. Kao prvo, to su wind towers, tornjevi postavljeni kao dimnjaci, samo što služe tome da hvataju vjetar, spuštaju ga dolje u kuću i vraćaju se nazad. Nisam tehničke struke, pa ne znam najbolje objasniti, no stajati ispod njih je doživljaj koji ukazuje na to da je ovo preteča klima-uređaja, stara preko tisuću godina. Zanimljive su te građevine s tornjevima, neke kuće imaju četiri, one veće i po šest komada.
Druga stvar koja je ovdje bila bitna je voda. Kako doći do vode kad je nema nigdje nego duboko ispod zemljine površine. Ti bunari se ustvari zovu qanat. I to su savladali drugačijim sistemom kopanja i dovođenja vode na površinu, kako bi si osigurali preživljavanje i na temperaturama od 50 stupnjeva. Danas je naravno priča modernizirana, no vidjeli smo nekoliko tih rezervoara koji se koriste i dan danas, tako su dobro osmišljeni i izgrađeni. Naravno, većina su pretvoreni u muzeje.

Još čudnije je bilo vidjeti spremište leda! Da, led u pustinji. Zgrada mora biti u obliku kupole, način spremanja i zatvaranja objekta je posebno dizajniran, kako bi led potrajao barem 9 mjeseci godišnje. Kupola je ogromna i možete danas ući unutra, tako je savršeno napravljena da ako prislonite uho na zid, čujete šaptanje onih koji su dijagonalno nasuprot vas iako ima barem 30-tak metara razdaljine.

Ovdje starost građevina se mjeri u tisućama godina, pa sad recite što hoćete, no jedna od kolijevki civilizacije se nalazi upravo ovdje i to dobro očuvana.

Yazd je poznat i po najvećoj zajednici Zoroastrijanaca u Iranu, pa i u svijetu. Zajedno sa Hinduizmom, smatra se jednom od najstarijih religija na svijetu, otprilike oko 1500 godina prije Krista. Smatra se prvom monoteističkom religijom na svijetu. Bog se zvao Ahura Mazda. U Perziji se zadržala kao dominantna religija do 7. stoljeća nove ere, kada dolazi Islam na ovo područje i kreće druga priča. No eto, zadržali se i do dan danas iako ih ima sve manje, jer se uglavnom žene između sebe s obzirom da Islam ne odobrava brakove sa ljudima druge vjere ukoliko će osoba zadržati svoju staru religiju.
Kod njih je svjetlost početak svega, pa je tako simbol vječne vatre smješten u jednom od njihovim hramova i navodno se ta vatra nije ugasila stotinama godina, postoji čovjek kojem je jedina briga održavati tu vatru neprekidno.

Još nevjerojatnija su im groblja i mjesta gdje pokapaju svoje mrtve. Iako im je Iranska vlada zabranila tradicionalni način pokapanja, oni se ponose upravo tim svojim načinom. Zovu ih Tornjevi šutnje. Zamislite veliku građevinu oblika valjka koji u promjeru ima 40 metara. Na vrhu je otvorena, nema krova a na sredini ima veliku rupu. Mrtve bi donosili na vrh i stavljali ukrug oko rupe i čekali da lešinari pojedu ostatke, dakle sve osim kostiju. Na taj način su mogli spriječavati širenje zaraze među ljudima. Kosti bi bacili kroz rupu i palili ih u podnožju, tako da je uvijek sukljao dim iz tih valjkastih građevina. Obično su te građevine bile na rubnim dijelovima grada, tako da smo ih vidjeli nekoliko na ulazu u grad. Danas su turistička atrakcija.

Da bi doživljaj bio veći i bolji, uzeli smo vodiča na cijeli dan i platili 20 dolara, te saznali sve iz prve ruke, jer se radilo o mladom Zoroastrijancu, koji je bez dlake na jeziku govorio prošlost svog naroda, a i budućnost koja nije svijetla. Bilo je tu dosta i političkih komentara.

Par stvari je još u gradu koje ne treba propustiti, uz veličanstvenu džamiju, tu je i jedan mauzolej, zatim zatvor koji je navodno gradio Aleksandar Veliki i naravno bazar. Shvatili mi da naš vodič zna puno, pa ga angažirali i sutradan, ovaj puta s vozilom, platili 40 dolara za vožnju naokolo i njegovo vođenje na izvrsnom engleskom jeziku.

Prvo nas je odveo u Chak Chak, sveto zoroastrijansko mjesto/planinu , gdje se nalazi hram svjetla, visoko u brdima. Umor nas je savladao dok smo se popeli gore, nakon vožnje od sat vremena do tamo, ali cijeli kompleks izgleda famozno, kao i pogled koji puca na dolinu ispod nas. Pustio nas stari čuvar u hram, malo smo se osvježili izvorskom vodom, legenda kaže da su to suze kćerke zadnjeg perzijskog vladara koja se ovdje htjela skriti od invazije Islamista, pa se molila Bogu, a on je za nju otvorio planinu i sakrio ju unutra. Ovo mjesto je izuzetno posjećeno ljeti kada dolaze hodočasnici iz svih krajeva Irana i Indije.

Nastavili smo dalje prema Meybodu, koji je 50-tak kilometara udaljen od Yazda i ima nekoliko prekrasnih starih građevina. Na kraju smo mu rekli da nas odvede negdje gdje inače ne vodi turiste i on nas je odveo u napušteno selo u pustinji odakle potječe njegova obitelj.

Naime, selo je prije 40-tak godina izgubilo sve dotoke vode i stanovnici su ga jednostavno napustili. Tako smo se šetali po krovovima kuća od blata i cigle koje su dijelom prekrivene pustinjskim pjeskom, vidjeli kuću u kojoj se rodila njegova majka, gledali kako samo par kilometara dalje postoji život u drugom selu jer njihov dovod vode još funkcionira, no kod njegovih predaka nažalost nije bilo tako.

Sve to smo okrunili pregenijanim ručkom u jednoj obližnjoj zalogajnici koja je nekad služila kao stanica za karavane tj. tu su se odmarali putnici s devama koji su išli prema Indiji i Kini. Ako se ikada uputite prema Yazdu, preporučam da aganžirate ovog vodiča : Siamak Kolahdouz; mob. 0098 913 154 08 87, mail: Seyamkk@yahoo.com.

Što se tiče smještaja, moram preporučiti Slik Road Hostel, jer je to bio upravo onakav hostel kakav očekujete u srcu Irana. Tradicionalan u smještaju i ozračju, sa proaktivnim gazdom koji sve ali baš sve može dogovoriti, sa predivnim krovovima na kojima se nalazi i restoran gdje se možete odmarati na laganom večernjem povjetarcu prateći sunčeve zrake kako padaju za obližnje planine, dok vam iz obližnje džamije stiže poziv na molitvu sa minareta.

Tu smo upoznali i jednog neobičnog mladića, Afganca izbjeglicu, koji radi u hostelu za hranu i smještaj, jer kao izbjeglica nema papire i ne može naći bolji posao tj. plaćeni posao. Ne smije se vratiti u Afganistan jer bi tamo bio ubijen s obzirom da pripada nepoželjnom plemenu, iz Irana ne može nikuda drugamo jer nema nikakvu putovnicu i otprilike je zatočen na ovom mjestu, možda i doživotno.

Koristi svaku priliku da komunicira sa strancima i uvježbava svoj engleski jezik, jer se ipak nada da će nekad negdje i njemu svanuti. Vrlo je ogorčen na političare i vojsku, no s druge strane ne bježi od činjenice da je Iran prenatrpan izbjeglicama iz Afganistana i Iraka, pa ni sami ne znaju kako riješiti taj veliki problem. S njime bi sjedili u kasnim večernjim satima, pijući čaj i slušajući priče koje odista idu u red znanstvene fantastike za naše pojmove ljudskih prava, prava na izbor, slobodu kretanja...tužna priča, no drago nam je bilo da se i to dogodilo. Red je krenuti prema našoj posljednoj destinaciji, Shirazu.

Iran za početnike - četvrti dio

2009-12-29T02:01:00.001+02:00

Napustiti Esfahan nije bilo lako, no idemo u pustinju. Naše slijedeće odredište je pustinjska oaza Garmeh, čuli nešto o tome, pa rekoh ajmo vidjeti i to. Do tamo idemo busom, ovaj puta Mercedesovim, jer Volvo bus ne ide u tom smjeru. Razlika je u cijeni, starosti, udobnosti i postojanju klime, Volvo je tu puno bolji i moderniji. Prvo moramo stići do gradića Khura, 300 km prema istoku, cijena prava sitnica, 10 kuna. Bus poluprazan, polako se vuče kroz prašinu i pustinju, stane ponekad da bi pokupio kojeg putnika ili da bi se mi osvježili, toalete uglavnom izbjegavamo na tim stajanjima, jer rijetko ima vode. U vožnji vozač primjeti kornjaču na cesti, pa se vozi jedno 200 metara u rikverc da ju pokupimo, Iranac s plavim očima izlazi po nju, svi se slikamo i veselimo, kao da je to svjetsko čudo.

Dva dana prije smo nazvali vlasnika, Ateshoonija, i najavili dolazak, Oaza je otvorena u proljeće i jesen, ljeti je neizdrživo pa nema nikoga osim životinja i dva čuvara. Sada je sezona i dobro je da smo se najavili malo ranije. U Khuru će nas čekati taksi i prebaciti do Garmeha.
U busu je i jedan mladi francuski par koji ide u istom smjeru, pa odlučimo da ćemo istim taksijem, podijeliti trošak, do oaze ima pola sata vožnje, večer je več pala, stižemo na odredište.
Ulazimo u objekt koji je napravljen od blata, prije tko zna koliko stoljeća, ali vrlo dobro uređen iznutra i održavan izvana. Ovo odmorište drži jedna pomalo nekonvecionalna iranska obitelj umjetnika i to se vidi s vrata. Glava obitelji pozdravlja sve goste, bez obzira na spol, majka obitelji sprema hranu, nema nikakvog pokrivala na glavi, pa odmah sugeriraju mojoj suputnici da se ovdje može i opustiti i maknuti sa sebe sva pokrivala.

Umjesto prozora, na velikim otvorima su mreže koje puštaju zraku da neprestano struji kroz objekt, ali i da spriječava pustinjski pijesak i koje kakve insekte da nam zagorčaju život.

Sviđa mi se jako. Gledam u daljinu i mislim na ljude s posla. Koliko bi ovo samo svima značilo da se dođu skulirati na par dana. Priroda, puno drugačija nego ono na što smo navikli, hrana toliko dobra, domaća, kakvu do sada nismo jeli u restoranima, u neograničenim količinama. Boravak ovdje vas košta oko 25 EUR-a po danu, tri obroka, spavanje i odmor.
Naravno, izuvamo se prije nego sjednemo na stol, jer je ovdje sve u tradiciji, pa tako da nema klasičnog sjedenja za obrokom, nego postoji dio gdje svi sjedimo na podu tj. tepihu, zavalimo se u jastuke, dofuramo hranu i piće i guštamo.

Tu je i jedna francusko-iranska obitelj, vrlo zabavni s puno iskustva o ovoj zemlji, jer je žena rođena Iranka, puno saznajemo od njih uz čašicu čaja, te zvuke daire koju svira mlađi sin i tako pojačava nevjerojatnu kombinaciju podražaja u istom trenutku.
Smještaj je također tradicionalan, kao da spavamo u golubarniku, sanitarni čvor je čist i uredan, posluga efikasna i na usluzi. U dvorištu dvije deve, par pasa, oko oaze palme, ali nažalost sve crne, jer su se smrzle ove zime i kao posljedica toga, zapaljene kako bi se oporavile tj. prepustile mjesto onima koje će iznova izrasti. Svejedno, šetnja po okolici je čarobna i opuštajuća, prati nas gazdin pas, ničim izazvan.

Sutradan idemo na izlet na slano jezero, ustvari isušenu površinu u pustinji koja izgleda kao da je netko preorao bijelo blato, vozimo se po cesti toliko pustoj da joj ne vidiš kraja, s obje strane pustinja.
Nedaleko je i tvornica soli, njemci gradili i kopali kanale, pa sad to izgleda kao da je neki drugi svijet, plava prozirna voda, puna soli.

Jahanje na devama po pustinji, nezaobilazni je doživljaj i ovdje, u daljini se vide deve koje slobodno trče po pijesku.

Posjećujemo i pješčane dine. Tu se nema što reći, sjedneš i mozak baj baj, sve je tako irelevantno i sve brige nestaju u tom beskraju pijeska i sunca. Ložimo vatru, sjedamo oko nje, jedemo neke slatke domaće proizvode, gazdin sin uzima daire i kreće ritmika zvukova udaranja, pomiješana s pustinjskim vjetrom, kao da nas nema, toliko smo mali ispod zvijezdanog neba. Teško je opisivati sve ovo, možda pustiti slikama da pokušaju dočarati barem dio ovog iskustva.

Iran za početnike - treći dio

2009-12-28T22:30:00.000+02:00

Ranojutarnji let zahtjeva i rano budjenje, lov na taksi, pregovaranje oko cijene do aerodroma (2 EURa) i check in, te prvi let sa iranskom nacionalnom kompanijom. Letimo preko Tehrana do Esfahana. Karta 40 dolara, jeftilen. Novi uredni Airbus, brza usluga i ne tako dugi let do Tehrana. Presjedamo i moramo čekati idući let par sati. Gledam na elektornsku ploču sa odlascima i vidim da ima neki let za Esfahan za pola sata. Mislim si ja, ajmo probat. Ulijećemo na check in, pojašnjavam da imamo karte za kasniji let, ali eto ako ima mjesta, da nas ubace na ovaj. Lik ni ne trepne i kaže da nema mjesta, no dobro barem sam probao i složim najtužniju facu na svijetu. Odmaknemo se od šaltera i gledamo što bi mogli raditi na aerodromu par sati. Za pola minute nam pristupa lik u nekoj službenoj aerodromskoj uniformi i pita kako nam može pomoći. Ja mu pojašnjavam da smo se htjeli ukrcati na raniji let za Esfahan, a on mi kaže da krenemo za njim. Dolazimo opet do check in šaltera i on daje neku uputu liku koji nas je odjebao. Mislim da smo ukrcani...i dajemo torbe, dokumente nas niko i ne pita, sigurnosnu provjeru prolazimo bez da bacamo boce vode i ostale preglede na evropskim aerodromima i eto nas u avionu, zahvaljujući ljubaznosti iranskog avio službenika.

U Esfahanu smo već ranije rezervirali smještaj u starom dijelu grada (Dibai house), u kući iz 16.stoljeća koja je preuređena u mali butik hotel i to će biti najskuplji smještaj na ovom putu, cca 50 EURa, no po slikama na netu, isplati se, kao da smo se vratili u 1001 noć. Na aerodromu nam taksisti nude razne opcije, za ovaj mali hotel nitko nije ni čuo, iako imamo adresu. Taksist nas vozi po grad, gubi se par puta, dok konačno ne dođe do neke džamije, iskrca nas van i pokaže prstom smjer u kojem trebamo ići. Ranac na leđa i potraga po uskim uličicama, gubimo se barem 4 puta, tražimo lokaciju već pola sata i konačno nam neki od susjeda ovog mini hotela, pokaže da smo tu ispred njega, ali nema nikakvog velikog natpisa na engleskom jeziku pa ne kužimo.

Pozvonimo na mala vrata, jedva prolazimo kroz njih s ruksaskom na ledjima i nakon par koraka se nadjemo u tako čarobnom dvorištu da odmah shvatimo zašto ćemo platiti više nego drugdje. Stilski sređeno, tradicionalne boje, bazen u središtu dvorišta, baš kako smo i viđali u starim kućama pretvorenima u muzeje. Sobe uređene u istom stilu, bijela boja dominira, namještaj isto prilagođen, i konačno zapadnjački toalet, jer je vlasnica ustvari polu španjolka polu iranka, i čim smo ju ugledali znali smo da je ovo mjesto gdje postoji malo veća tolerancija i opuštanje u odjevanju. Pogled iz dvorišta puca na ogromni ukrašeni minaret iz obližnje džamije koji ukrašen zelenim svjetiljkama daje sasvim drugačiju sliku noću. Nešto stranih turista, francuza i kanađana, se mota po dvorištu, sunce grije, ponašamo se poput mačaka, lijeno sjedeći i grijajući se od prvih proljetnih zraka.

Esfahan je dragulj, kažu oni, to je 'pola svijeta', nekad na tradicionalnim rutama puta svile i puta prema Indiji, danas je najposjećeniji grad u Iranu kad govorimo o turizmu. Razloga je pregršt.
Uskim uličicama se probijamo kroz centar grada, nailazimo na bazar na kojem nema što nema, upravo kako i treba biti na Orijentu. Centralni dio grada čini jedan od najljepših i najvećih trgova na svijetu (90.000m2). U srednjem vijeku, ovaj grad je bio glavni grad Perzije, pa nije čudo da se sve bogatstvo koncentriralo ovamo, ostavljajući upečatljive arhitekturalne majstorije za povijest, kojima se i danas divimo.

Centralni trg ima velike bazene na središtu s fontanama, jednim dijelom ga okružuje bazar sa pregršt malih dućana u kojima se prodaju tradicionalni suveniri poznati za ovaj dio svijeta, dvije prekrasne džamije i ogromna palača. Na njemu je uvijek puno ljudi, pogotovo u večernjim satima. Na njemu će vas sigurno zaustaviti neki mladić, koji će vam na perfektnom engleskom jeziku pojasniti da je student i da pomaže bratu u dućanu s sagovima i čilimima, te vas pozvati da bez obaveza posjetite upravo njegov dućan. Više turista znači i više ljudi koji vas povlače za rukav da kupite nešto. Iako smo se dogovorili da nećemo kupovati tepihe, nismo mogli odoljeti jednom takvom pozivu i imali smo sat vremena prezentacije najljepših mogućih ručno rađenih tepiha, koji ktome i nisu nešto skupi. Sve može, i plaćanje karticom i pakiranje i dostava u zemlju iz koje dolazite i pregovaranje, no ipak smo ostali nepopustljivi, te kupili tek par pokrivača sa nevjerojatno bogatim uzorcima.

Cijeli trg je obojan u plave boje, koje dominiraju na palačama i džamijama, i upravo ta tradicionalna plava boja je zaštitna u suvenirima npr. razni tanjuri, koji se ručno iscrtavaju i pale da se boja ne uništi, pa tradicionalne minijature nacrtane na kutijicama od devine kosti, pa koje kakvi ukrasni dijelovi za kućanstvo. Odlučujemo kupovati kod lika koji sam proizvodi sve te stvari, čisto da dobijemo bolju cijenu i da dio zarade ne ide preprodavačima. Dobijemo samo 20% popust, ali ukupno smo vrlo zadovoljni, jer usporedba s ostalim cijenama kaže da smo vrlo dobro prošli.

Esfahan je pun predivnih parkova u kojma domaći vole provoditi vrijeme, bilo da se šeću, bilo da sjede na travi i piju čaj ili jedu hranu, kao da su na pikniku. Dođemo i mi tako u jedan od parkova, izaberemo sunčani dio travnjaka, i iako se pokušavamo uklopiti u masu, ne možeš nas fulat, očito smo stranci. Ležimo tako na travi, kad iz jedne grupe ljudi koji su sjedili blizu nas, dolazi jedna starica sa malim tepihom i daje nam da legnemo na njega, a ne na travu. Novi šok, ali već nam je jasno da su iranci jednostavno topli i otvoreni i prijateljski nastrojeni ljudi. Naravno, politika je druga stvar i o njoj uopće ne želim govoriti, jer dojam koji ostavlja prosječni čovjek na ulici ili parku, je naprosto toliko drugačiji od svega na zapadu, da nam je ponekad i neugodno.

U tim parkovima također ima starih zgrada i muzeja, tako da je na svakom koraku prilika da se nešto vidi ili nauči. No kad smo došli do rijeke, tu smo tek došli u stanje zena i smirenosti.

Nekoliko predivnih mostova na dvije razine, svi iz 16. ili 17. stoljeća, ispod njih čajane, doslovce sjedite na rijeci koja teče oko vas, pijete čaj, neka egzotična glazba odjekuje sa mosta, ljudi sjede i opuštaju se ili šeću uz rijeku ili pak poneki par koji očijuka naočigled javnosti. Kad smo prvi puta sjeli u čajanu, mislim da smo sjedili bez riječi sat vremena, i samo otpuštali stres, muku i nauku. Idućih sat vremena smo gledali ljude, komentirali ljepotu doživljaja i shvatili da je 3 dana u ovom gradu premalo, pa smo se svaki dan nakon obilaska grada vraćali na ovo čarobno mjesto i svaki puta je doživljaj bio drugačiji, potpuniji, iskreniji. Jedan mlađi lik nam ulijeće i kreće razgovor, pričamo o svemu i svačemu, o tradiciji, o modernom životu, o problemima mladih, o tome kako je kod nas, kulturološke razlike su velike, pa se čovjek čudi većini stvari o kojima mu pričamo.

Šetnja po armenskoj četvrti (Jolfa) je doživljaj za sebe, iako ih nema puno, utjecaj je očit, vidi se da si na istoku, ali opet je nešto različito, i ljudi i građevine i katedrala i restorani...naravno, nismo propustili probati niti armenske specijalitete u restoranu gdje nas je gostio Indijac sa dugogodišnjim iskustvom u ugostiteljstvu. Poslao bi pola naše obale na edukaciju kod ovog lika, toliko je bio uslužan, ljubazan i stručan da smo mu ostavili najveću napojnicu ikada.

Odlazimo do Abbasi hotela, guštamo u njegovom raskošnom vrtu ispijajući čaj i jedući slatkiše, fotoaparat radi kao lud, ali smo svjesni da prenijeti mali dijelić ove opuštajuće srednjovjekovne atomsfere se čini kao nemoguća misija. Vidimo tu dosta stranaca koji ipak žele velike hotele s puno posluge i vrhunski komfor, no mi se zadovoljavamo središnjim dijelom hotela, njegovom brižno uređenom vrtu u kojem vas goste i dvore kao da se upravo vi šah i šahica. Hotel je star preko 300 godina, što reći drugo nego famozno.

U jednom od restorana nam lik donosi račun za večeru na perzijskom, ja mu dajem lovu, on vraća kusur. Kako sam u međuvremenu naučio prepoznati njihove brojeve, shvaćam da nije vratio dovoljno, pa ga pozovem, te mu ukažem na to, vidi se da mu je bed, jer očito ostali stranci ne idu toliko daleko, vraća ostatak sa osmjehom, stoga nema napojnice.

Na večernjoj šetnji po glavnom trgu nas zaustavlja dvoje mladih ljudi, studiraju engleski a rijeko imaju prilike pričati s nekim strancem, pa bi htjeli malo čavrljati, zašto ne?!
Sutradan se upozajemo s likom koji je dizajner, pa nas poziva da s njim i njegovom ženom i sinom odemo na večeru, pridružujemo im se i provodimo predivnu večer koja kulminira njihovim pozivom u svoj dom. Ponoć je, mislim ja, pa nije li malo kasno, odbijam prvi puta, poziv se ponavlja, odbijam drugi puta, poziv se ponavlja, i onda prihvaćamo, tako je kaže Lonley planet, pristojno prihvatiti poziv ako se dogodi tri puta.

Dolazimo u moderniji dio grada, stan je preko 100m2, žena se ispričava što im je stan malen, ali da nagovara muža da kupe veći. Dok nam ona kuha čaj, muž se ide pomoliti zadnji puta za taj dan (mislim da je to peti puta), ja gledam po ogromnom boravku, brojim kauče i fotelje i vidim da se tu može smjestiti barem 25 ljud bez većih problema. Kažu nam da se Iranci vole družiti i da se obitelji često nalaze unutar svojih domova i imaju fešte i da je normalno imati tako veliki boravak. Iako se on čini vrlo modernim i otvorenim, žena je i dok smo mi bili kod njih bila obučena u čador, prekrivena crnim plaštom, njemu to očito tako paše. Klinac je hiperaktivan i cijelu večer nam pokazuje svoje dječije crteže, ima talenta, očito je na oca.
Inače nas ljudi zaustavljaju na cesti, pitaju odakle smo, žele se slikati s nama ili samo popričati. Zanimljve su i frizure kod mlađih ljudi, sva kosa mora ići u zrak, neki novi trendovi ili pak samo neki poznati Iranac ima takvu zurku pa se prenosi i kod mladjih.

Nekako nam je žao da napuštamo ovaj grad, očito smo ga trebali ostaviti za kraj, no sutra krećemo prema pustinji i oazi, tko zna što nas sve čeka na ovom putu.